Kako su Srebreničani spasili Jevreja

Povodom Međunarodnog dana sjećanja na holokaust i oslobađanja najvećeg nacističkog logora Auschwitza, danas je u Tuzli položeno cvijeće i odana počast na mjestu nekadašnje željezničke stanice, odakle je na put bez povratka odvezeno gotovo 300 Jevreja iz ovog grada.

“Holokaust kao zlo ogromnih razmjera ne smije se nikad više ponoviti, a sjećanje na nevino stradale žrtve je vječita opomena. Teror u koncentracionim logorima preživjelo je tek 20-ak tuzlanskih Jevreja”, izjavio je Jozo Nišandžić, predsjedavajući Gradskog vijeća Tuzle, prenosi Anadolija.

Armin Silard (77), Jevrej kojeg su komšije spasile od tragične sudbine i holokausta, prisjetio se dešavanja iz Drugog svjetskog rata, ali i proteklog rata u BiH.

“Moji korijeni potiču iz Austrije, Mađarske, Češke i Slovačke. Majka i otac upoznali su se u Beču, gdje je mama Šarlota, koju su zvali Lota, bila muzičarka i jedno je vrijeme pjevala operu, a otac Eugen studirao je veterinu. Vjenčali su se i on je dobio posao u Zvorniku, gdje su se doselili, a ja sam rođen u Srebrenici, gdje je otac radio dva-tri dana u sedmici. Živjeli smo preko puta ‘Šipada’, u centru Zvornika”, počinje Silard priču o porodičnoj prošlosti, pokazujući crno-bijelu fotografiju iz 1943. godine, na kojoj je nasmijan s djedom, majkom i sestrom.

Silard dodaje da je u Drugom svjetskom ratu izgubio 64 člana porodice. Ubijeni su mu otac, baka, djed, sestra, a od uspomena ostali samo fotografija koju je pokazao i očev indeks s fakulteta, koji čuvao kao najveće blago.

“Kada sam imao četiri godine, 1943. godine, tražili su Jevreje i ubijali su koga god nađu ili su odvodili ljude u nepoznatom pravcu. Sa majkom sam bio u kućnom pritvoru i trpjeli smo neviđene torture. Ona je bila prisiljena raditi za njemačku kuhinju, a baku su sa ostalim ženama zapalili i njihov su pepeo prosuli po baštama u Beogradu kako bi nađubrili tlo, da plodovi budu veći i bolji. Grozno! Mene je jedan pripadnik vojske Nezavisne države Hrvatske, znajući da su jevrejska muška djeca meta, odveo u katoličku crkvu, a tamo su me prekrstili i dobio sam ime Boško”, prisjeća se sagovornik Anadolije.

Pomoć komšija

No, priča Silard, ni to ga nije spasilo, jer su Nijemci držali njegovu majku i znali su da ima sina.

“Zatim su došli mještani Srebrenice, naše komšije muslimani, odnosno Bošnjaci, koji su znali i veoma poštovali mog oca. Oni su me spasili od sigurne smrti, krijući me dva i po mjeseca u jednoj kući u Diviču kod Zvornika. Tamo me prihvatila jedna Bošnjakinja kao svoje dijete, međutim, imao sam crnu kosu, a sinovi te Bošnjakinje bili su plavi, pa su se svi čudili kako to da je jedno njeno dijete toliko fizički različito od ostalo dvoje”, kazuje Silard, dodajući da su ga tu nazvali Mustafa, a Mujo je bio njegov nadimak.

Krajem 1943. godine, priča Silard, majka Šarlota odlazi u partizane. Oboje su preživjeli rat, a on je, zbog neimaštine, odrastao u dječijem domu.

“Majka nije imala mogućnosti da me školuje, a odrastajući u domu u Tuzli, završio sam školu. Ovdje su me lijepo prihvatili, iako je život bio težak i bilo je malo rezerviranosti kod druge djece kada se pojavio Jevrej u školi. Ali, to nije toliko utjecalo na mene. Završio sam školu i dobio posao u brčkom Bimexu, a zatim sam upoznao suprugu koja je radila kao prosvjetna radnica u Kladnju. S obzirom na to da ona nije mogla dobiti posao u Brčkom, ja sam otišao u Kladanj, gdje smo zasnovali porodicu. Imam sina Alena i kćerku Natašu. Živjeli smo lijepo, a kasnije je došao još jedan rat”, prisjeća se Silard.

Priključio se, kaže, redovima Armije Republike Bosne i Hercegovine, gdje je obavljao važne funkcije.

“Kada je moja zemlja napadnuta, logično je bilo da je branim. To je moja država koju neizmjerno volim. Iako su poslije masovnih egzekucija Jevreja i holokausta govorili da se to više nikad ne smije desiti, dogodio se genocid u Srebrenici, u mom rodnom gradu. U genocidu su stradali civili, Bošnjaci, odnosno moje komšije, ljudi koji su me spasili od sigurne smrti 52 godine ranije. Zbog svega toga, mi stari i mi koji smo preživjeli sve te strahote, imamo obavezu i dužnost da na mlađe generacije prenosimo istinu o tim tragičnim dešavanjima, kako se ona više nikad i nigdje ne bi ponovila”, zaključuje Silard.

Izvor: Agencije