Kalinić prizemljio nebeski narod

'Niko ne živi od prošlosti i što se prije pomirimo sa sadašnjošću i nastavimo dalje, bolje će nam biti', poručuje Kalinić (EPA)

Sećate li se onog ruskog vica koji se u Jugoslaviji slobodno prepričavao gde je jednom tamo, na prvom televizijskom programu, dozlogrdila neprestana priča o komunizmu i petogodišnjem planu i on, ljutit, potraži “drugi kanal”. Kad, ne lezi vraže, tamo sedi sbirro, tajni agent i lagano lupka pendrekom o astal i neposlušnika upozorava: “Vrati na prvi! Vrati na prvi…”

U Srbiji ima mnogo televizija i programa (verujem i u Putinovoj Rusiji), ali sadašnjim upravljačima, i tamo i ovamo, onaj žbir sa palicom nije potreban jer su sve kanale davno osvojili i čvrsto ih drže. Tu i tamo, u dva dnevna lista, u Srbiji promakne ponešto i – šlus.

Krajem januara ili, kako Srbi više vole, na Savindan, u Blicu se pojavio intervju Nikole Kalinića, bivšeg košarkaša Zvezde, sada na radu u turskom Fenerbahčeu, inače reprezentativnog krila srpske “zbornaje”. Mladi sportista, kojem očito mišljenje ne oblikuje niti jedna od ovdašnjih te-ve kutija za zaluđivanje, kao ni servilna srpska medijska tevabija, govorio je o Kosovu (!), politici (!), protestima (!), bogami i o “nebeskom narodu”, kojem je “uvalio bananu”, potom postigao trojku, rekavši mu (nam) da je (smo) “mala tačka na mapi sveta”. Kako je samo mogao?!

Armija nacional-šovinista najpre je košarkaša na društvenim mrežama izvređala i terala iz reprezentacije. Kad im se to učinilo malo, na zgradi u Subotici gde žive Kalinići pojavila se, ćirilično napisano nego šta, prostačka stihoklepanija: “Kaliniću Turčine napuši se k..čine”.

Ramo Amadeus kao kapisla

Slobodan Stupar, bivši novinar Radio Beograda, potom BBC i jedan od ozbiljnijih političkih analitičara stanja u Srbiji, mišljenja je da je Kalinićev “greh” začet od dosta starije priče Antonija Pušića, alias Ramba Amadeusa, koji je (drukčije i ne ume) rekao sledeće: “Nacionalizam je tema za one do 300 evra prihoda mesečno. Njima se servira ta priča. Kada plata pređe 500 evra onda počinje razgovor o garderobi i kafićima. Kada pređe 1.000 evra onda je top-tema zdrava hrana, letovanja i zimovanja, a kada se popne na više od 3.000 onda prestaje svako palamuđenje. Ljudi onda pričaju o vremenskoj prognozi i ljubavi”. Kazao je to Rambo, može bit’ telefonski u jednoj emisiji Hrvatske televizije. Inače, pomenuti rođeni Kotoranin uvek je mislio svojom glavom.

Kalinić je to pronašao i lajkovao, što mu je, maybe, donekle bila vodilja za intervju koji je dao Blicu, gde je, košarkaški rečeno, ubacio dosta trojki

“Ne živim u Srbiji veći deo godine, tako da nisam najpogodniji da pričam na ovu temu, ali čini mi se da smo malo zastranili i skrenuli s puta, ako smo ga ikad i imali. Verovatno je to i normalno ako svako ko misli drugačije biva izopšten, oteran ili ismejan. Verovatno sam surov što to pričam i imam sreću da mi nikada nije zatrebao taj vid pomoći, ali čak su i humanitarne akcije postale rijaliti, šalje se poruka da ko je ‘slađi’ ili dopadljiviji, dobiće više SMS-ova i pomoći i preživeće? Tužno, jezivo, ali čini mi se istinito.

Dosta više tog Kosova, nismo ‘nebeski narod’!

Otkad znam za sebe, a rođen sam 1991. godine, postoje problemi i razmirice oko Kosova. Svestan sam da će me mnogi zamrzeti sada, ali vreme je da neko to kaže javno: Hajde da rešimo više taj problem, izvučemo šta možemo i nastavimo dalje. Kosovski boj je bio pre 600 i više godina, a već dosta decenija to nije ‘naša’ teritorija. Niko ne živi od prošlosti i što se pre pomirimo sa sadašnjošću i nastavimo dalje, bolje će nam biti”.

“Nismo nebeski narod”, kaže dalje Kalinić, “niti smo ikada bili, imali smo svetlih momenata u prošlosti, ali moramo da se pomirimo s tim da smo sada mala i nebitna tačka na ogromnoj mapi sveta. Ko mi ne veruje neka proputuje malo svetom i neka kaže strancima odakle je i ko je – doživeće šok. Ja sam ga doživeo. Nedavno je potpisan novi ugovor o saradnji između Nemačke i Francuske, prvi je bio 1963, dakle 16 godina posle svega što se dešavalo u Drugom svetskom ratu. Ej, 16 godina od svih zločina, zlodela i žrtava su shvatili da moraju zajedno da rade i pogledajte gde su sada? A mi i dalje pričamo o Kosovskom boju…”

“Shvatam da su politika i fotelje kao droga, lako je navući se, ali dosta više, zarad budućih generacija, očigledno je da nas ta politika i ideje iz 20. veka ne vode nikuda. Još su to uglavnom ljudi koji nikada nisu bili među narodom, otkad znaju za sebe plaćeni su novcem poreskih obveznika i uživaju sve blagodeti i povlastice tog života. Uzgred, zašto bi neko dobijao službene automobile na korišćenje, gorivo, niže cene za sve što kupuju, a pritom spadaju među najplaćenije ljude u državi? Da li je potrebniji obrok od 50 dinara narodnom poslaniku ili radniku u nekoj fabrici?”

Nastavlja li se ‘zaseljačenje Srbije’?

Članica Foruma za međunarodne odnose, Branka Latinović veruje da se, samo intenzivnije, nastavlja ono što je glumac i reditelj Dragan Bjelogrlić nazvao “zaseljačenje Srbije”, I to na način koji zabrinjava sve pristojne i normalne, kaže Latinović i dodaje da nju posebno iznenađuje da se to dešava u Subotici, gradu gde je rođena i je u šoru morala da starijeg pozdravi sa – ljubim ruke ili csokolom.

“Zavisi, znala sam koga treba da pozdravim na srpskom a koga na mađarskom. Izgleda da Subotica, sa jakom građanskom kulturom i učtivošću postoji u naznakama…”

“Ne vidim da je Kalinić rekao nešto tako strašno, zbog čega bi zaslužio ovakve natpise. Možda što je izjavio da je bio šokiran, putujući po svetu, da smo tako nevažni. To samo govori i koliko mladi malo putuju, koliko ne poznaju svet i koliko su nasilni i netolerantni. A šta je i tu sporno kada naš predsednik, svaki čas ponizno izjavljuje da smo mi jedna mala zemlja, a ministar spoljnih poslova (Ivica Dačić – p.a) kad putuje po Africi nosi Titovu sliku.

U svemu ovome, posebno je važno što je konačno otvorena tema koja se odnosi na vokebular koji se koristi od strane naših političara; A on je ne samo zastrašujući, već i neprijatan Kao što je ona nedavna Dačićeva igra reči  sa prezimenom austrijskog premijera. Da se posramite umesto njega. I ovo: Da li je neko iz političkog miljea prokomentasrisao više nego neprimeren rečnik u polemikama koji koristi Biljana Srbljanović? A ona je u nekom telu za ‘kreativnost’ koje je formirano pri kabinetu srpske premijerke”, navodi Latinović. 

Odobravanja

Očekivano, reagovala je “zdrava Srbije” ili “Druga Srbija”. I nije baš mnogo u medijima nego u jednom kafeu, Jugoslaviji u malom, “Galeriji” Dragana Kapičića. Pisac Filip David, godinama označen zbog drukčijeg mišljenja osudio je napade i podržao košarkaša.

“Pozdravljam Kalinića i njegovu hrabrost da se suprotstavi onim takozvanim patriotama i nacionalistima koji su spremni da se za Kosovo bore do poslednjeg Srbina i poslednjeg Albanca. Razumni ljudi koji shvataju da se priznavanjem nezavisnosti Kosova na najbolji način mogu zaštititi preostali Srbi na Kosovu, zaštititi srpsko kulturno nasleđe i obezbediti povratak izbeglih još su u manjini, jer smo postali društvo netolerancije, mržnje i politike koja radi na sopstvenu štetu”, rekao je autor koji se protiv zla pobunio još početkom devedesetih prošlog veka.

“Jedino što nam preostaje jeste da postanemo izdajnici, izdajnici”.

Nenad Prokić, profesor na Fakultetu dramskih umetnosti, pisac i dramaturg ubeđen je da je Kalinić sve tačno rekao i da je “pravi patriota”, za razliku od ovih dobrovoljnih nacionalističkih automata koji nam oblikuju psihopatološku i totalitarnu stvarnost.

“Kao što je crkva zaboravila da se spirituanost predstavlja kao puki čuvar nacionalnog identiteta, tako su i ovi automati zaboravili da koriste mozak, već skučenim jezikom pozivaju na osvetu zbog davno izgubljenih bitaka, dok u isto vreme gube sve nove”.

Slobodan Stupar Kaliniću je poslao poruku preko Twitera: “Nikola, tvit na koji su reagovali ovdašnji dežurni nacionalisti i šovinisti je za njih bio suviše jak i bez koske. Što je posebno važno bio je iskren i pametan. Bravo!”

Pisac Svetislav Basara ne skriva pesimizam.

“Žalosno je da je u Srbiji još uvek dominatna psihologija i metodologija ‘crni trojki’, pronalaženja  ‘izdajnika’ i njihovog zastrašivanja. Bojim se da je to začaran krug iz koga Srbija ne ume da pronađe izlaz”.

Opor ukus

Ovo nije prvenac. Slične stvari gotovo su redovne na košarkaškim terenima u Beogradu. Pre dvadesetak godina mladom asu Partizana Harisu Brkiću (kasnije ubijen ispred hale “Pionir”, a ubica nije nikad pronađen) Zvezdaši su promenili naciju. Alen Omić je na isti način dočekan na prvoj utakmici u Crvenoj zvezdi, koji je osim povika “Turčine…” mogao da vidi i ogroman transparent na tribinama “Šiptar, Hrvat, balija nije moja bratija”. Na kraju, pre godinu dana Turčin je bio i jedan Srbin, Željko Obradović, bivši košarkaš Partizana i selektor nacionalnog tima. Razlog: kao trener predvodi turski Fenerbahče. A Nebojša Čović, direktor KK Crvena zvezda ne trepnuvši poručuje Obradoviću da se to ne čuje na snimku.

Fudbalski i navijači drugih sportova iz Srbije “proslavili” su se i izvan granica zemlje. Vođe navijača su veoma uticajni ljudi ne samo u sportu, a jedan koji se davno predstavljao takvim danas vodi državu. Rešenje postoji, navešću samo dva: prazne tribine i isključenje klubova sa međunarodne scene.

Mladog košarkaša zovu Kalina. To je i grmovita biljka (Ligustrum vulgaris) iz porodice maslina, s oporim i gorkim crvenim plodom. Srpski nacional-šovinisti su ga olako zagrizli.

I pitanje za kraj: zašto o svemu tome i ovako govori samo jedan sportista!?

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera