Katarza u ‘Zemlji krvi i meda’

Piše: Filip Mursel Begović

Zemlja Bosna, kažu, ima oblik srca, naime ona je mnogima u srcu, a sada se odjednom spektakularno našla u jednom hollywoodskom filmu, ali, samo zahvaljujući krvavom ratu koji se odigrao na njenim prostorima. 

Donedavno je bila poznata kao teren za dokazivanje filmske nepokolebljivosti stranih reportera koji su se javljali s kriznih ratnih žarišta i pritom u oblandi prikazivali hrabrost svoga izvještavanja, uglavnom o ratnim zločinima. Ili su glorificirali hrabrost i požrtvovnost američkih vojnika koji se nalaze iza neprijateljskih linija. Treba to istaknuti prije svakog govora o filmu “U zemlji krvi i meda“ Angeline Jolie, kojega prate kontroverzna kritička gledišta od početka snimanja. Srbi su odavno u Hollywoodu prikazivani u gotovo shematiziranoj tehnici terorista i ratnih zločinaca. Likovi srpskih terorista pojavljuju se u mnogim američkim filmovima – zajedno sa tipiziranim likovima muslimanskih, ruskih, azerbejdžanskih i inih filmskih sastavljača bombi. Ovdje se želi reći da su Balkanci i ostali bili samo sporedni negativni crni likovi, koji služe da dokažu pozitivnu veličinu zapadnih bijelih likova. Koja je specifična težina filma Angeline Jolie kojoj Srbi zamjeraju da je zauzela bošnjačku stranu?

Trideset hiljada silovanih

Saznali smo iz medija da je najveća među ženskim filmskim zvijezdama, udana za također najveću među muškim zvijezdama, učinila napor i otišla među ljude (svjedoke i žrtve) pokazujući interes i empatiju za njihove sudbine.  I tek je tada krenula sa snimanjem. Bilo bi odveć patetično i neuvjerljivo ustvrditi kako ona progovara glasom ‘malog’ čovjeka, glasom žrtve koji nitko ne želi čuti, ali svejednako raduje da je pokazala režiserski interes za one koje se rijetko spominju – za  silovane muslimanke. Štoviše, tu je temu izabrala za svoj scenaristički i redateljski debi. I ne ulazeći u detalje, brojka od oko 30.000 silovanih nikoga ne može ostaviti ravnodušnim.

 U medijima, od svjedoka koji su preživjeli, svakodnevno saznajemo o svireposti zločina, o detaljima genocida i etničkog čišćenja, o metodologiji klanja i ubijanja, ali je rijetkost da se otvoreno čuju svjedočanstva silovanih žena. Neosporna je i razumljiva osjetljivost Bošnjakinja na temu silovanja. Zato je i shvatljiva prva reakcija udruženja Žena žrtava rata na film ‘U zemlji krvi i meda’, još za vrijeme snimanja. Naime, postavlja se opravdano pitanje: kako je moguće da se žrtva zaljubi u silovatelja.

No, Angelinin film scenaristički se bazira na činjenici da su se žrtva i silovatelj poznavali otprije. Riječ je, dakle, o paru koji se upoznao pred početak rata i koji je pokazivao određeni ljubavni interes, a ponovno se susreo za vrijeme utamničenja glavnog ženskog lika u ženskom logoru za silovanje. Rekli bismo, u shakespearskom smislu, tužna je to priča o dvoje ljubavnika koje neobično, gotovo nastrano, spaja i razdvaja etnička ili vjerska ili klanovska uvjetovanost. Pritom, prikazuje se i kolebanje glavnog muškog lika koji je razapet između osjećaja ljubavi i odanosti vlastitoj naciji te okrutnom patrijarhalnom liku oca.

Manje je poznato da je nedavno snimljen film ‘Kao da me nema’ irske redateljice Juanite Wilson po romanu književnice Slavenke Drakulić – također na temu intimnih drama silovanih muslimanki. No, on je baziran na stvarnim svjedočanstvima koji su u romanu literarizirani, a time je suodnos likova realniji, opravdaniji i gledatelju se lakše identificirati sa žrtvom, shvatiti njena psihološka stanja, a žena zatočena u logoru za silovanje zaljubljuje se u kapetana i postaje njegova ljubavnica. Dakle, imamo sličnu situaciju kao i u filmu Angeline Jolie, no, žrtvini razlozi su drugačije prirode: nema prikaza romantičnog zbližavanja sa zločincem, nema ‘artističkih’ golišavih ljubavnih scena –  žrtva je izabrala da ju siluje jedan muškarac, a ne njih četrdeset.

Bez obzira na to ne treba sumnjati da je Angelina Jolie, kao i Slavenka Drakulić, ovim projektom, kroz faktografsku fikcionalizaciju, željela napraviti posvetu ili spomenik silovanim ženama i uopće žrtvama rata. Već time je na neki način onemogućila zloupotrebu filma. Ipak, neki filmski krugovi loše su ocijenili Angelinin film ‘U zemlji krvi i meda’, a jedna od glavnih zamjerki se krije u pitanju: ‘a gdje joj je balans u prikazivanju sukobljenih strana?’

 Zaboravlja se da su neki činili nemjerljivo veće zločine od drugih te  je gotovo nemoralno pristupiti nivelaciji – neki su zločini dokazani, a neke tek treba dokazati i procesuirati, a jedan od mogućih dokaza, dakle više od puke informacije, može biti i ovaj filmski uradak koji prikazuje tko je činio masovna pogubljenja, držao sabirne logore i logore za silovanje.

Angelinin odgovor dokazuje koliko se saživjela sa pričom koju je pretočila na filmsko platno: ‘Pa nije bilo balansa ni za vrijeme rata!’ – zaista je hrabro  odgovarala u stranim medijima. Upravo su to pitanje i odgovor željeli izbjeći i irska redateljica Juanita Wilson i srpski redatelj Vladimir Perišić sa filmom ‘Obični ljudi’ (također rađen po knjizi Slavenke Drakulić), a koji je dobio nagradu u Sarajevu. Naime, famozni balans je dobiven time da se u oba filma, za razliku od onog Angeline Jolie, gotovo nimalo ne uočavaju etnička i vjerska obilježja žrtve i agresora. Likovi su impersonalizirani, što je smetalo i Slavenki Drakulić koja je svoje romane pisala jasno imenujući protagoniste, a zločin tom univerzalizacijom posljedično gubi svoje pravo ime i prezime. Neki bi inozemni gledatelj, po tom pokušaju balansiranja, mogao zaključiti da su svi bili podjednake žrtve i da je bitan jedino iskazani antiratni stav koji dovodi do pomirenja. Međutim, problem nastaje (ili se razrješava) kada se filmski prikazuje stvarni debalans, kao što je to uradila Angelina Jolie.

No, da li je baš tako. Imaju li Srbi razloga za toliko negodovanje?

Ako krenemo od prve scene susreta dvoje glavnih likova u filmu (iako je riječ o fikciji) možemo primijetiti da glavni lik Danijel nosi uniformu tadašnjeg MUP-a BiH. Govorimo li o vjerodostojnosti nije moguća situacija u kojoj bi Srbin u to vrijeme plesao u nekoj sarajevskoj kafani. MUP BiH je već znatno prije bio podijeljen i Srbi MUP-ovci se nisu nalazili u Sarajevu. Zatim, njihov romantični ples prekida granata ili bomba. U filmu nije vidljivo ni jasno tko je izazvao eksploziju koja označava početak rata. Nadalje, Armija BiH se prikazuje kao neka vrsta pokreta otpora – šačice gladnih ljudi koji posve naivno spremaju neku špijunDokusku zavjeru protiv srpske vojne armade. Sudeći po filmu Angeline Jolie, postavlja se pitanje da li je uopće postojala neka vojska koja se zvala Armija BiH i koja je pružala otpor Vojsci RS.

Paljenje sela

Srbi bi mogli vidjeti i pozitivnu stranu u liku srpskog generala kojega glumi Rade Šerbedžija. On će u jednoj sceni ustvrditi da su muslimani neki dan ubili pedesetak civila. Šerbedžijin lik će u razgovoru sa glavnim ženskim likom Ajlom objasniti zašto Srbi imaju opravdanja da čine što čine: njemu su ‘44 ustaše i Handžar divizija na polju ubili čitavu obitelj, da bi, eto, neka muslimanka mogla slikati i biti gospođa u dimijama. Srbi bi mogli biti zadovoljni što se neki lik u filmu nije raspričao o četničkom klanju muslimana ‘41. i ‘42. – u Foči, Goraždu, Višegradu, Kulen Vakufu…

Četnički pokret je formalno počeo junskim ustankom, ali paljenjem muslimanskih sela. O tome u filmu ni riječi. Mogu li Srbi baš toliko negodovati – neka bolje promisle.

Uostalom, glavni muški lik ima i pozitivnu stranu – voli umjetnost, zaljubljiv je, ima povjerenja u muslimanku, spašava je, ima moralne dvojbe, nije sklon ubijanju kao njegovi suborci, iako je pod utjecajem mitomanije oca – opire se… Dakle, neki bi kritičari trebali izvršiti balans u svojoj natečenoj glavi u kojoj su se podaci izmješali te se više ne zna što se na  što odnosi. Na kraju filma je pokleknuo, a nakon što je ubio svoju ljubav zbog izdaje predati će se UN-u i na koljenima reći svoje ime i priznati nešto začuđujuće: ‘Ja sam ratni kriminalac’. Iako smo čuli o pregršt ratnih profitera i mnoštvu osuđenih ratnih zločinaca na Balkanu, u filmu se, vjerojatno “omaškom”  prevoditelja, pojavljuje jedna sasvim nova kategorija.

Za mnoge nepoznati, srpski film ‘Spasitelj’ (snimljen 1998.), rađen za vrijeme Miloševićevog režima, mogao bi glatko razriješiti dvojbe oko ideoloških predznaka koji prate film Angeline Jolie. Naime, posve je jasno da u slučaju filma ‘U zemlji krvi i meda’ postaje nevažna kvaliteta ili nekvaliteta filma, uvjerljivost glumačkih ostvarenja i tako dalje i tada se raspra seli u domenu političkih prepucavanja. U filmu kojega je u medijskoj tišini režirao Predrag Antonijević producenti su bili Oliver Stone i Janet Joung, u glavnoj ulozi se pojavljuje Dennis Quaid, a u sporednoj Nastasja Kinski. Filmska faktografija je sljedeća: On je vojnik  kojemu muslimanski fundamentalisti ubijaju obitelj u Parizu. Zatim hita u prvu džamiju i iz osvete poubija muslimane. Zatim se nalazi u Bosni kao pripadnik Legije stranaca i naprosto uživa ubijati muslimane. Zatim tzv. balije puštaju na slobodu lokalnu Srpkinju koju su silovali mjesecima – u visokom stupnju trudnoće s tzv. mudžahedinom u trbuhu… Zatim Dennis Quaid postaje spasitelj  i spašava je od rodbine i lokalnih Srba koji iz nje žele izvaditi dijete. Na njihovom zajedničkom putu ka spasu nailaze na razne neprijateljske vojnike Hrvate i Bošnjake koji rade svirepe zločine – što uključuje razni rekvizitarij poput maljeva, noževa… Uz to, jednostrano se objašnjava i historijska pozadina sukoba. Upravo kao i Draškovićev roman ‘Nož’, ovaj film je nevjerojatan prikaz jedne mitomanije i ideologije u sprezi s Hollywoodom.

Zašto  je važno usporediti ‘Spasitelja’ sa filmom Angeline Jolie? Pa uglavnom zbog namještenog hollywoodskog filmskog aranžmana koji je ciljano naručen od Miloševićevog režima i u kojem režimski Srbi režiraju, a dobro (pot)plaćeni Hollywood glumi i producira. S druge strane bitno je posvjedočiti da na film u režiji Angeline Jolie nijedna strana nije mogla utjecati na taj način, a glumili su domaći glumci. Bitna je to razlika, kada govorimo o objektivnosti.

Izjave Angeline Jolie ne trebaju čuditi one koji nisu zadovoljni filmom. Ona nije, naime, izjavila da voli Bošnjake – ona je na premijeri u suzama izjavila da voli Bosnu i njezine ljude. Ne trebaju čuditi ni njene izjave zgražanja na reakcije i cenzuru, koju je film doživio u Republici Srpskoj i Srbiji. Postavlja se srodno pitanje: kako se osjećaju današnji Nijemci kada gledaju hollywoodske filmove iz Drugog svjetskog rata, u kojima su prikazani kao crno-bijeli negativci i koja je tajna njihove političke korektnosti?

Nijemci su nesumnjivo katarzično svjesni što je to njihov narod radio za vrijeme Drugog svjetskog rata. Razumljivo, preferiraju filmove u kojima je barem jedan Nijemac pozitivan lik – kao u ‘Schindlerovoj listi’ primjerice. Nije sporno da vole svoju naciju i da ne vole filmove u kojima Nijemci naivno izlijeću pred savezničke rafale i u kojima su klišejizirani loši momci. Nisu svi Nijemci bili zločinci, kao što zasigurno nisu ni svi Srbi bili zločinci. Ali, žrtve su žrtve, ne treba ih poricati i zanijekati zbog nečije taštine koja bi da krivotvori pravo stanje stvari.

Sagledavajući ih u pravom svijetlu, pa i u filmskom, možemo se nadati u njihovu neponovljivost. Pritom, ne možemo poistovjećivati čitav narod sa pojedincima što nam sugerira politička korektnost. No, u navedenim slučajevima, a o tome svjedoči i Angelinin film, ispravnije je reći – ne možemo poistovjećivati jedan čitav narod sa većom grupom pojedinaca.

Koncentracioni logori

Nijemci, bez obzira na to, osviješteno i uporno sa sebe peru osjećaj krivice time što uspješno rade autokritičke dokumentarce o Hitleru, koncentracionim logorima… Zato je Njemačka danas vodeća europska sila, koja zaduženima izdaje kreditne obveznice i zato nikome ne pada na pamet da uspoređuje današnjeg Nijemca i onog za vrijeme Hitlera. Danas je, usporedbe radi, posve neprihvatljivo da se o holokaustu piše ili snima na način da se pokazuje spomenuti balans.

Hollywoodu, kao ni Nijemcima, to nije ni na kraj pameti i ne samo zato što po uvriježenom mišljenju Hollywoodom vladaju Jevreji. Naime, nekima kao da nije jasno da se filmovi o ratu u BiH, kao i oni o holokaustu, ne mogu raditi bez moralne odgovornosti režisera i scenarista. Filmske projekte, poput onog Angeline Jolie, ne bi se trebalo shvatiti kao arbitražu ili naručeno političko svrstavanje, poput onog u filmu ‘Spasitelj’. No, može joj se zamjeriti režiserska, scenaristička i dramaturška nedorađenost. Dakle, govorimo isključivo o zanatu, a ne o politici.

Mogli bi zaključiti da je hrabra Ambasadorica dobre volje UNHCR-a Angelina Jolie ukazala na dobar put kojim bi trebalo krenuti. Uz toliki kvalitetni redateljski potencijal u regiji, koji bi zajednički morao pokazati više hrabrosti, to ne bi trebalo predstavljati problem. Međutim, prije putovanja u regionalni prosperitet i zajedništvo, barem onaj filmski – svatko (odnosi se na sve narode u regiji) je dužan katarzično pomesti pred svojim pragom.  

Izvor: Al Jazeera

Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i nužno ne predstavljaju uredničku politiku Al Jazeere.