Kazna za prolazak kroz crveno, ali ne i smrt pacijenta

Rijetki se odlučuju na tužbu zbog liječničkih grešaka (EPA)

Piše: Goran Borković (Zagreb)

“Bio je prekrasan ljetni dan kada su doktori odlučili da dođem na ovaj svijet. Nije da mi se dalo, baš mi je bilo lijepo u maminom toplom trbuščiću. Tamo sam se osjećao tako sigurno, bezbrižno… Ali valjda doktori znaju što rade, pa zato su tu, zar ne?”

Tim su riječima roditelji danas sedmogodišnjeg Dominica Pitre počeli blog posvećen svom sinu, dječaku s nekoliko desetaka dijagnoza, sve redom nastalih nakon rođenja, kada je pretrpio perinatalnu asfiksiju upisanu u djetetovu povijest bolesti na dan kada se rodio. Jednostavnim rječnikom rečeno, pri porodu je ostao bez zraka, što je kasnije u dječakovom razvoju ostavilo teške posljedice. Danas je slijep, gluh i nepokretan, i to zahvaljujući nizu nevjerojatnih pogrešaka počinjenih u zagrebačkoj Kliničkoj bolnici Merkur.  

Slučaj Dominica Pitre postao je po mnogočemu paradigmatski u hrvatskom zdravstvu, čemu je svakako pridonijela i činjenica da je u cijelu priču o nizu grešaka koje su napravili liječnici “umiješan” i Ivo Balenović, ginekolog i autor u Hrvatskoj čitanih romana “Metastaze” i “Ljudožder vegetarijanac”, u kojim se obračunavao upravo s problemom korupcije i stanja u zdravstvu.

Europski sud je donio presudu da je Hrvatska povrijedila procesnu obvezu iz čl. 2. Konvencije (pravo na život), jer nije poduzela učinkovitu istragu smrti pacijentice zbog liječničke pogreške.

Sudski procesi, najprije kazneni, a onda i građanska parnica koju su pokrenuli roditelji Pitra, tražeći naknadu od 3,7 milijuna kuna (500 tisuća eura), razotkrili su svu tugu i jad u kojem se nalaze ne samo hrvatska rodilišta, nego i cjelokupan zdravstveni sustav. Primjerice, bolnica KB Merkur nikad nije imala protokol za pokretanje posebnih postupaka u slučaju rođenja teško oboljelog djeteta; u rađaonice bez potrebnih dozvola ravnatelja ulaze privatni liječnici koji obavljaju porode dok nadležni liječnik tek pita ide li sve po planu… Kako je u sudskom procesu slikovito opisano, rađaonica više sliči na automehaničarsku radionicu.

Otišao na operaciju crvuljka, a ostao bez noge 

Ukratko, urednu trudnoću Jasmine Pitra pratio je dr. Predrag Đurić koji nije imao dozvolu za ulazak u rodilište, ali je unatoč tome, a zahvaljujući dobrom odnosu s voditeljem Odjela za ginekologiju, barem 12 puta izvodio porode koje je naplaćivao između 600 i 1.200 eura. Tako je bilo i ovaj put, pa je Jasminu umjesto dežurnog i već spomenutog dr. Balenovića, ilegalno porodio dr. Đurić, rečeno je na Općinskom sudu u Zagrebu.

Ta je činjenica kasnije postala jedna od ključnih u pokušaju da se cijeli slučaj, unatoč teškim posljedicama za Dominica, pokuša zataškati. Upornošću roditelja, koji su alarmirali javnost, suđenje je, ipak, početo. Kako nam je rekla Jasmina Pitra, novo ročište zakazano je za lipanj.

Ovo je samo jedna od brojnih tužnih priča iz hrvatskog zdravstva. S jedne strane su frustrirani liječnici kojima se želi nametnuti već dobro uhodan koruptivni sistem rada, a s druge pacijenti, svjesni da će redovnim putem teško doći do potrebne usluge. Ipak, unatoč tome, rijetki među njima odlučuju se na tužbu zbog liječničkih grešaka, a kada to i urade, slušajući savjete odvjetnika, nerado sa svojim slučajevima izlaze u javnost.

Građanima se prijeti. Upozorava ih se da se paze ako ponovno dođu u njihove ruke. 

Mr. sc. Đula Rušinović Sunara, predsjednica Hrvatske udruge za promicanje prava pacijenata, a koja je i sama liječnica, kaže da ne postoje točni podaci koliko je tužbi podneseno.

“Svakako ih je jako malo, jer su ljudi svjesni kako ne mogu dobiti na sudu jer nema nepristrane procedure utvrđivanja činjeničnog stanja niti mogućnosti da tijekom sudskog procesa vještače nepristrani vještaci, budući da su svi u izravnom sukobu interesa”, kaže Rušinović Sunara i naglašava da je zbog faktične nemogućnosti zaštite prava pacijenata Republika Hrvatska već izgubila spor pred Europskim sudom za ljudska prava.

Riječ je o smrtnom slučaju iz 1994. godine. Pero Bajić je za traženih 5.000 njemačkih maraka operaciju tumora na abdomenu svoje sestre povjerio dr. Vuku Borčiću iz Rijeke. Kao po onoj narodnoj, operacija je – rekao je liječnik – uspjela, ali je žena preminula dva dana kasnije, i to zbog “plućnog endema uzrokovanog akutnim otkazivanjem srca i krvotoka”.

Europski sud je donio presudu da je Hrvatska povrijedila procesnu obvezu iz čl. 2. Konvencije (pravo na život), jer nije poduzela učinkovitu istragu smrti pacijentice zbog liječničke pogreške.

Da ne bude zabune, presuda u Strasbourgu donesena je gotovo 20 godina nakon smrti nesretne žene, što svakako nije poticaj onima koji razmišljaju o tužbi da se upuste u tako dugotrajan i skup proces.

Osim toga, i kada sud presudi u njihovu korist, veliko je pitanje hoće li uspjeti naplatiti odštetu, pa čak i nakon pravomoćnih presuda, navodi Đula Rušinović Sunara, podsjećajući na slučaj Miroslava Maškarina , koji je prije osam godina otišao na operaciju crvuljka (slijepo crijevo), a ostao bez lijeve noge. Maškarin je tužio državu i Klinički bolnički centar Rijeka, tražeći odštetu od 13,7 milijuna kuna (1,8 milijuna eura). Odvjetnici bolnice ponudili su nagodbu od 2,5 milijuna kuna (340 tisuća eura) na koju Maškarin nije pristao.

Smrt nakon operacije krajnika

Šesnaest godina na pravdu čeka Dijana Aničić, koja je u splitskom KBC-u prilikom poroda izgubila jedno dijete, dok je drugo ostalo stopostotni invalid. Zbog smrti je podignuta kaznena prijava protiv odgovornih osoba, a u tijeku je i parnični postupak na Općinskom građanskom sudu u Zagrebu, u kojem je tužila KB Split, ali koji ne može biti riješen bez da se utvrdi kaznena odgovornost. I Dijana Aničić najavljuje da će ići do Strasbourga, ali prethodno mora iscrpiti sve pravne instance u Hrvatskoj. Ovim tempom to neće dočekati ni njezini unuci.

Ima, međutim, i pozitivnih primjera. Jedan od njih je onaj Zdravka Bosanca iz Kutjeva, koji je 2012. godine, nakon devet godina suđenja, dobio pravomoćnu presudu protiv Doma zdravlja Požeško-slavonske županije. Tužio je Dom zdravlja zbog tragične smrti svoje supruge Ivanke, koja je preminula nakon operacije krajnika. Razlog je bio, kako je utvrdio sud, nemar liječnika Hitne pomoći, koji nije odgovorio na poziv u pomoć.

Županijski sud je odlučio da Dom zdravlja i Požeško-slavonska županija, kao njegov osnivač, Bosancu plate 1,8 milijuna kuna (245 tisuća eura) odštete. Kako je sud utvrdio i individualnu odgovornost, najavljeno je pokretanje postupka protiv liječnika koji je učinio propust. U kojoj je fazi postupak, nismo uspjeli doznati. Bosanac nam je tek rekao da je određenu odštetu dobio i da mu je, razumljivo, mučno o ovoj temi uopće razgovarati.

Jedan od primjera kršenja prava pacijenata je i nepoštivanje Zakona o zaštiti prava pacijenata.

Nakon dvadeset godina ovrhom na milijun kuna od KBC Split naplatila se obitelj Tatjane Đurić, koja je umrla zbog neprepoznavanja upale slijepog crijeva 1986. godine. Splitska bolnica peteročlanoj obitelji preminule rodilje Anđe Crnogorac 2003. godine mora isplatiti gotovo tri milijuna kuna.

KB Osijek nagodbom je isplatila 800.000 kuna odštete obitelji pacijentice koja je preminula na Odjelu za ginekologiju nakon operacije mioma na maternici. Zagrebačka Psihijatrijske bolnica za djecu i mladež morala je obitelji pokojne Mirjane Majdek isplatiti odštetu od 780.000 kuna jer je pod sedativima umrla vezana za postelju nekoliko dana prije svog 18. rođendana. Bolnica u Pakracu morala je isplatiti odštetu od 1,4 milijuna kuna obitelji Zorice Banić, koja je umrla 2005. godine nakon što joj je odstranjen žučni mjehur.

Neslužbeni podaci pokazuju da su tuženi najčešće ginekolozi, kirurzi, internisti, anesteziolozi i stomatolozi, a barata se s brojkom od oko 1,5 tisuća predmeta. Đula Rušinović Sunara kaže da je strah jedan od glavnih razloga zbog kojeg oštećeni ne ulaze u sudske procese.

“Građanima se prijeti. Upozorava ih se da se paze ako ponovno dođu u njihove ruke. Dakle, strah je opravdan. Naročito kada je netko bolestan, jer mu je zdravlje, odnosno život, na prvom mjestu, pa tek onda vlastito ljudsko dostojanstvo koje kod nemoćnih, bolesnih i umirućih u Hrvatskoj nije zaštićeno, što je utvrdio i Europski sud za ljudska prava. Unatoč tome, niti nakon naših upozoravanja, pa čak niti nakon pravomoćnosti presude Europskog suda, ništa se nije konkretno promijenilo”, objašnjava predsjednica Udruge za prava pacijenata.

Advokati gotovo neupotrebljivi

Prema njezinim riječima, drugi razlog odustajanja od tužbi je činjenica da je u puno slučajeva, čak i uz pomoć odvjetnika, teško ispravno postaviti tužbeni prijedlog, jer se oštećenici ne znaju dobro usmjeriti u pritužbi, budući da ne prepoznaju tko je i za što odgovoran.

Najgori scenarij je da se pritužba u samom začetku pogrešno osmišljava i veže uz krive postavke, koje potom nadležne institucije, ako se do njih uopće dođe, s malo riječi pobiju i slučaj zastane, iako je vidljivo da ispod toga ima još “nečistog rublja”. Ako se osoba ne žali, institucije ne trebaju dalje ništa dokazivati.

“Naprimjer, osoba je na neki način oštećena i prilikom pokušaja razgovora o tome s nekim od zdravstvenog osoblja, jer doživi neugodnosti ili čak i bahatost, pa poveže da je baš ta osoba i glavni krivac za štetu. No, kada tijekom razgovora izanaliziramo situaciju i ukažemo kako unatoč neprimjerenom ponašanju ta osoba nije i doista odgovorna za nastalu štetu nego netko drugi, onda pacijent kaže da je taj drugi bio jako ljubazan i susretljiv, pa da ne bi njega ni prijavila ni tužila, a zapravo je riječ o tome da je osoba koja je osjetila odgovornost i uvidjela svoj stručni propust pokušala to nadomjestiti dobrom komunikacijom s pacijentom”, navodi jedan od klasičnih primjera Đula Rušinović Sunara.

Kada je riječ o iskustvu s odvjetnicima, kaže da njihova pomoć nije velika, s obzirom na nepoznavanje medicine, manjak iskustva u sličnim slučajevima, pristranost sudskih vještaka i niska isplativost rada s takvim predmetima koji se uglavnom gube na sudu.

Jedan od primjera kršenja prava pacijenata je i nepoštivanje Zakona o zaštiti prava pacijenata, prema kojem je moguće globiti onoga tko ne daje ispravnu i potpunu informaciju te ne poštuje privatnost i povjerljivost podataka pacijenata.

Premda je Zakon donesen prije deset godina, ne postoji procedura po kojoj se može tužiti, pa se kazna faktično ne može naplatiti. Dakle, kako kaže Đula Rušinović Sunara, prolazak kroz crveno svjetlo se kažnjava, a za kršenje prava pacijenata nitko ne odgovara.

O primjerima nesavjesnog liječenja u Bosni i Hercegovini čitajte u tekstu Slagalica smrti, u Srbiji – Vrednovanje života i smrti.

Izvor: Al Jazeera