Karta ‘velike Srbije’ po malom patrijarhu

Srpski patrijarh Irinej, uspio je u samo par izjava postati zvijezda sedmice izA nas. Na žalost, neće se po dobru pamtiti njegove te njegove izjave. Najprije je onako osilno i sa visoka rekao kako su “Srpkinje dužne da rađaju”, a onda se u maniru pravog velikosrpskog nacionaliste osvrnuo i na granice, pa izjavio da su srpske zemlje, tamo gdje su i Srbi.

“Gde god žive Srbi, to je Srbija, bilo u Srbiji, bilo u BiH, Vojvodini, Crnoj Gori ili drugim mestima”, rekao je Irinej.

Kad krv i sjeme udare u glavu

“Srpkinje su dužne da rađaju”, kaže srpski patrijarh Irinej. Vidite, takva tvrdnja je negdje imanentna svim svjetskim religijama i njihovim emisarima na ovom svijetu. Najveća NVO u Srbiji i entitetu Republika Srpska, Srpska pravoslavna crkva, ima legitimnu želju i volju i kako veli njen prvi čovjek, Srpkinje su dužne da rađaju, kako bi se množio broj poreskih obveznika, koji će plaćati neoporezovane usluge Crkvi, poput krštenja, vjenčanja, sahrana i drugih vjerskih obreda sa unaprijed utvrđenom crkvenom tarifom.

To je tako stoljećima i koliko god se mi slagali ili ne, sveprisutno je. Takođe, jasan je stav crkve po pitanju nataliteta, abortusa i natalitetne politike.

No, imaju ovdje u patrijarhovim izjavama dva velika problema. Seksizam i nacionalizam.

Jer, sam Irinej pojašnjava zašto su “Srpkinje dužne da rađaju”: “Krv i stradanja u ratovima treba da budu seme našeg novog naraštaja”.

Objektivno, ne interesuju Irineja Srpkinje. On bi tek da Srpkinje budu kace u kojima će dozrijevati i bujati nove tone muškog srpskog mesa, e da bi se isto to meso u novim ratovima i stradanjima stavljalo na oltar Marsovim bogovima klanja u ime “srpske zemlje”. I dok novorođeno muškinje uz blagoslov crkveni izlazi iz utroba majki kao iz rerni, da bi uz isti blagoslov uronilo u rake urinirane i obilježene teritorije, materama ostaje da urliču nad prazninom svoje duše i jekom pomenutih utroba.

Ovdje je dobro primijetiti kako u kontekstu ratova i ratovanja, patrijarh hiljadugodišnje patrijarhalno-šovensko muško trvenje praktikuje i 2017. Pa ne čudi onda pitanje koje je zaista bilo uslovna reakcija na društvenim mrežama i koje su sasvim legitimno postavile baš Srpkinje – šta ako poslušam patrijarha, pa rodim dijete, a ono bude crnac-musliman?

Može li Srpkinja rađati muslimansku djecu?

E, ovdje prestaje patrijarhova i crkvena logika. I ako ćemo po crkvenoj dogmi koja u vidu jedne superdržave natkriljuje, u ovom slučaju srpsko duhovno biće, bilo bi dobro ta takva trudnica i potencijalna majka abortira.

Ta, ona u svojoj utrobi nosi fetus nečega što nije “seme našeg novog naraštaja”, kako veli Irinej. Majka u sebi nosi jednu vrstu imanentnog zla i arhineprijatelja Srba, dabome sa stanovišta srpskog nacionalizma.

I dok je pitanje abortusa i uobličenja etičkih skrupula potpuno legitimno otvoreno i podložno raspravi, pitanje, može li narečena majka Srpkinja imati muslimansko dijete, tamne boje puti sa čovjekom koga voli, ostaje duboki tabu. Ali, nije to biološki tabu. Ne, to je strah od onog drugog i drugačijeg, strah od ujedinjenih gena, naspram segregacije i nacionalne izlolovanosti, strah na koji crkva nema odgovor osim ignorisanja. Ženama se zna mjesto i zna im se šta trebaju raditi.

Jer su te žene, Srpkinje, po preporuci, ne ne, po naredbi patrijarha namjesto slobode izbora, pretvorene u fertilne kokoši koje će žensku djecu kriti (jer o njima patrijarh ne govori), a koje će srpske pjevčiće bacati u krvavi čanak za ilegalnu borbu sve sa hrvatskim i bošnjačkim pjetlićima. I to je sva istina.

Nije poenta u natalitetu, niti u bilo kakvom humanizmu i biološkom pravu žene da (ne) rađa. Poenta je u navijek istom generisanju pukog nacionalizma.

Pa je onda izjava patrijarha, priznajmo, kombinacija nacionalističko-makroovsko-kockarske naredbe, sa kojom žene nemaju baš ništa osim da, eto planski rode to dijete, po mogućnosti muško, a ostalo će već crkva bogu pogurati i isporučiti.

A, da je to tako, odmah možemo osvijetliti preko druge patrijarhove poslanice.

Srbija od lobija do Tokija

Podsjetimo, “Gde god žive Srbi, to je Srbija, bilo u Srbiji, bilo u BiH, Vojvodini, Crnoj Gori ili drugim mestima“.

Ova velikosrpska gotovo kanonska izjava stereotipno dokazuje snove jednog crkvenog velikodstojnika, koji na krilima svog lobija može šta mu je volja. I u punom kapacitetu on koristi svoj status “nedodriljive osobe” u jednoj, samo formalno sekularnoj Srbiji. Pa onda Irinej može javno reći ono što misli u prajm-tajmu svih regionalnih medija i tabloida, ono o čemu ćute svi silni novopečeni srbijanski političari.

Patrijarhu je dozvoljeno da sa svoje pozicije u svojoj glavi kroji mit o nekakvoj “velikoj Srbiji”. Jer, ne treba smetnuti sa uma da je crkva više-manje i doslovno kumovala svim ratovima u posljednjih četvrt vijeka, koje su Srbi izgubili, u kojima su pojedini pripadnici ovog naroda počinili genocid i najstrašnije zločine i u kojima se Srbija do neba obrukala.

I namjesto da se raskine to mračnjaštvo prošlosti u kojem je prethodni patrijarh Pavle morbidno prebacivao Srpkinjama da im tako i treba što čupaju kose nad poginulim sinovima u ratu, kad nisu rađale više djece; velim, umjesto da se to slijepo crijevo nacionalizma jednom za svagda prekine, Irinej nastavlja hodati stopama svojih osionih prethodnika, koji su odavno raskinuli sa Bogom ili barem kategoričkim imperativom i postali apostoli velikosrpskog nacionalizma. Apostoli, koji su krstom, kandilom i svetom vodicom ispraćali u krvave pohode srpske vojnike.

Između vojne parade i Sajma knjiga

I niko, niko osim Islamske zajednice, nije javno osudio izjavu patrijarha Irineja o “srpskim zemljama”. A, i Islamska zajednica je više kolegijalno ukazala na raspirivanje mržnje velikospskim idejama.

Sa druge strane, politička rukovodstva u Srbiji i entitetu Republika Srpska ćute. Jer, ona se odistinski slažu sa idejama patrijarha Irineja. Dabome, nije mjesto i vrijeme da o tome pričaju sada, ali to je tako.

Pa je na koncu konaca, bilo mnogo pametnije patrijarhu da svoje svjetonazore i prijedloge o “srpskim zemljama” i “planskom rađanju” izloži na vojnoj paradi, a ne na, paradoksalno, Sajmu knjiga.

Mada, sa druge strane, srpske nacionalne elite, koje su navijek bile nacionalističke, okupljene oko SANU-a i SPC-a i jesu silne sajmove knjiga i knjiške svečanosti koristile kao paravan iza kojega su nekad više, a nekada manje potpirivale nacionalnu mržnju, nakon koje bi po pravilu uslijedio rat.

A, te elite ratovi ionako ne pogađaju, ni biološki, ni materijalno, a čini se ni duhovno, jer to su uvijek neka “tuđa deca”. Koja ginu za tuđe ideale, buđelare, karijere i stavove.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera