Klackalica Kosovo – Krim u korist Putinu i Rusiji

Srbija neće dobiti nazad Kosovo, a Rusija neće vratiti Krim, piše autor (EPA)

Ambasada Ukrajine u Beogradu nedavno je objavila saopštenje da je njihova Služba državne bezbednosti na pet godina zabranila ulazak u Ukrajinu članovima Srpske radikalne stranke zbog posete anektiranom Krimu. Sankcije su izrečene narodnim poslanicima Milovanu i Dubravku Bojiću, kao i sinu Vojislava Šešelja Aleksandru, zbog toga što su prekršili zakon Ukrajine „O privremeno okupiranim teritorijama“ i učestvovali u takozvanim svečanostima povodom godišnjice pripajanja Krima Rusiji, čime su se „otvoreno i zvanično izjasnili da podržavaju priznavanje tog ukrajinskog poluostrva kao dela teritorije Ruske Federacije i pozvali na uspostavljanje bilateralnih kontakata između Srbije i Krima“.

Ovo nije prvi put da Ambasada Ukrajine u Beogradu upozorava srpske političare da bez dozvole Kijeva ne posećuju Krim, podsećajući da je Ukrajina istrajni saveznik Srbije po pitanju očuvanja teritorijalne celovitosti i nepriznavanja Kosova.

Međutim, sentimentalni redovi ukrajinske diplomatije ne dopiru do ledenog srca srpskih rusofila; njihove sjajne oči zagledane su u pravcu Moskve.

Iako se lako mogu odbaciti ove ironične reči, ne mogu se zaobići ozbiljna pitanja: Zašto je srpskim nacionalistima važno da se izjašnjavaju u vezi Krima? I koliko je iz ruske prespektive aneksija Krima povezana sa nezavisnošću Kosova?

Ispravljanje historijske greške

Još od početka osamostaljenja Ukrajine početkom devedesetih, prećutno, ali veoma nervozno Moskva se spremala da ispravi „istorijski propust“. Predsednik (prvi sekretar KPSS) Nikita Hruščov je pri reviziji granica SSSR 1954. godine administrativno pitanje poluostrva Krim rešio tako što ga je pripojio sovjetskoj republici Ukrajini. Rusija nije mogla da se pomiri sa činjenicom da Krim, za koji smatra da je ne samo strateška geopolitička pozicija na Crnom moru, već i simbol istorijske veličine Rusije, ostao van njenih granica.

Upravo zbog toga, Ukrajina je takođe oprezno tretirala pitanje Krima. Prvo je krajem osamdesetih dozvolila da se na to poluostrvo vrate hiljade Krimskih Tatara, koji su odavde bili nasilno proterani pred kraj Drugog svetskog rata.

Kriza na Kosovu krajem devedesetih otvorila je Moskvi novu priliku za pokušaj povratka Krima. Nakon 11. septembra 2001, intenzivirana je priča o tobože radikalizaciji ekstremista na Krimu, te o pretnjama da, ukoliko se tobože ne preuzme nešto u odbrani hrišćanstva, da će ta ukrajinska autonomna republika „završti kao Kosovo“.

Pojedini proruski mediji su širili strah da hrišćani tu postaju ugrožena verska zajednica. Očigledno je sve to bilo manipulacija, jer prema popisu iz 2001. godine u Autonomnoj Republici Krim, koja broji oko dva i po miliona stanovnika, Krimskih Tatara je bilo svega oko 12 odsto, iza Rusa koji su najbrojniji skoro 60 odsto i Ukrajinaca – oko 24 odsto.

„Narandžasta revolucija“ 2004. u Kijevu i početak vojnih vežbi NATO sa ukrajinskom vojskom na Crnom moru za Rusiju su bili jasan alarm.

Dok su trajali pregovori u vezi konačnog statusa Kosova u Beču, postosovjetski turisti na sunčanim obalama Krima nisu mogli ni da naslute planove polittehnologa. Od 2007. na Krimu dolazi do pojedinačnih konflikata između polumilitantnih skupina – s jedne strane pravoslavnih kozačkih i sa druge tatarskih askera. Povod za izbijanje tih tada prilično čestih nezadovoljstava i sukoba bili su neraščišćeni vlasnički odnosi povratnika i nemogućnost restitucije nekada nacionalizovane zemlje Krimskim Tatarima, koji su zbog nereagovanja ukrajinske države često bili primorani da žive na imovinsko nerešenoj teritotriji. 

Otvoreni javni politički pozivi za otcepljenje „ruskog Krima“ i njegovo pripajanje „matuški Rusiji“ počeo je nekoliko meseci nakon proglašenja nezavisnosti Kosova. Među poznatijim agitatorima tog procesa 2008. bio je tada aktivni gradonačelnik Moskve Jurij Lužkov, koji je za vreme poseta Krimu izjavljivao kako je administrativni poklon tog poluostrva Ukrajini bila ozbiljna povreda Ustava Sovjetskog Saveza, te je tražio da se Sevastopolj, gde je ruska Crnomorska flota, proglasi za ruski grad.

Ukrajina je Lužkovu takođe zabranila ulazak u zemlju, ali su sankcije bile ukinute nakon dolaska na vlast proruskog predsednika Ukrajine Viktora Janukoviča.

Vjerni saveznici

Rusi su krizu oko Kosova geopolitički maksimalno iskoristili. Vezali su Srbiju i Srbe u regionu za sebe i veto u Savetu bezbednosti UN-a, međuostalim i preko kog su se ponovo poslednjih godina pozicionirali na Balkanu. Pregovori u vezi konačnog statusa Kosova i veto na proglašenje njegove nezavisnosti poslužio je Moskvi samo da se dobro pripremi za secesiju Krima.

Kremlj je 2013. tačno znao kako će se završiti propali pregovori u vezi ukrajinskih evrointegracija. Tada je Ukrajini ostavljeno da bira – sa Briselom, ili sa Moskvom. Revolucija na Majdanu i podrška tim procesima od strane Zapada, kao i svrgavanje Janukoviča sa vlasti i njegovo bekstvo u Rusiju – bilo je „ruskih pet minuta“ za Krim.

Dugogodišnja politička i društvena priprema terena omogućila je uslove da se Krim anektira za nekoliko dana i skoro bez ispaljenog metka. Pravljenje izraza lica da se radi o velikom iznenađenju, savršena je predstava.

Kremlj pokušava da šalje poruku zapadnim državama: „Vi ste uzeli Kosovo, a mi smo Krim. Ako je i bilo kršenja međunarodnog prava, onda su to obostrani dvostruki stanardi kao privilegija super sila i sad – nikom ništa“.

Od celog prostranstava Rusije, srpski nacionalisti i radikali često odlaze upravo u Krim. Verovatno nemaju ni izbora, jer ih – kao i mnoge druge strane delegacije – tuda vode ruski zvaničnici kako bi pokazali da postoji široka međunarodna podrška pripajanju Krima Rusiji.

Na neki se način pomirili sa Kosovom

Licemerni odnos delegacija srpskih političara koji idu na Krim i ne poštuju teritorijalnu celovitost Ukrajine, koja nije priznala Kosovo, govori u prilog tome koliko su u stvari srpski nacionalisti neprincipijelni prema svojim najbližim „saveznicima“ po pitanju očuvanja suvereniteta, a posebno prema Ukrajini. To implicitno znači da oni iskreno ne veruju u povratak Kosova Srbiji i da su se na neki način pomirili sa njegovom nezavisnošću.

Međutim, odlazak raznih srpskih delegacija na Krim, među kojima su poslanici Narodne skupštine Srbije i političari koalicioni partnenri vladajućeg SNS-a, poput lidera Srpske narodne partije Nenada Popovića kome Ukrajina ovaj put nije izrekla mere zabrane, samo može da postane dodatan argument i podstrek pojedinim državama koje još nisu priznale nezavisnost Kosova, da to u dogledno vreme i učine.

A to bi upravo mogla biti i Ukrajina.

Rusi su svesni da će nakon 34 poglavlja pregovaračkog procesa Srbije sa EU jednog dana na red doći i ono poslednje – Poglavlje 35 i potpuna normalizacija odnosa sa Kosovom. EU (ako se uopšte bude još proširivala) više neće dozvoliti da u njen savez uđu države sa nerešenim granicama, poput Kipra. Znači demarkacija granice sa Kosovom je verovatno poslednji birokratski korak Srbije za ulazak u EU.

Rusima to ne smeta; oni su tu dugoročno u blagoj prednosti.

Jer Kosovo može postati dobra moneta za potkusurivanje: ukoliko se Zapad pomiri sa činjenicom da je aneksija Krima bespovratan proces, Moskva bi polako mogla da odustane od aktivne blokade državnosti Kosova. Uostalom, verovatnije je da će i sama Srbija odustati od toga – kad se nađe pred vratima EU.

Srbija neće dobiti nazad Kosovo. Rusija neće vratiti Krim. Ne mogu ni večito trajati sankcije koje su SAD i EU uvele Rusiji nakon aneksije Krima; i to je zamka koje je Zapad veoma dobro svestan. Istrovremeno, slabljenje sankcija biće tihi znak da se Zapad sa tom aneksijom na neki način pomirio.  

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera