Kako je Srbija ušla u epohu ‘rasvjetiteljstva’

Iz godine u godinu rastu troškovi beogradske praznične rasvjete, a ove zime su dostigli 2,9 miliona eura (EPA)

Možda prosvetiteljstvo u Srbiji nikada nije uhvatilo koren, možda još nismo čestito ušli u doba prosvećenosti, prosvećenosti koju Imanuel Kant određuje kao “izlazak čovekov iz stanja samoskrivljene nezrelosti”, ali je zato kod nas pre koju godinu počelo nešto mnogo bolje – rasvetiteljstvo i doba rasvećenosti. Epoha rasvetiteljstva u koju su nas uveli naši vazda brižni tutori na vlasti vidljiva je golim okom, pogotovo u vreme praznika.

Čitav Beograd okićen je najraznovrsnijim svetlećim ukrasima, sve šljašti od ulične rasvete, na svakom koraku mogu se videti svetleće kočije, blještavi zamkovi, pasarele od ružičastih srca, kule-svetilje, vozići rasvećenosti, autobusi u obliku svetlećeg Deda Mraza, blještavi tuneli, iluminirajuće kraljice, svetlosni lavirinti, gigantske ukrasne poklon-kutije koje svetle, džinovske pahulje, zaslepljujući lampioni i fotelje, jeleni zlatnih rogova, kapija Beograda od sijalica, irvasi koji svetle u tami, zvezdice, orijaške kugle, LED zavese i slični  nosioci filozofije rasvetiteljstva.

Pomračena svjetlost razuma

Dok je epoha prosvetiteljstva u Evropi imala ograničen rok trajanja, otprilike od 1650-ih do 1780-ih godina, naša epoha rasvetiteljstva nema nameru da prođe. Svake godine počinje sve ranije i završava se sve kasnije, da bi nakon samo nekoliko meseci pauze ponovo otpočela. Prošle godine su radnici javnih preduzeća postavili novogodišnju rasvetu još u septembru, a biće uklonjena tek u martu ove godine. Neki delovi Beograda su privrženiji rasvetiteljstvu od drugih, pa je tako novogodišnja rasveta u Vinči skinuta tek u julu prošle godine. Da su sačekali još samo par meseci, ne bi morali ni da je skidaju.

Iz godine u godinu rastu i troškovi beogradske rasvećenosti, a ove zime su dostigli neverovatnu cifru od najmanje 340 miliona dinara (oko 2.880.000 evra). Ima jeretičkih mišljenja koja kažu da je ovoliki novac mogao da bude i pametnije upotrebljen, pogotovo u ovako siromašnoj zemlji kao što je Srbija, ali tako misle samo retki zagovornici nepopularne filozofije prosvetiteljstva čija lozinka glasi: “Imaj hrabrosti da se služiš sopstvenim razumom”. Predstavnici vlasti na svim nivoima, od državnog do gradskog, od Aleksandra Vučića do Gorana Vesića, saglasni su da je trošak za rasvetu zapravo skroman, te da se višestruko vraća jer privlači strane turiste, pogotovo Bugare koji masovno hrle u Beograd, bukvalno kao leptiri na sveću.

Retki sledbenici filozofije prosvetiteljstva koja nalaže da svaki čovek treba da ima hrabrosti da se služi razumom bez tuđeg vođstva, skeptični su prema ovakvim navodima, jer ne postoji nijedna zvanična studija, istraživanje ili analiza koji bi doveli u uzročno-posledičnu vezu novogodišnju rasvetu i porast broja turista. Očigledno je da se ovakvi kritički nastrojeni izrodi rukovode prosvetiteljskim načelom Denija Didroa: “Sve stvari se moraju istražiti, o njima se mora diskutovati, moraju se istražiti bez izuzetka i bez obaziranja na bilo čija osećanja”. Takvima je bliža svetlost razuma, za čije postojanje u našem domaćem mraku nema nikakvih empirijskih dokaza, od svetlosti novogodišnje dekoracije koja je svakome vidljiva i u kojoj svako može da uživa, pod uslovom da mu je mozak odstranjen hirurškim putem iz organizma.   

‘Keep Light’, napredni rasvjetljivač

Ideje prosvetiteljstva imale su veliki uticaj na Francusku revoluciju, što je vidljivo i iz jednog od najvažnijih dokumenata ovog velikog prevrata – “Deklaracije o pravima čoveka i građanina”. “Deklaracija” je svim građanima garantovala prava na slobodu, svojinu, bezbednost i na otpor tlačenju, a u članu 4. možemo pročitati sledeće: “Svi građani su jednaki u očima zakona, imaju isti pristup javnim položajima, mestima i službi, u skladu sa njihovim mogućnostima, bez obzira na razlike, osim u vrlinama i nadarenosti”.

Eto zašto kod nas rasvetiteljstvo uživa mnogo veću popularnost od prosvetiteljstva. Kod nas ne samo da građani nisu jednaki, to se već i podrazumeva, već nisu jednaka ni preduzeća koja se javljaju na tender zarad sticanja prava da postave novogodišnju rasvetu u septembru, te da prikladno osvetle Beograd i još neke gradove. Ko god da se javi na tender, pobeđuje uvek ista firma – “Keep Light”, u vlasništvu Radomira Đumića, očigledno vrlo naprednog rasvetljivača. A kako i ne bi pobeđivali kad su uslovi na tenderu tako postavljeni da samo jedan ponuđač može da ih zadovolji. Čak se pribegava i detaljnim opisima ukrasa i to baš onih koje nabavlja samo “Keep Light”, kako ne bi bila ostavljena ni najmanja mogućnost da neko drugi osvetljava i rasvetljava prestonicu.

Da bi ovakva koruptivna praksa uopšte bila moguća neophodno je postojanje ogromnog broja građana koji nemaju odlučnosti i hrabrosti da se služe sopstvenim razumom bez tuđeg rukovođenja, u ovom slučaju – naprednjačkih vlasti. Da bi filozofija rasvetiteljstva postala dominantan pogled na svet, nužno je da ideje prosvetiteljstva ostanu zanemarene, nepoznate, poništene, takoreći u mraku.

Pošto je firma “Keep Light” svojim svetlećim ukrasima već osvojila Beograd, odlučila je da i druge oblasti uvede u epohu rasvetiteljstva. Tako se ova firma pojavljuje kao tehnička podrška RTS-u (obezbedili su rasvetu za studio), a gradske vlasti su baš ovu kompaniju angažovale za održavanje javnog osvetljenja, odnosno za antikorozivnu zaštitu i farbanje bandera, pošto taj komplikovani posao javno preduzeće nije u stanju da obavlja. Zašto bi javno preduzeće radilo svoj posao za koji ga već plaćamo kad možemo da dodatno platimo nekom privatniku da to radi, kako bi se još više obogatio na naš račun?

Jedan narod, jedan vođa, jedna rasvjeta

Sudeći po rezultatima izbora i retkim buntovničkim glasovima, reklo bi se da je građanstvo zdušno prigrlilo filozofiju rasvetiteljstva, dočim mu za nasleđe prosvetiteljstva, pogotovo za ono koje se tiče ljudskih prava i sloboda, puca novogodišnji lampion. Uzalud su prosvetitelji, primerice Žan Žak Ruso, formulisali ideju društvenog ugovora kao rešenje osnovnog problema koji glasi: “Naći jedan oblik udruživanja koji bi branio i štitio svom zajedničkom snagom ličnost i dobra svakog člana društva, i kroz koji bi svako, udružen sa svima, ipak slušao samo sebe, i tako ostao isto toliko slobodan kao i pre”.

Ličnost? Udruživanje? Sloboda? Ništa to nama ne treba. Dajte nam samo malo hleba i malo više igara, još da nam nešto blješti i šljašti – i računaćemo da su sve obaveze društvenog ugovora ispunjene. Uzalud je Monteskje naučavao o trodelnoj podeli vlasti, odnosno da zakonodavna, izvršna i sudska vlast ne smeju biti u rukama jednog čoveka ili određene grupe ljudi. Previše je to komplikovano za naš prosti rasvetiteljski um, mnogo je jednostavnije da jedan čovek i jedna partija imaju svu vlast u svojim rukama, u složenijim sistemima ne bismo mogli da se snađemo.

A još ako nam taj gospodar svih nas koji smo se odrekli svoje slobode podari raskošnu prazničnu rasvetu da nam svetli i obasjava put u nikud – niko zadovoljniji od nas. Jedan narod, jedan vođa, jedna rasveta – to je naša ideja vodilja. Da filozofija rasvetiteljstva nije duboko ukorenjena u većinskom stanovništvu, bar onom koje izlazi na izbore, ne bi Beograd, pridavljen kičastom dekoracijom i vrištećom vulgarnošću, izgledao kao džinovski vašar. Kao da smo se obreli usred scenografije za predstavu “San naprednjačke noći” ili u nekom svetlećem Potemkinovom selu. Potonje je najbliže istini, jer blještavi lažni sjaj pokušava da zaseni realnu bedu naših života. Silna praznična rasveta ima zaslepljujuću funkciju – da sakrije mrkli mrak u kojem smo se zatekli i iz kog nemamo nameru da u skorije vreme izađemo.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera