Kinesko osvajanje svijeta krenulo iz Novog Pazara

Novopazarski kolumnist i promotor kulturnih vrijednosti Sandžaka koji djeluje pod pseudonimom Stari Dedo na svojoj Facebook-stranici objavio je tekst koji najbolje dočarava stepen razvoja tekstilne industrije bivše države, čiji se centar nalazio u Novom Pazaru.

“Godine 1984. Kinezi su došli u Novi Pazar samo sa jednim zadatkom: da vide to privredno čudo Evrope, Tekstilni kombinat Raška. Sa sobom su doveli i novinare kako bi prenijeli njihovoj javnosti pozitivne vrijednosti jednog velikog giganta. Kupovali su Kinezi metode za uspješno poslovanje, dolazili do ideja, snimali modele, bilježili u kakvim uslovima radi progresivna omladina i do kakvih poslovnih rezultata dolazi ovo privredno čudo. Nakon tri dana boravka odoše Kinezi prepuni utisaka, sa debelim bilježnicama i saznanjem kako prenijeti i primijeniti metode Kombinata TK Raška u svojim proizvodnjama.

…kupovali su Kinezi metode za uspješno poslovanje…

‘Želimo pomoći siromašnoj kineskoj tekstilnoj industriji’, izjavio je tadašnji direktor Momo Džambasanović'”, opisao je Stari Dedo u svom blogu.

Zanimljiv je dio s odrednicom “siromašna kineska tekstilna industrija”.

Bez dodatnog polemisanja, Kina danas apsolutno dominira na polju manufakture, posebno tekstilne industrije, a po svemu sudeći, nekad je bilo potrebno napraviti prvi korak ka tom tronu.

Upravo u Novom Pazaru.

Pazarski krojač Kačapor

Događaj s kraja 1980-ih oslikava samo nadogradnju nečega što je stoljećima postojalo na teritoriji grada u jugozapadnoj Srbiji. Termin “pazarski krojači” označava pionire tekstilne industrije tog kraja i datira još iz perioda neposredno nakon Drugog svjetskog rata.

Stari pazarski krojač Husein Kačapor zvani Aga

Čovjek koji je “nacrtao” prve obrise onoga po čemu danas novopazarski kraj poznajemo bio je stari krojač Husein Kačapor, zvani Aga.

“Odmah nakon Drugog svetskog rata vladala je velika glad i radilo se ono što je bilo raspoloživo. Moj dedo je tada već bio obučeni krojač i odmah je svoju koru hleba našao u tom zanatu. Pričali su mi stariji kako su stare vojničke šinjele prekrajali u odela i pantalone jer nije bilo drugog materijala. Pocepane uniforme su krpili i prepravljali u odevne predmete”, priča unuk i nasljednik Huseina Kačapora, Enes Korać Beco iz Novog Pazara.

Kačaporova radnja u centru grada pratila je i trend industrijske proizvodnje u novopazarskom kraju. Tako sredinom 1980-ih i majstor Husein ulazi u svijet džinsa.

“Ja sam odmalena bio uključen u kompletan proces proizvodnje. U početku su to bile kopije farmerki i jakni svetski poznatih proizvođača sa neutralnim etiketama. Nismo imali mašine za kamenovanje teksasa, već smo metarsku tkaninu potapali u burad sa ključalom vodom kako bi dobila željenu teksturu i čvrstinu. Sve smo ručno ocrtavali, šilom i čekićem udarali dugmad, a radilo se na jednoj mašini i pegli”, prisjeća se Korać.

Jugoslavenski džins

Džins iz Novog Pazara uskoro je našao svoje mjesto na kompletnom tržištu od Vardara do Triglava, a ukupna proizvodnja oslanjala se na desetke krojačkih radnji koje su uglavnom djelovale iz porodičnih kuća pazarskih krojača.

“Početkom devedesetih jedva smo stizali da zadovoljimo potražnju. Sećam se da smo kupcima iz Zagreba pantalone i  jakne davali polugotove, neispeglane, sa kesom dugmadi, koju će oni prema našim uputama ručno iščekićati”, kaže Beco.

Enes Korać je od porodičnog posla koji je započeo njegov djed, sa dvojicom braće 1995. razvio respektibilan brend

Od porodičnog posla koji je započeo njegov djed, s dvojicom braće 1995. Enes Korać razvio je respektibilan brend, koji pokriva kompletno tržište bivše Jugoslavije.

“Mi se držimo zlatne sredine, imamo svoje kupce. Sve je ovo nasledstvo dedove ideje. Počeli smo sa jednom mašinom i porodičnim znanjem, a sada se proces proizvodnje oslanja na deset mašina i 20 stalno zaposlenih radnika. U Pazaru trenutno posluje više od stotinu krojačkih radnji, ima i većih i manjih, ali mi smo, sigurno, jedni od starijih krojača koji i dalje rade”, poručuje Beco.

Najveći od velikih

Više od tri decenije tradicije ima i jedan od najvećih proizvođača džinsa iz novopazarskog kraja, kompanija “Maxers” u vlasništvu porodice Ćorić.

Savremeni industrijski pogon koji zapošljava više od 200 radnika 85 posto produkcije plasira na inozemno tržište, i to većinom kao partner velikih svjetskih modnih marki.

“Mi smo doneli odluku da sa svojim proizvodima nikad ne izlazimo na pijacu. Jednostavno, to je bila poslovna žrtva koja nas je u jednom trenutku skupo koštala, ali se isplatila na dugoročnom planu. Sa 15 posto naših kapaciteta pod brendom ‘Maxers’ pokrivamo 91 prodajno mesto u zemlji, dok ostatak odlazi na tržište Italije, Rusije i Grčke”, kaže Amer Ćorić, član druge generacije menadžmenta “Maxers Jeansa”.

Od konca do brendiranog odijevnog predmeta

Upravo odluka da se napravi visokorangirana robna marka omogućila je kompaniji porodice Ćorić da osvoji evropsko tržište zadovoljavajući i najviše standarde delikatnog italijanskog dizajnerskog ukusa.

Od konca do brendiranog odijevnog predmeta pazarski krojači održavaju tradiciju i rejting koji je uvaženi kolumnist Stari Dedo spomenuo na početku teksta.

Novi Pazar u svakom trenutku bivao je privredno čudo datih okolnosti. Preduzetnički duh, izuzetna radna etika i bogato kulturno-historijsko naslijeđe Novom Pazaru s pravom daju titulu prijestonice džinsa.

Izvor: Al Jazeera