Kako su bosanski avlijaneri Lajko i Lord postali ‘dijaspora’

Život  je velemajstor cinizma i zato je moguće da sretna sudbina jednog bića odlučujuće ovisi o intenzitetu i dubini tragedije drugog. Ne, nisam nikoga citirao, nego pokušavam  da „ porinem čamac u more i otisnem se niz pučinu“. A vi se namjestite lijepo i ako čuvate empatiju prema psima, tim vjernim slugama čovjeka koga prate 15.000 godina od paleolitskih pećina Altamire i Lascauxa kada je današnji potomak vuka ličio na lasicu, do danas, kada NASA-ina solarna letjelica „Junona“  brzinom od 200.000 km na sat leti prema Jupiteru, a medicina uklanja „ćelijski otpad“  tzv. senescentnih ćelija kako bi ljudi živjeli 120 godina, uvjerit ćete se kako je pečat na sudbinu Lajka i Lorda, dva bosanska psića sa banjalučke periferije, svojom oštricom udario upravo nož.

U ruci čovjeka, jer to nije zanat psa.

Zakon, eh, zakon

I još jednom, oprostite na cinizmu. Jer, ispostavit će se, to znamo sada,  da je tog kobnog 4. aprila 2017. godine u banjalučkoj ulici Vida Nježića morao da umre 86-godišnji Dušan Bijelić kako bi Lajko i Lord danas živjeli u Norveškoj i Švedskoj.

U  toj psećoj  „šahovskoj partiji“  čiju dramu niko nije pratio (zaBoga, to je tek sudbina dva mala bosanska „avlijanera“, mješanca ) povučeno je mnogo poteza, a kroz nju se oslikava lepeza odnosa u društvenoj klimi današnje BiH o čovjekovom pristupu rješavanja problema napuštenih pasa. Valjda nijedan zakon u BiH, a pri tome mislim na Zakon o zaštiti dobrobiti životinja (na snazi od 2009. godine)  zakon evropske „stature“, nije doživio takvo ignorisanje, nipodaštavanje i kršenja od strane izvršne vlasti na na svim nivoima u državi. U tim „okvirima zanemarivanja“ zrcale se sudbine bosanskih avlijanera, „najboljih čovjekovih prijatelja“ koji su nama sve ono što mi nismo ni njima, ni drugim ljudima –vjerni, iskreni i puni ljubavi.

Savjest komšije Borisa

Kako je sve počelo? U banjalučkom naselju Rebrovac, u ulici Vida Nježića, pronađeno je beživotno tijelo Dušana Bijelića, rođenog 1931. godine. Zbog nasilne smrti  starca uhapšena je njegova 66-godišnja supruga B.B. Tragedija ovog bračnog para ostavila je nezbrinuta njihova dva psa, vezana lancima u dvorištu i u blatu ispod trošnog naherenog krova pomoćnog objekta. Dva siročeta koji su nekoliko dana cvilila na lancima bez vode i hrane, probudila su savjest komšije Borisa. On je čuo za norvešku nevladinu organizaciju „Stott gatehunder i Bosnia“ koja je registrirana u BiH i koja u Sanskom Mostu drži izvanredno uređen azil za pse. Kontaktirao ih je.

„Boris nam je rekao da se radi o dva mužjaka stara tri-četiri godine i zamolio nas za pomoć. Odmah  smo reagirali. Preuzeli smo ih, prebacili kod nas a naš veterinar Bojan Lukač preuzeo je dalju brigu. Lajko i Lord, tako smo ih nazvali, kastrirani su, vakcinirani, urađeni su testovi na bolesti, očišćena su im zubala od kamenca“, priča nam Sanda Hagen, rođena Sanjanka koja živi u Norveškoj. Osnivačica je i predsjednica organizacije čiji je cilj pomaganje psima u BiH i njihovo udomljavanje. Hagen je, poslovno, brokerica i dilerica sa neophodnim autorizacijama za kupnju dionica na velikim svjetskim berzama, privatno strastveni ljubitelj životinja.

Objašnjava kako „Stott gatehunder i Bosnia“ plaća ne samo sve veterinarske usluge, nego brine svakog mjeseca o 120 pasa lutalica, što je trenutni kapacitet azila.

„Ove godine sterilizirali smo 100 cuka o našem trošku, sterilizacije se plaćaju, a udomili smo 72 psa. Hranu za oporavak, liječenje pasa, eventualne operacije životinja prije udomljavanja  kao i sve troškove obrade pasa pred putovanje snosi naša organizacija. U Evropi je naš trud i rad priznat i cijenjen. Nažalost, u Sanskom Mostu nas omalovažavaju čak i predstavnici vlasti i svode na primitivnu priču o ‘švercu sa cukama’ u čemu nema, naravno, ni trunke istine“, nastavlja Hagen.

„Obrada“ za  udomljavanje

Ova sposobna žena objašnjava kako su mješanci Lajko i Lord prošli identičan put „obrade“ kao i mnogi drugi  bosanski psi lutalice prije nego su stigli do svojih sretnih vlasnika.

Osim sterilizacije i vakcinacije radi se i revakcinacija, zatim tzv. rabies vakcina, Vectra protiv buha, Bravecto protiv krpelja, dobijaju Cestal protiv ehinokokusa. Zatim se čipuju, testiraju protiv zaraznih bolesti, radi im se zdravstveni certifikat i pasoš. Sve ovo košta oko 400 KM po cuki. Naši psi trenutno putuju u transporterima kroz Hrvatsku, Sloveniju, Njemačku, Dansku ili novi vlasnici dolaze po njih“, priča predsjednica „Stott gatehunder i Bosnia“.

I tako, dva bosanska mješanca kojima je bila namijenjena sudbina skapavanja od gladi na lancu u kalu  banjalučkog predgrađa ili, u boljoj varijanti, lutalačka skitnja od Budžaka i Starčevice do Hiseta i Gornjeg Šehera postali  su skandinavska „dijaspora“.

Maja, Bandit, Charlie, Planinka…

Oduševljeni vlasnici Lajke su aristokratski par Janne i Ragnar iz grada Moss u Norveškoj, dok je brigu o Lordu preuzela Šveđanka Jenny. Ovi ljubitelji pasa i dalje podržavaju organizaciju koja im je iz Bosne u likovima dva psa poslala odanost i ljubav.

„Jenny je toliko bila oduševljena da je pronašla dom i udomila još dva naša psa kod svojih prijatelja. Jill i Lars su udomili Maju, našu malu ‘curicu’ koja je oslijepila a mi smo je izliječili, a Line je prigrila njenu sestru kojoj smo dali rustikalno western ime Bandit“, priča Sanda Hagen.

Pominje usput i psiće Charlija i Planinku koji su udomljeni kod Bosanaca u Beču i Minhenu. Na društvenim mrežama postoji grupa ove organizacije gdje se vlasnici udomljenih bh. pasa širom Evrope hvale svojim prijateljima koji ne znaju izdati i koji im ispunjavaju život. I koji vole svoje gospodare više od sebe.

Advent na sjeveru

Ako su se u Sanskom Mostu „pretplatili“  na probleme (kantonalni veterinarski inspektori traže im „dlaku u jajetu“ zbog čega je organizacija angažirala advokaticu koja ih izvrsno zastupa) u Norveškoj su „slavni“.

„Stott gatehunder i Bosnia“ dobila je ovogodišnju nagradu Norveške za trud za neudomljene životinje, među deset najboljih. Pored „papira“ dobili su i novčanu nagradu od 5000 KM. Dodjela nagrada održana je 2. novembra u Oslu u hotelu „Grand“. Sanda Hagen i njeni aktivisti ponosni su na svoj volonterski rad. Nagradu su potrošili na izgradnju još jednog psećeg izolata u azilu u Sanskom Mostu. Kako se i očekuje od pravih volontera i zaljubljenika u pseću vrstu.

U Skandinaviji  je minuo prvi od četiri adventa, dan Svete Lucije, praznik svjetlosti kada mladi obučeni u bijelo drže svijeće i poklanjaju rolnice od šafrana. Stiže „mali Božić“ kada se u krugu porodice kusa božićna kaša od riže sa cimetom, pije glog (kuhano vino), prave kruhovi od đumbira i ukrašavaju jelke. Pa Badnje veče sa istim „programom“ i plesom oko jelke nakon večere u iščekivanju Djeda Mraza.

Ne treba da iko budi makar i sićušnu, onu bosansku sumnju, onaj neuništivi jal upisan u naše hromozome, kako Lajko i Lord, dva anonimna „bosančerosa“ , dva savršeno obična „kukuruzanera“  bez pedigrea za Badnjak sjede u krilu Janne i Ragnara i Jenny i trljaju svoje meke smeđe njuškice o dlanove svojih vlasnika. Kao u nekom američkom happyend filmu.

Izvor: Al Jazeera