Kako je Zoran Milanović oteo Franju Tuđmana

Piše: Damir Petranović

Ako je taj zagrebački aerodrom poznat i po čemu osim neambiciozne arhitekture, neuglednog i zastarjelog interijera, slabe rasvjete i općenito lošeg dojma kojeg ostavlja – čovjeku se ponekad učini da mu je nakon boravka ondje i vlastito tijelo zahvatila plijesan – dakle, ako je i po čemu taj mali provincijski komadić infrastrukture relativno prepoznatljiv barem u regionalnim okvirima, onda su to dva događaja iz nedavne, bliske prošlosti.

Jednom zgodom na proputovanju iz Sarajeva ondje je sletio američki predsjednik Bill Clinton i to samo kako bi njegov Air Force One natočio nešto goriva.

Iznenađenog i pomalo ošamućenog, s blatnjavim cipelama kojima je gazao po balkanskoj ratnoj zoni, u kasnim noćnim satima Clintona je ondje dočekao špalir pospane dječice kojoj je naređeno da oduševljeno mašu hrvatskim i američkim zastavama, dok je tadašnji poglavar Franjo Tuđman samo za tu priliku okitio aerodromski salon najvećim djelima hrvatske umjetnosti. Prizor je bio dosta nestvaran i, kazat će mnogi, u skladu s tada dosta uvriježenom percepcijom Tuđmana kao “operetnog diktatora”.

Koju godinu kasnije situacija je bila znatno ozbiljnija: dok se hrvatski predsjednik u SAD-u liječio od raka, što je bio podatak poznat cijeloj naciji, iako se nitko u glavnim medijima nije usudio objaviti ni slovca o tome, u domovini su mu se krenuli valjati prosvjedi zbog pokušaja HDZ-ovih jastreba da uguše tada nezavisni i kultni zagrebački Radio 101. Čim je njegov avion zarulao pistom i čim su kamere uhvatile njegovu namrgođenu facu, bilo je jasno da se sprema nešto gadno. A kad je progovorio, nastao je jedan od legendarnijih javnih istupa u modernoj hrvatskoj povijesti.

“Nećemo dopustiti tim jugokomunističkim ostacima, ali i onim političkim diletantima, bezglavim smušenjacima koji ne vide o čemu se zapravo radi danas u Hrvatskoj i u svijetu s kojekakvim regionalnim planovima. Nećemo dopustiti onima koji se vežu i sa crnim vragom protiv hrvatske slobode i nezavisnosti! Ne samo sa crnim, nego i zelenim i žutim vragovima! Nećemo dopustiti onima koji se povezuju sa svim protivnicima hrvatske samostalnosti – ne samo povezuju, nego im se i nude! Ne samo da im se nude, nego im se i prodaju za Judine škude!”, siktao je tada već teško bolesni prvi hrvatski predsjednik.

Njega je, naime, u to vrijeme ionako silno nervirala “oporbena situacija” u Zagrebu, jer nije mogao zamisliti da bi gradonačelnikom glavnog grada svih Hrvata mogao biti netko izvan njegove partije. Nervirao ga je i odnos snaga u nogometu, pa je nasilno preimenovao Dinamo u “Croatiju”, falsificirao njegovu povijest i usuo stotine milijuna kuna u nikad dovršenu betonsku grdosiju zvanu Maksimir, danas i službeno najružniji stadion u Europi.

A da je poživio malo duže, vrlo vjerojatno bi se sjetio i nesretnog aerodroma s početka ovog teksta, pa ga u još jednom napadaju državotvornih emocija preuredio u glavnu i jedinu uzletno-sletnu pistu svih Hrvata u svemiru i šire.

U istoj ravni s Ataturkom, De Gaulleom, Kennedyjem…

Elem, Tuđman je davno otišao i s nebesa gleda kako u domaji neki mali politički miševi kolo vode. Punih desetljeće i pol kasnije zbilja je na red došla i zagrebačka zračna luka, samo što će je – u skladu s novom koncesijskom mantrom – iz zapuštene rupčage u pristojan objekt pretvoriti nekakvi Francuzi, koji će potom puna tri desetljeća na njoj ubirati lovu.

I sada, par mjeseci prije izbora na kojima će se po tko zna koji put prebrojavati lijevi i desni, “partizani” i “ustaše”, dogodio se spektakularan “twist”. SDP-ova vlada odlučila je nazvati aerodrom baš po Franji Tuđmanu, želeći ga, valjda, staviti u istu ravan s Kemalom Ataturkom, Charlesom de Gaulleom i Johnom Kennedyjem – ako ne želimo biti zločesti i sugerirati da je već dosegao razinu Leonarda da Vincija, čije ime nosi letilište u Rimu.

Nebrojeni vicevi već su krenuli po društvenim mrežama: uključujući predviđanja situacije u kojoj će se putnicima morati objasniti da je “Franjo Tuđman zatvoren zbog oluje”.

Suština priče, međutim, vrlo je jednostavna – lijeva vlada odlučila je uoči izbora pokušati zagrabiti i za nešto glasova na desnom centru, kod birača kojima Tuđman predstavlja božanstvo, ali koji se osjećaju nelagodno kad čuju šefa HDZ-a Tomislava Karamarka kako oživljava vječnu borbu protiv “neprijatelja i mrzitelja svega hrvatskog”. Kvragu, pa nismo više u 1996. godini.

Radi se o naprosto genijalnom političkom manevru premijera Zorana Milanovića, u rangu onoga kad je dotad ljuti desničar Ivo Sanader već na početku svog mandata izgovorio famozno “Hristos se rodi!” i sklopio koaliciju sa Srbima: na ljevici ionako neće izgubiti ništa, već popiti tek koju drugarsku kritiku, dok će se na suprotnom kraju političkog pola pokazati širokih vidika, tolerantnih nazora i iznimno osjetljiv kad je u pitanju domoljubna tematika.

Moglo se razmišljati i o alternativama

Prvi hrvatski predsjednik u javnosti ionako sve cjenjeniji što se dulje nalazi izvan realnog života, pa se šef SDP-a spretno ukrcao na taj vlak. Usput, naravno, naglašava i da je Tuđman bio komunistički prvoborac i najmlađi Titov general – što HDZ-ovci, naravno, skrivaju kao svoju kolektivnu nečistu savjest, jednako kao što danas zbunjeno mrmljaju shvaćajući da im je moćan verbalni adut otet pred nosom.

Još kad uskoro krene predizborna kampanja, vjerojatno se može očekivati da će Milanović odnekud izvući i podatak da je šef HDZ-a Tomislav Karamarko u svoje doba bio desna ruka Stjepana Mesića i da je na naslovnicama dnevnih novina najavljivao žestoku “detuđmanizaciju” Hrvatske. E, tada će cirkus biti potpun.

“Hrvatina” Karamarko je uništavao naslijeđe prvog predsjednika, a “komunjara” Milanović odaje mu počast imenovanjem aerodroma njegovim imenom. 

Ono što je u cijeloj priči ostalo netaknuto jest pitanje zaslužuje li uopće Franjo Tuđman ovaj tip priznanja, makar je već danas jasno da je glavnini Hrvata ideja sasvim pozitivna i da će nakon početne faze prosipanja viceva stvar biti primljena zdravo za gotovo.

Naravno, moglo se razmišljati i o alternativama, pa da se aerodrom nazove, recimo, po izumitelju padobrana Faustu Vrančiću – kad su nam već Srbi oteli Nikolu Teslu. No dobro, da političari u Hrvatskoj imaju kapacitet razmišljati u tim kategorijama, vjerojatno ni sam taj aerodrom danas ne bi bio u rukama Francuza.

A oko toga, dakle oko “koncesijske” metode upravljanja nacionalnim resursima i mahom brutalne privatizacije javnih dobara, hrvatska ljevica i desnica odavno su se sporazumjele i složile. Igranje s nazivima ostavljeno je na stolu kako bi predizborna kampanja barem donekle izgledala smislena, a u njoj Milanović sve očitije prelazi u vodstvo…

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera