Kistanje – općina ‘socijalni slučaj’

Kistanje
Gotovo srušeni prometni stupić na ulazu u Kistanje djeluje kao metafora gospodarske posrnulosti mjesta (Al Jazeera)

Piše: Tomislav Šoštarić

Dvije su stvari po kojima općina Kistanje predvodi u Šibensko-kninskoj županiji. Prva je da je to najveća općina u toj županiji, druga je da je, istovremeno, i najsiromašnija općina i to ne samo u toj županiji, nego i u cijeloj Hrvatskoj sa stopom rizika od siromaštva koja prelazi 74 posto.

Kistanje su donedavno bilo područje od posebne državne skrbi. Sada su područje od posebnog državnog interesa, potpomognuto područje. Prevedeno – bez dotacija države Kistanje bi praktički nestale jer ne bi bilo sredstava ni za osnovno funkcioniranje.

Zajednička sudbina preživljavanja

U Kistanjama se uglavnom preživljava od socijalne pomoći – kako kažu mještani, gotovo 90 posto ljudi iz redova Janjevaca rade sezonski diljem jadranske obale, na jesen se vraćaju s novcima koji potraju koji mjesec i potom se u neimaštini čeka nova turistička sezona. Srpsko stanovništvo je staro, preživljava od niskih mirovina i socijale, a 150 registriranih obrta, mahom janjevačkih, većinom se sezonski na obali bave trgovinom. Tek mali dio proizvodi. Rade uglavnom trgovine i kafići. I lijepo bi, kažu mještani, bilo ovdje živjeti, da se ima od čega. A tu sudbinu zajednički dijele i Srbi i Hrvati s Janjeva i 50-ak domicilnih Hrvata u obližnjem selu.

Do rata, Kistanje su također primale državne potpore kao nerazvijen kraj. Otvoreni su pogoni tvornice namještaja Jadran i tvornice vijaka TVIK u kojima je radilo blizu 1.000 ljudi. Etnički gledano, bio je to kraj u kojem je živjelo gotovo isključivo srpsko stanovništvo.

Onda je počeo rat. Taj dio Hrvatske je okupiran u sklopu tzv. Republike Srpske Krajine. Usporedno s tim, mladi Hrvati iz Janjeva na Kosovu uredno su dobivali pozive za služenje vojnog roka u JNA.

Ne želeći ići na ratišta gdje bi se, kako su strahovali, borili protiv svog naroda, kreće masovno iseljavanje tisuća ljudi iz Janjeva u Hrvatsku – u Zagreb i drugdje. Do kraja 1992. u Hrvatsku je iz Janjeva stiglo blizu 3.500 osoba.

Smišljajući kuda će s tolikim ljudima, vlasti u Zagrebu nakon oslobađanja okupiranih krajeva odlučuju Janjevcima izgraditi kuće u Kistanju, gdje je planirano da će raditi u tamošnjim pogonima.

Mladih ima, posla nema

U prvom valu, uglavnom do 1997. godine, stiglo je 50-ak obitelji. Treći val doseljavanja, kaže Roko Antić, HDZ-ov zamjenik načelnika iz redova pripadnika hrvatskog naroda, zaustavljen je promjenom vlasti 2000. godine, što smatra lošim jer nije doseljeno dovoljno ljudi za pravu revitalizaciju područja koje su, kako kaže, zatekli kao zgarište i pustoš.

Istodobno, vratio se i dio izbjeglih Srba. Nakon početnih napetosti, započeo je miran suživot, no ‘završio’ život – pogoni nisu radili, gospodarstvo je potonulo, a Kistanje su postale socijalni slučaj.

Antun Glasnović, 22-godišnji sin doseljenika, kaže da mladih ljudi ima. Demografija ovdje nije problem jer janjevačke obitelji su brojne.

No, posla za njih nema. Na fakultetu ih je 15-ak. On je student u mirovanju – zbog loše financijske situacije nije mogao nastaviti studij na Veleučilištu u Kninu. Nada se jednog dana nastaviti.

Do tada, kao i mnogi mladi, gleda kako otići u inozemstvo. Odselile su proteklih godina, kaže, čitave obitelji, uglavnom u Njemačku i Švicarsku. Od socijalne pomoći od nekoliko stotina kuna po članu obitelji ne može se živjeti.

“Sedmeročlana je obitelj moja, nitko ne radi. To što radimo sezonski jednostavno nije dovoljno za pokriti sve troškove kroz cijelu godinu, da bi išao na faks, studirao. Treba država omogućiti neka sredstva. Ili općina, općina tu jako puno koči”.

Svi, kaže, zajedno trpe, osim rijetkih pojedinaca, većinom srpske nacionalnosti, zaposlenih u javnim ustanovama.

Sezonski rad finansira par mjeseci života

“Ne valja ništa. Obrta ima, ali sezonski sve. Bave se trgovinom. Kad završi sezona preživljavaju od onog što su zaradili za vrijeme sezone. Ima nešto malo zemljoradnika, sad su se neki počeli baviti smiljem, nešto sitno. Ali nemaju novaca za uložiti”, kaže Antunov prijatelj Nikola Golomejić.

Ko će investirati u vjetrenjače

Ilija Bezbradica, član Vijeća srpske nacionalne manjine u Kistanju, kaže da bez državne pomoći ovdje nema života, a zbog čega, kaže, i jesu najsiromašniji. Bolje, smatra, ne bi bilo ni da se odjednom nešto pokrene, kao što je privatna investicija u proizvodnju vjetrenjača u bivšem pogonu TVIK-a koja bi trebala zaposliti 100-tinjak osoba, a o kojoj se za sada samo priča.

“Došli smo u neki mrtvi kapital gdje ne možemo pokrenuti ništa jer nemamo sa kim pokrenuti. Spirala koja je krenula dole i koju nitko ne može povratiti. Nama je i stručna sprema ravna nuli. Sad ako ćemo nešto krenuti raditi, trebaju nam stručni ljudi, trebaju nam inženjeri, neko ko će raditi. Mi te strukture nemamo u Kistanju. Neka srednja škola je plafon i doviđenja. Onaj ko je je nešto više završio otišo je ća jer nema šta u Kistanjama raditi”.

“Odu na sezonu raditi po cijele dane, rade tri mjeseca, zarade neku kunu i onda imaju neku kunu do Nove godine. Onda preživljavanje do sljedeće sezone”, dodaje Mario, voditelj kafića u središtu mjesta.

Josip Golomejić kaže da ne radi ni staro ni mlado. Krivi su, kaže, i državna i lokalna vlast jer se to “skupi u jedno”.

“Kupiš drva, što trebaš za kuću i to je to. Trošiš te tri hiljade eura što si odradio. Ja radim ako negde uhvatim na crno. I ja sam na socijalno, imam 800 kuna primanja. Sto firmi sam zvao, ali nitko ne prima, traže školu, badava sve”.

Veliki problem je, kažu mještani, prometna nepovezanost – nemaju čak ni liniju s županijskim središtem, Šibenikom. To onemogućava razvoj – ne može se na posao izvan mjesta, u školu ili fakultet u veće gradove, stariji i bolesni u bolnicu…

“Nemamo vezu za Šibenik, za Zadar imamo neku, umjesto vlaka što idu autobusi. To je sve jednom dnevno. Djeca koja idu u Zadar u školu ili Šibenik moraju da stanuju tamo, ne mogu da putuju, nemaju čime, nema povezanosti. Tko nema svoj prevoz ne može nigde da mrdne”, kaže Bilja, inače pripadnica srpskog naroda.

Nekompetencija i nezainteresiranost 

Prema podacima posljednjeg popisa stanovništva, ovdje živi 3.481 stanovnika, od čega je Srba 2.166, a Hrvata 1.282. Prema procjenama, u mjestu je zaposleno blizu 150 osoba.

No, Antić, kaže da realno ima 1.300 Hrvata i oko 800 Srba, dok su ostalo ‘fiktivni stanovnici’ koji žive u Srbiji ili bh. entitetu Republika Srpska i koji su ključni za izborne pobjede Samostalne demokratske srpske stranke proteklih 15-ak godina.

Antić lokalnim vlastima, predvođene načelnikom Goranom Reljićem, predbacuje nekompetenciju, nečinjenje i nezainteresiranost za razvoj općine zbog čega, kako kaže, u posljednjih 15 godina nije proveden nijedan razvojni projekt.

Također smatra da je pri zapošljavanju u javnim ustanovama prisutna protekcija pripadnika srpskog naroda, a općenito na djelu opstrukcija aktivnosti doseljenika kroz nestipendiranje studenata, izostanak aktivnosti na polju plasiranja proizvoda lokalnih obrtnika, odnosno umrtvljivanje gospodarskih procesa…

A Kistanje su, kaže, neotkriveni turistički biser u čemu treba vidjeti šansu, ‘skupiti glave’ i u dobroj namjeri zajedno raditi u pravcu razvoja.

‘Neotkriveni turistički biser’

“Mi vidimo da bi se kroz resor turizma ovdje moglo jako puno toga promijeniti i jako puno moglo napraviti. Konkretno, ovdje imamo rimski vojni logor Burnu, koji je prošle godine službeno posjetilo 8.000 turista. Tri stotine metara dalje su najveće kaskade u Hrvatskoj – Manojlovački slap od 95 metara – tu je glasoviti pravoslavni manastir Sveta tri Jerarha. Kistanje ima turističkih potencijala. Nama je ovdje otočić Visovac na Krki na 20 kilometara, 15 kilometara od nas je Roški slap”, nabraja Antić.

Odbacuje tvrdnje načelnika prema kojima je uzrok siromaštva “često povezan s niskom obrazovnom razinom, ograničenim mogućnostima zapošljavanja i uskim, odnosno zastarjelim znanjima i sposobnostima, što je posljedica i dugotrajne ovisnosti o sustavu socijalne skrbi”.

Prijeti sudbina spomenika

Robert Gečević sa suprugom i četvero djece živi u naselju izgrađenom za doseljenike s Janjeva. Kaže da se o njima ovdje često stvarala kriva percepcija – nisu došli nikoga otjerati nego ponovno izgraditi normalan život, zajedno s pripadnicima drugih nacionalnosti i vjera, na što su navikli. Država, kaže, treba dati porezne olakšice investitorima, zemlju i omogućiti kredite da mještani pokrenu svoje poslove.

“Podijeliti stotine i stotine hektara makije koja stoji u vlasništvu Hrvatskih šuma, tj. države, posijati bademe, trešnje, marelice i smilje i problem Kistanja i siromaštva u Kistanjama bi bio riješen jako jednostavno. Mi ćemo u ovim krajevima napraviti totalnu depopulaciju i ovo će ostati samo kao jedan spomenik. Možda će biti neka turistička atrakcija: ‘Eto, ovdje su nekada živjeli ljudi'”.

Kaže kako su mladi ljudi u Kistanjama završili najmanje srednju školu i žele raditi te ga takve tvrdnje i slične tvrdnje i nečinjenje navode da zaključi kako lokalne vlasti imaju cilj da doseljenici počnu iseljavati.

Načelnik Goran Reljić odbacuje takve tvrdnje – svakodnevno se, kaže, radi po pitanju razvoja, od osnovne brige o starijima i nemoćnima, obnove infrastrukture i izrade projekata od kojih su, kako kaže, neki spremni za apliciranje ili se nalaze na natječajima proračunskih i europskih fondova i u vrijednosti su 60 milijuna kuna (7,89 milijuna eura).

“Napravili smo Centar za posjetioce Nacionalnog parka Krka u Kistanju, Voda – vrelo života, koja čini cjelinu projekta Nepoznata blaga Krke, ruralni poduzetnički inkubator Krka, Eko-centar s tržnicom i pratećim objektima, gravitacijski vodovod Kistanje-manastir Krka, zdravstveno-turistički centar za seniore u Biovčinu selu, agrozona Razvale, gdje hoćemo da napravimo jednu poziciju u prostornom planu izmjenama i dopunama da 50 hektara zemlje stavimo u mogućnost da obiteljska poljoprivredna gospodarstva, firme, zadruge i svi ostali mogu da dobiju mogućnost da se bave poljoprivrednom proizvodnjom”, nabraja Reljić.

Pomaže se, tvrdi, i u sufinanciranju prijevoza dijela učenika, nagrada za učenike i studente za uspješno školovanje. No, ne pomaže im, kaže, status područja od posebnog državnog interesa odnosno potpomognutog područja i o tome bi, kaže, država trebala razmisliti, jer se pita koji bi investitor u područje takvog statusa želio investirati. Kao ni vrijeme potrebno za rješavanje imovinsko-pravnih odnosa i raznih dozvola što, kako kaže, zna trajati godinama.

Kao što su već godinama Kistanje jedan golemi socijalni slučaj čije su ulice često prazne – ljeti zato što mještani velikim dijelom zarađuju na obali, a ostatak godine jer ne postoji previše razloga da se na njih izlazi.

Izvor: Al Jazeera