Kako su Amerikanci od Okinawe i Guama napravili nuklearne mete

Američko vojno prisustvo se može okarakterizirti kao štit s velikom metom na sebi (EPA)

Piše: Jon Letman

Povećala se učestalost aktivnosti, ali je obrazac ostao isti: prkosno sjevernokorejsko testiranje projektila, nakon kojeg slijede provokativne ratne igre, potom novo lansiranje raketa, dodatne ljutite prijetnje i upozorenja, nakon kojih dolaze kontraprijetnje i nove sankcije, i sada šesto nuklearno testiranje i strožija upozorenja i optužbe. U ovoj geopolitičkoj igri milo za drago, azijsko-pacifičke zajednice na čijem prostoru se nalaze američke vojne baze oprezno prate dok zapaljiva retorika gura dva neprijatelja naoružana nuklearnim oružjem sve bliže ka onome što bi bio katastrofalni rat.

Otok Guam došao je u fokus u augustu, kada je Sjeverna Koreja najavila planove da ispali četiri balističke rakete Hwasong-12 u blizini američke teritorije, nakon što je predsjednik SAD-a Donald Trump zaprijetio da će osloboditi “vatru i bijes kakve svijet nije ranije vidio” protiv Sjeverne Koreje. Guamski list Pacific Daily News je izvijestio da raketa ispaljena iz Sjeverne Koreje može stići do Guama i njegovih više od 160.000 američkih državljana za svega 14 minuta.

Dok su stanovnike Guama savjetovali kako da se pripreme za mogući nuklearni napad, Trump je razdragano uvjeravao guvernera Guama da će dodatna medijska pažnja podstaknuti turističku industriju ovog otoka. “Postali ste ekstremno poznati širom svijeta”, rekao je Trump, obećavajući guverneru ove američke teritorije da će se turizam uvećati “desetorostruko bez ikakvih troškova”.

‘Kao koplje u bitku’

Ali, na otoku, označenom sloganom “tamo gdje počinje američki dan”, mnogi od stanovnika žude za danom kada će se okončati američki militarizam. “Američka vojska voli predstaviti svoje aktivnosti u isključivo defanzivnim metaforama”, kaže Michael Lujan Bevacqua, profesor na Univerzitetu u Guamu. “Kada se za Guam kaže da je ‘vrh koplja’, kaže on, “to je dio istine”.

Bevacqua objašnjava da SAD, kao i druge imeprije, opisuje svoje strano prisustvo kao izvor reda i sigurnosti, “nikada kao destabilizirajuću snagu… čak i ako uzima zemljište i resurse, i ako truje zemlju, i ako ograničava lokalnu ekonomiju”. Američko vojno prisustvo se može okarakterizirti kao štit s velikom metom na sebi, predlaže Bevacqua. U Guamu je ono “zaista izvor opasnosti koliko je i izvor odbrane”.

Kao američka svojina (teritorija bez samouprave), bez glasačkih prava, Guam će biti “uvučen kao koplje u bitku”, primjećuje Bevacqua. “Nije relevantno da li to koplje voli bitku ili preferira mir, jer je naša svrha da budemo nešto što je upotrijebljeno u bici i malo više od tog”.

Vivian Dames, penzionirana članica fakulteta na Univerzitetu u Guamu kaže: “Svi ovi otoci u Mikroneziji, bez obzira na politički status, imaju neku vrstu političke veze sa SAD-om, zbog odavno prisutnih američkih strateških interesa u ovoj regiji, i svima njima je funkcija da su najzapadnija, isturena odbrana za Sjedinjene Američke Države.” Dames priča o Sjevernomarijanskim otocima, udaljenim oko 200 kilometara od Guama, i velikom dijelu okeana na kojem vojska svake godine izvodi trening i vojne vježbe i koje vojska želi proširiti tako da bude veće od većeg dijela zapadnog SAD-a. “Iako su ovi otoci, posebno Marijanski, strateški veoma važni za SAD”, kaže Dames, “većina Amerikanaca zna veoma malo o nama i o aktuelnim posljedicama američkog militarizma.”

Nedaleko od Univerziteta u Guamu, zračna baza Andersen priprema tlo za kontinuirano prisustvo bombardera, koje uključuje bombardere B1-B i bombardere B2 Spirit, koji mogu nositi taktičko nuklearno oružje B61 i  B83, termonuklearno oružje, čija je destruktivnost 60 puta veća od bombe koja je ispuštena na Nagasaki. Bombarderi stacionirani u bazi Anderson sve više izvode vježbe preciznosti, a u julu je u Guam iz Južne Dakote raspoređena 37. ekspedicijska bombarderska eskadrila, čime je otok naoružan odbrambenom silom sposobnom i za ofanzivni napad.

Guam ima i proturaketni štit THAAD, pomorsku kompjutersku i telekomunikacijsku stanicu i pomorsku bazu Ordnance Annex od 18.000 hektara. Pomorska baza Guam je ishodišna luka za nuklearne i nenuklearne podmornice za brzi napad.

Guam nije jedini

Iz perspektive američke vojske, Guam je ključni za održavanje “spremnosti za borbu odmah”, ali za Sjevernu Koreju, ovolika vojna moć neprijatelja predstavlja smrtonosnu prijetnju. U augustu, kada su tenzije bile na ivici incidenta, državni sekretar Rex Tillerson je posjetio Guam, gdje je rekao: “Raketna moć Sjeverne Koreje može se usmjeriti u mnogim pravcima. Dakle, Guam nije jedino mjesto koje bi bilo ugroženo”.

Ova ogoljena realnost dobro je poznata širom azijsko-pacifičke regije, u kojoj su mnoge zajednice dom američkim bazama. Između Guama i Sjeverne Koreje SAD ima više od 180 vojnih baza, instalacija i više od 90 000 vojnika, koji treniraju uporedo sa svojim saveznicima Japanom i Južnom Korejom, koji su osmi i deseti na svijetu po vojnoj potrošnji. U Južnoj Koreji SAD učvršćuje svoje baze, ali će, također, uskoro polagati pravo na najveću prekomorsku američku bazu u Pyeongtaeku, 64 kilometra južno od Seula. Iako je Južna Koreja uvjerljivo suočena s najvećom prijetnjom od Sjeverne Koreje, mnogi Južnokorejci čekaju dan kada će SAD konačno otići.

Više od šest decenija od kako je primirje zaustavilo Korejski rat 1950-53, dugogodišnji mirovni aktivista i umirovljeni katolički svećenik Mun Jeong-hyeon pita: “Zašto je Koreja podijeljena? Zašto je SAD stacioniran u ovoj državi tako dugo?” Satoko Norimatsu, urednica web portala Asia-Pacific Journal: Japan Focus i koautorica knjige Resistant Islands: Okinawa Confronts Japan and the United States, kaže. “Naravno, američke baze u Japanu predstavljaju prijetnju ljudima i okolini oko njih.”

Ona govori o mreži od više od 100 američkih baza koje se prostiru duž cijele države, a najviše ih ima u Okinawi. “Sjeverna Koreja je razumljivo izjavila da bi američke baze u Japanu bile njihova meta”, kaže ona. Norimatsu naglašava značaj proučavanja lokalnih pokreta za demilitarizaciju poput onih u Okinawi, Guamu i na drugim mjestima u širem kontekstu i kaže da postoji potreba za multinacionalnim, multijezičnim naporima protiv američkog militarizma širom regije.

Okinawa – ‘ključna za Pacifik’

U američkom vojnom propagandnom filmu iz 1956., narator kaže: “Kako bi se iskoristila strateška lokacija Okinawe, glavne komande su premještene ovdje iz Japana prije nekoliko godina. To je kreiralo fluidnu silu koja može krenuti bilo gdje istog trena. Odbrana ovog otoka je ključna briga. Taktički trening nikada ne prestaje.” Sedamdesetdvije godine nakon Bitke za Okinawu, u kojoj je ubijeno između jedne četvrtine i jedne trećine civilnog stanovništva, otprilike polovina od oko 55 800 američkih vojnika i dalje je stacionirana na Okinaawi.

Amerika je 1972. godine prepustila direktnu vojnu kontrolu nad Okinawom Japanu, ali i dalje upravlja s više od 30 vojnih instalacija, koje i dalje gradi silom. Profesor globalne sociologije Kosuzu Abe sa Univerziteta u Ryukyusu opisuje kontinuirano američko prisustvo u Okinawi kao “preveliko, predugo i preopasno”. “Prihvatanje strane vojske na tako dug period uništava zdravlje lokalne ekonomije i naše zajednice”, kaže Abe, koji predaje u univerzitetskom kampusu koji redovno nadlijeću američki avioni.

Osim što su suočeni s prijetnjom jer žive među desecima vojnih baza, stanovnici Okinawe suočeni su i s opasnošću vanjskog napada u slučaju rata. Hideki Yoshikawa, direktor Projekta za okolišnu pravdu na Okinawi, insistira da američke baze ne štite njegov otok. “Uzimajući u obzir veliku koncentraciju američkih vojnih baza, Okinawa je savršena meta za stranu vojnu agresiju”, kaže on.

Yoshikawa ističe da bi se, zbog američkih baza okruženih gusto naseljenim gradovima Okinawe, “svaka agresija usmjerena na američke baze u Okinawi odrazila na našu civilnu populaciju.” On zamišlja Okinawu u budućnosti bez američkih baza, u kojoj bi njegov narod mogao tražiti međunarodnu demilitariziranu zonu koju bi odobrili Ujedinjeni narodi što je koncept koji podržavaju mnogi protivnici baza.

Život u stanju ‘strateškog poricanja’

Opasnost da vas iskoristi američka vojska tragično je poznata ljudima na Maršalovim otocima, gdje je SAD testirao 67 nuklearnih bombi u periodu između 1946. i 1958. godine, ostavivši iza sebe naslijeđe bolesti, smrti i prisilnog premještanja.  SAD danas nastavlja testirati ofanzivno oružje na Maršalovim otocima, koristeći otok Kwajalein Atoll kao metu za nenaoružane interkontinentalne rakete Minuteman III. Osim testiranja raketa i projektila sa testne lokacije za balističke projektile Ronald Reagan na Kwajaleinu, SAD tvrdi da ima pravo na “strateško poricanje”, što mu dalje ekskluzivnu vojnu kontrolu nad više od pola miliona kvadratnih milja zraka, kopna i mora između Havaja i Guama, kao odredba sproazuma o slobodnom udruživanju između SAD-a i mikronezijskih nacija.

Desmond Doulatram, predstavnika nevladine organizacija REACH-MI kaže: “Može se s pravom reći da Kwajalein, također, postaje visoko rizičan… samo prisustvo… stavlja Maršalove otoke u izuzetno nepovoljan položaj uzimajući u obzir na ovim otocima prisutan aktivizam vezan za okolinu i nuklearno oružje”. Doulatram citira prvog predsjednika Maršalovih otoka Amatau Kabua, koji je rekao: “Kada odrastate s bratom koji je mnogo veći od vas i on vas ošamari… šta vi možete uraditi?”

Američka baza i testiranje oružja na tlu Maršalovih otoka dio su kompromisa koji su ovi otoci prihvatili zajedno sa svim posljedicama. Trenutno SAD plaća nešto više od 21 milion dolara godišnje lokalnim vlasnicima zemlje za iznajmljivanje otoka Kwajalein Atoll, a ugovor obuhvata period do 2066. godine, ss mogućnošću produžetka do 2086. godine. Na havajskom otoku Oahu, nedaleko od Pearl Harbora, kamp HM Smith udomljava Američku pacifičku komandu, koja nadzire sve američke vojne operacije u istočnoj Aziji i Pacifiku unutar svog samoproglašenog područja odgovornosti.

U julu je havajska Agencija za upravljanje kriznim situacijama objavila javnu poruku, najavivši pripreme za mogućnost nuklearnog napada. Vjeruje se da interkontinentalni balistički projektil ispaljen iz Sjeverne Koreje može doći do Havaja za svega 20 minuta. Kim Compoc, predavačica na odsjeku za engleski jezik i etničke studije na Univerzitetu na Havajima, kaže da veliko vojno prisustvo na Havajima čini ove otoke ugroženijom i, zbog njihove blizine Aziji, vjerovatnijom metom od kontinentalnog dijela SAD-a.

Pearl Harbor je i dalje naoružan

Compoc odbacuje argument da se Havaji moraju osloniti na vojsku. “Ideja da male otočne nacije nemaju izbora i da moraju ostati ovisne o američkoj vojsci zbog ekonomskog opstanka ima istu logiku kao kad zlostavljač kaže ženi da nema izbora i da mora ostati u nasilnoj vezi”, kaže ona. U junu je Compoc bila dio delegacije sa Havaja koja je putovala na Okinawu, na deveti skup Međunarodne mreže žena protiv militarizma, da se suprotstave pripremama za rat i izgrade solidarnost. “Bilo je veoma dirljivo pričati o havajskom suverenitetu tamo kada su stanovnici Okinawe podigli pesnice u znak solidarnosti”, kaže Compoc.

Izgradnja ovakve vrste solidarnosti, koja nadilazi kulture, jezike i nacionalne identitete, u samom je središtu rada Kylea Kajihira, kao člana odbora organizacije Hawaii Peace and Justice. “Zaštita naših otoka, bilo da se radi o Havajima, Guamu ili Okinawi, nije primarna svrha američkih baza. SAD koristi naše otoke kao vojne platforme i komandne centre da pokrene napade i vodi ratove u drugim dijelovima svijeta”, kaže Kajihiro. On ističe da su lideri Havaja, prije američkog rušenja onoga što je bilo nezavisno Kraljevstvo Havaji 1893. godine, predvidjeli opasnost da Havaje uvuku u rat ukoliko se povežu s velikom vojnom silom. Kreiranje saveza pacifičkih otočnih država koje su ti lideri tražili živi danas kroz želju za formiranjem panpacifičkog saveza, dok opasnost od rata vreba širom regije.

Prisjećajući se historijskih napada i bitaka od Guama i Okinawe do Kwajaleina i Pearla Harbora, Kajihiro kaže: “Kada SAD militarizira naše otoke… mi postajemo mete.”

Izvor: Al Jazeera