Kazni me, ali invalida zaposliti neću

Piše: Mladen Obrenović

Niti novčane sankcije nisu primorale poslodavce u Hrvatskoj da zapošljavaju osobe s invaliditetom. Iako poslodavci s najmanje 20 zaposlenih imaju takvu obvezu, oni se ipak odlučuju u državni proračun mjesečno uplatiti 936 kuna (125 eura) po zaposlenom. Slična je priča i u Srbiji, uz napomenu da je tamo kazna 50 posto prosječne plaće.

Posljednjih godina države u regiji donijele su zakonske odredbe kojima je definirana profesionalna rehabilitacija i zapošljavanje osoba s invaliditetom, što je vrlo pohvalna gesta, no zapelo je kod primjene.

Samo u Hrvatskoj prošle je godine bilo 8.530 poslodavaca koji su bili obveznici takozvanog kvotnog zapošljavanja, od čega 2.531 u javnom i 5.999 u privatnom sektoru. Od toga broja, po podacima koje je u svom izvješću o radu donosi Ured pravobraniteljice za osobe s invaliditetom, 1.576 (62 posto) u javnom sektoru i 4.453 (74 posto) privatnika ne ispunjava propisane kvote.

No, situacija se pomalo popravlja, jer je posljednjih 10 godina trend zapošljavanja osoba s invaliditetom u stalnom rastu, navode u Zavodu za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba sa invaliditetom. Ukazuju kako je početkom travnja 2016. godine bilo 8.160 poslodavaca koji su obveznici tzv. kvotnog zapošljavanja. Od toga broja, 2.173 poslodavaca je u potpunosti ispunilo obvezu kvotnog zapošljavanja, a njih 2.405 djelomično.

“Prostora za napredak uvijek ima, ali trenutno možemo biti zadovoljni jer je nova zakonska regulativa, koja potiče rad i zapošljavanje osoba s invaliditetom, na snazi tek nešto više od godinu dana”, kažu u zavodu.

Poslodavci: Nema govora o neosjetljivosti

Osim što imaju brojne primjedbe na zakonsko rješenje, smatrajući da ne daje željene rezultate, Hrvatskoj udruzi poslodavaca problematična je “obveza nametanja zapošljavanja određenog broja osoba s invaliditetom bez obzira imaju li tvrtke uopće potrebu za novim zapošljavanjem ili ne”.

‘Uveden nam je namet’

‘Poslodavci sigurno ne bi plaćali namet kada bi imali ikakve mogućnosti zaposliti osobu s invaliditetom, tvrdi Majetić.
Navodi kako to poslodavci ‘nisu u mogućnosti ,zato što im dodatna zapošljavanja ne dozvoljavaju poslovne aktivnost, ili na slobodnim radnim mjesta koja su otvorena ne mogu raditi osobe s invaliditetom’.
‘Uz to, ako i ima slobodnih mjesta i ako na njima može raditi osoba s invaliditetom, na burzi ne postoji osoba s potrebnim kvalifikacijama. Apsurd je da čak i kada bi u idealnim uvjetima zaposlili sve invalide s burze, jedan značajan dio tvrtki bi i dalje plaćala namet, jer ne bi mogle ispuniti ovakve zakonske obveze’, ukazuje.

“Iako nemaju potreba zapošljavanja, poslodavci bi morali nekoga zaposliti kako bi ispunili zakonom propisanu kvotu, što nije realno za očekivati posebice u nepovoljnim okolnostima u kakvima tvrtke posluju već dugi niz godina. Sigurno bi za zapošljavanje bilo korisno kada bi postojao registar osoba s invaliditetom i njihovim kompetencijama, obrazovanjem i područjem u kojem bi osoba mogla odnosno željela raditi. Nažalost, tako nešto ne postoji pa nema sustavnog uvida u kompetencije i kapacitete koje nezaposlene osobe s invaliditetom posjeduju”, odgovara Davor Majetić, glavni direktor HUP-a.

Na primjedbu da su poslodavci neosjetljivi jer im je lakše platiti kaznu nego zaposliti osobu s invaliditetom, odgovara kako “nema govora o bešćutnosti, već isključivo o krivome modelu i pristupu”. Pri tome se, nastavlja, “tvrtkama koje vode višegodišnju borbu za očuvanje svoje konkurentnosti radnih mjesta u nepovoljnom okruženju nameću nove obveze zapošljavanja bez uzimanja u obzir stvarnih potreba kao i usklađenosti potreba i kvalifikacijskih profila nezaposlenih osoba s invaliditetom”.

“Sadašnje zakonsko rješenje uopće ne uzima u obzir specifičnost nekih industrija – nemaju svi jednake uvjete rada i nije moguće svima nametnuti istu obvezu. U nekim su industrijama vrste poslova takve da nema prostora za ispunjavanje kvota za zapošljavanje osoba s invaliditetom jer naprosto nema dovoljno takvih radnih mjesta čak i kada bi uvjeti na tržištu bili idealni. Postoje veliki broj poslodavaca koji zapošljavaju osobe s invaliditetom, ali i pored toga plaćaju i ‘kaznu’ jer naprosto ne mogu obvezu ispuniti u cijelosti”, dodaje Majetić.

Iz Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba sa invaliditetom navode kako su “predrasude poslodavaca još uvijek velike, ali u praksi bilježe i čitav niz pozitivnih primjera mijenjanja te svijesti”.

“Ne možemo generalno tvrditi da su poslodavci bešćutni, jer sukladno našim iskustvima poslodavac kada se suoči s radnim sposobnostima osobe s invaliditetom, invaliditet više ne predstavlja prepreku za zapošljavanje. Zbog toga je izuzetno važno imati u fokusu zakonitosti tržišta rada i potrebe poslodavaca, te adekvatan izbor radnog mjesta sukladan sposobnostima osobe s invaliditetom. Sve osobe s invaliditetom mogu biti uključene u svijet rada, u neki od oblika zapošljavanja, i ta se odluka mora temeljiti na preciznoj procjeni same osobe s invaliditetom i kvalitetnoj analizi radnog mjesta”, poručuju iz zavoda.

Pozitivni primjeri iz BiH

I na području Bosne i Hercegovine zakonska je obveza poslodavaca da zapošljavanju osobe s invaliditetom, te plaćaju kaznu ako to ne urade.

Iz Fonda za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba sa invaliditetom, sa sjedištem u Sarajevu, kažu kako bilježe sve bolje rezultate koji se „ogledaju u porastu broja zaposlenih osoba s invaliditetom iz godine u godinu“.

„Naravno da postoje problemi kada je u pitanju zapošljavanje ove populacije, te da poslodavci imaju određene predrasude i teško se odlučuju da zaposle osobu sa invaliditetom, ali možemo reći da su napravljeni određeni pomaci u tom pogledu jer se sve više poslodavca javlja na naše javne pozive, a i broj zapošljavanja osoba sa invaliditetom na neodređeno vrijeme je sve veći“, navodi Nejra Šabić iz Fonda.

Nepotrebna zanimanja

Invaliditet ne bi trebao biti prepreka za stjecanje dodatnih znanja i vještina, cjeloživotno obrazovanje ili prekvalifikaciju, pod uvjetom da se osigura odgovarajuću podršku, odnosno razumnu prilagodbu, navode u Uredu pravobraniteljice za osobe s invaliditetom.

Ukazuju i na nedostatke obrazovanja osoba s invaliditetom, u kojem prevladava osposobljavanje za pomoćna, zastarjela i za tržište nepotrebna zanimanja, što rezultira dugotrajnom nezaposlenošću većeg broja osoba s invaliditetom.

Za ilustraciju navode kako su među 10 zanimanja u kojima su se zapošljavale osobe s invaliditetom uglavnom pomoćnici kuhara, bravara, službenika, cvjećara ili stolara, ali čistači, radnici na održavanju, vrtlarski ili radnici na proizvodnoj liniji.

Iako i dalje postoji ogroman broj poslodavaca koji ne ispunjavaju svoje zakonske obveze, ukazuju i kako „postoje veoma pozitivni primjeri poslodavaca koji su, uz pomoć Fonda, zaposlili veliki broj osoba sa invaliditetom kao što je to učinila kompanija ‘Sinkro’, koja je zaposlila 17 osoba sa invaliditetom sa procentom invaliditeta 100 posto ili kompanija ‘Ena – Tex’, koja je zaposlila 10 osoba sa invaliditetom, kao i mnoge druge firme i obrtnici“.

„Kada je u pitanju uplata posebnog doprinosa u Fond, koju je dužan uplatiti svaki onaj poslodavac koji nema zaposlene osobe sa invaliditetom, također postoje veoma pozitivni primjeri kompanija kao što su ‘Securitas’ i ‘Bingo’, te mnoge druge kompanije, koji redovno ispunjavaju svoje zakonske obaveze. Za one koji to ne čine, ulažemo veliki napor i pravne mehanizme koje imamo na raspolaganju kako bi ih uveli u sistem naplate ili kako bi bili sankcionisani oni koji obavezu izbjegavaju“, navodi Šabić.

Ne zanimaju ih ni poticaji

Jedan primjer s juga Srbije, na koji ukazuju u beogradskom Centru za orijentaciju društva, govori o prekvalificiranosti mladog čovjeka s invaliditetom. Završivši magisterij, taj Vranjanac je godinama bio bez posla i na kraju je, kroz sustav javnih radova, dobio posao na pola godine u Biblioteci grada Vranja. No, njegov potencijal ostaje neiskorišten, jer u biblioteku, osim umirovljenika koji tamo čitaju novine, dolazi jako malo ljudi, ukazuju u COD-u.

“Interesantno je da se uvek pitanje obrazovanja postavlja kao glavna prepreka zapošljavanju. Primeri u praksi pokazuju baš suprotno, kao i slučaj iz Vranja. Ukoliko i postoji dobra kvalifikaciona struktura, ne postoje odgovarajući mehanizmi da bi se pojedinac zaposlio”, kaže Goran Lončar, predsjednik COD-a.

Srbija ima drugu vrstu problema, jer tamo postoje zakonske prepreke zapošljavanju u javnim institucijama za sve. No, ni u privatnom sektoru nije bilo puno zapošljavanja osoba s invaliditetom, iako i tamo poslodavci imaju pravo na stimulativne mjere.

Obaveze poslodavaca

Dok u Srbiji poslodavci, koji zapošljavaju između 20 i 49 osoba, imaju obvezu zaposliti jednu osobu s invaliditetom, a na svakih dodatnih 50 još po jednu, u Hrvatskoj je to određeno postotkom (od dva do šest posto za sve koji zapošljavaju više od 20 osoba).
Poslodavci u Srbiji u suprotnom plaćaju kaznu u visini polovice prosječne plaće, a u Hrvatskoj trećinu iznosa zakonom određenih minimalnih primanja u državi.
Za Bosnu i Hercegovinu, odnosno za svaki od njenih entiteta, važi odredba da se na svakih 16 zaposlenih angažira jedna osoba s invaliditetom. I u Federaciji Bosne i Hercegovine, i u Republici Srpskoj predviđene su kazne za poslodavce ako ne poštuju propisanu obvezu.

Lončar tvrdi kako su “poslodavci iz privatnog sektora ipak relativno zainteresovani za stimulativne mere zapošljavanja (ukoliko zaposle osobu sa invaliditetom bez radnog iskustva, prvu godinu država stimuliše sredstvima za primanja)”. No, s druge strane, “mali iznos penala daje veću mogućnost da se isti plate na štetu zapošljavanja osoba sa invaliditetom”.

Raste zapošljavanje u Srbiji

Iz Nacionalne službe za zapošljavanje Srbije ukazuju kako je takozvani kvotni sistem zapošljavanja osoba s invaliditetom ipak dao rezultate. Navode kako je prije donošenja zakona, a postojeći je na snazi sedam godina, zapošljavalo se 200 do 300 osoba s invaliditetom godišnje. Iz godine u godinu ta brojka je rasla, pa je prošle godine posao dobilo njih 4.913, a od početka 2016. godine zaposlene su 2.922 osobe s invaliditetom.

Kao i u “hrvatskom slučaju”, i oni će upozoriti da je “najveći problem kod zapošljavanja nepovoljna kvalifikaciona struktura osoba sa invaliditetom, uzak izbor zanimanja u stručnim školama po specijalnom programu, nedovoljni finansijski podsticaji, nizak nivo zainteresovanosti i spremnosti poslodavaca za zapošljavanje ove kategorije nezaposlenih u okolnostima velike ponude radne snage na tržištu”.

“Sa druge strane, veliki problem u integraciji ove kategorije nezaposlenih u sve društvene tokove predstavljaju arhitektonske i komunikacione barijere, neadekvatan gradski i prigradski prevoz, kao i nedostatak službi podrške (radni centri, personalni asistenti, radni asistenti, asistenti u nastavi i slično)”, zaključno poručuju iz Nacionalne službe za zapošljavanje Srbije.

Izvor: Al Jazeera