Karavlasi – Rumuni iz Semberije

U sembersko selo Batković, nedaleko od Bijeljine, prije dvije stotine godina doselili su Karavlasi, etnička grupa koja vodi porijeklo iz južne Rumunije. Iako tamnoputi, Karavlasi nikada neće dozvoliti da za njih neko kaže da su Romi. Pravoslavne su vjeroispovijesti, idu u crkvu, slave slavu, a na ovom području govore mješavinom srpskog i rumunskog jezika.

Ako prođete Batkovićem, uočićete kuće, odnosno vile, koje bi izgledom mogle da se uklope u bilo koja svjetska elitna naselja. Svi znaju da u njima žive Karavlasi, mada, najduže mjesec dana u godini, jer sve ostalo vrijeme provode većinom u Švedskoj, gdje su zaradili penzije, mnogi počeli nove živote, zasnovali porodice. Semberiju, ipak, ne zaboravljaju.

“Zovu nas Cigani, ali mi nismo Cigani! Mi ne znamo ciganski, mi govorimo rumunski jezik!’’, dočekuje nas Stojan Čolić, jedan od najstarijih Karavlaha u Batkoviću.

Ima devedeset i jednu godinu i još se sjeća priča kako su Karavlasi naselili Semberiju.

Oni su u Semberiju prvo došli u Karavlaško polje, koje se danas zove Velika Obarska. Tu su doselili Karavlasi iz Temišvara. Izrađivali su kašike i viljuške od drveta. Ubrzo su, želeći da budu bliže vodi, preselili u Bistricu kod semberskog sela Crnjelovo. Nije tada bilo kuća k’o danas, nego su gradili zemunice, pod zemljom. Sjećam se i kad je moj otac gradio zemunicu. Međutim, i Bistricu su morali da napuste zbog podzemnih voda, pa su konačno došli ovdje, u Batković“, prisjetio se Čolić.

Stojan kaže da su nekadašnji Karavlasi bili ili zanatlije ili muzičari, dok su neki odlazili u nadnice kod zemljoposjednika.

,,Većinom su bili muzikanti. Svirali su najčešće violinu, gitaru, doboš. Nije se imalo mnogo, ali se, čini mi se, živjelo srećnije. Ljudi su bili zdravi i zadovoljni’’, priča Stojan.

Sačuvali svoj jezik

Naš sagovornik bio je jedno od šestoro djece u porodici. Rano je otišao da služi nekom gazdi, a kao petnaestogodišnjak pridružio se partizanima. Preživio je ondašnja dva rata, ostao u Batkoviću, a ratnih devedesetih godina spakovao je kofere kao većina Karavlaha i uputio se u Švedsku:

,,Živio sam u Geteborgu. Petnaest godina proveo sam kao korisnik socijalne pomoći, dobio sam smještaj, a na kraju i penziju. Švedska je uređena zemlja, ali ipak ja volim da sam ovdje. Mnogi Karavlasi su u Geteborgu, a manji broj se odlučio za Njemačku ili Austriju. U Batkoviću sad ima više od 150 kuća Karavlaha, svi su dobri domaćini i ne prođe nijedno ljeto a da se svi ne okupimo.’’

Stojan se ženio tri puta, ima petoro djece i svi žive u Švedskoj. Iščekujući da napuni devedeset i drugu godinu, svaki dan sjeda na motor, iako je izgubio nogu u saobraćajnoj nesreći, obilazi komšije i susjedna sela, a na svom ,,tomosu’’ išao je čak do Zvornika.

Njegov komšija Ljubo Stankić objašnjava da u Batkoviću, osim domaćih Karavlaha, žive i oni koji su nakon 1992. godine doselili iz Maoče.

,,Evo šta je zanimljivo za Karavlahe iz Maoče – oni su sačuvali rumunski jezik koji govore sa djecom kod kuće, a slabo znaju spski. Dok kod nas, rumunski se već polako gubi. Djeca ga ne uče, a i ovi stariji, kad ne znaju neku riječ na rumunskom, ubace riječ na srpskom, pa to ispadne neka mješavina. Ja to nisam dozvolio u svojoj kući. Imam tri sina u Švedskoj i oni govore četiri jezika – srpski, rumunski, engleski i švedski, ali sam ih učio od malena“, kaže Stankić.

Dvije hiljade duša

Doseljavanje Karavlaha u Bosnu dogodilo se relativno kasno, na početku 19. vijeka, a razlog naseljavanja bio je teško ekonomsko stanje i socijalni pritisak u Vlaškoj. Filipesku je na početku 20. vijeka rekao da Karavlaha u Bosni nema više od ,,2.000 duša’’.

Karavlasi iz Maoče i još nekih područja u BiH zadržali su običaj ,,kupovine mlade’’, kada budući mladoženja izdvaja hiljade maraka i kupuje sebi ženu. Ovi iz Batkovića nemaju taj običaj i, kako kažu, žene se i udaju iz ljubavi!

Ističu da nemaju nikakve veze sa Romima i njihovim jezikom, koji uopšte ne znaju, mada bi neki od njih željeli da ga nauče samo zbog romske muzike, čije ritmove vole ponekad da slušaju.

Svi Karavlasi u Batkoviću su pravoslavci, krste se, idu u crkvu, a u kuće im o slavama i preslavama dolazi pop.

Antropolog iz Bijeljine Dejan Ćosić kaže da se o Karavlasima kao etničkoj grupi u Bosni i Hercegovini pisalo nedovoljno u etnološkoj literaturi. Od značajnijih stručnih radova ističu se Karavlaška naselja u Bosni Teodora Filipeskua i Tome Dragičevića, zatim rad Iz ciganske onomastike Rada Uhlika i rad Nikole Pavkovića Karavlasi i njihovo tradicionalno zanimanje’.

Nijednog Karavlaha ni u seoskoj vlasti

Filipesku, koji je jedan od prvih istraživača Karavlaha u Bosni, piše: Ime Karavlasi spominje se i u rezultatima popisa žiteljstva u Bosni i Hercegovini, što je izdalo statističko odjeljenje Zemaljske vlade u Sarajevu (1895. godine), osim toga po raznim spisima ovih zemalja i po opisu narodnih običaja u Bosni. Dodaje da osim u Bosni i Srbiji, Karavlasi ili Čančari žive još u Slavoniji, ali ih tamo nazivaju Koritari.

Dejan Ćosić kaže da su najpoznatije karavlaške porodice u Batkoviću Čolići, Jovanovići, Kostići, Radosavljevići, Prangaševići, Vasiljevići, Vasići, Markovići, Stankovići, Dudići, Kusonjići, Čumići, Đorđići i druge.

,,Karavlasi su se nekada prvenstveno bavili obradom drveta. Danas mnogi imaju velike posjede zemlje, ali je ne obrađuju, nego je drugima daju pod arendu. Oni koji su u Švedskoj, rade uglavnom u fabrikama ili na građevini, a neki imaju privatne firme za održavanje zgrada’’, dodaje Ćosić.

Kada je riječ o političkom angažovanju, Ćosić naglašava da niko od Karavlaha iz Batkovića ne učestvuje čak ni u seoskoj vlasti.

,,Niko nikada nije bio dio vlasti, osim Stojana Čolića i on je sigurno najpoštovaniji mještanin zaseoka Karavlasi i ujedno jedan od najobrazovanijih Karavlaha’’, priča Ćosić.

Osim u Batkoviću, Karavlasi danas žive u selu Modran kod Bijeljine (samo tri karavlaške kuće od nekadašnjih 70), u opštini Lopare između Bijeljine i Tuzle (šest karavlaških porodica, a do Drugog svjetskog rata 76), u selu Mali Sitneš kod Srpca, selu Dragasevac kod Vlasenice, selu Vozuća na planini Ozren, Devetinama kod Prnjavora i selu Ostružnja kod Doboja.

Na kraju priče o semberskim Karavlasima, o ljudima koji su vedri, dobri domaćini i u čiji dom ste uvijek dobrodošli, možda je najbolje citirati Stojana Čolića, našeg prvog sagovornika, koji kaže: “Važno je, sine moj, da ne misliš tuđu brigu, nego svoju. Nemoj nikoga da mrziš i budi dobar sa svima. Baci brigu na veselje!”

Izvor: Al Jazeera