Knopp: Kulturna razmjena nije korpa za šoping

Knopp: Ne vjerujem u siromašne umjetnike, to je romantičarska slika, svakom je potreban novac (Ustupljeno Al Jazeeri)

U Sankt Petersburgu petu godinu zaredom održava se Internacionalni kulturni forum – velika kulturna platforma, velika i raznovrsna onako kako i priliči gradu u kojem se dešava. Okuplja umetnike, producente, teoretičare umetnosti iz čitavog sveta uvek sa različitim fokusima. forum je mesto susreta i razmenjivanja kulturnih strategija. Ovogodišnji kuriozitet ove manifestacije bilo je izvođenje davno izgubljenog dela Igora Stravinskog prvi put…

Na Internacionalnom kulturnom forumu, među mnogim profesionalcima, imala sam priliku da razgovaram sa profesorom Hansom Georgom Knoppom koji je godinama jedan od ključnih ljudi kada je reč o nemačkoj kulturnoj politici. Trenutno živi na relaciji Šangaj – Berlin zato što je savetnik za internacionalnu razvojnu strategiju pozorišne Akademije u Šangaju.

Od detinjstva i po obrazovanju, Knopp u svom fokusu ima dijalog različitih kultura. Završio je indiologiju, a za Gete institut je radio u Bombaju, Džakarti,  Kolombu, Singapuru… Razgovaramo o tome imajući u vidu evropski identitet i identitet Kine, kao zemlje sa dubokim korenom, a opet, zemlje koja se u poslednjih nekoliko decenija izuzetno brzo razvija.

  • Pripremate knjigu o kineskom teatru?

Sa grupom kolega iz Nemačke i Kine postavljamo pitanja pozorišnim rediteljima, koreografima… Šta ih inspiriše, šta je baza njihovog teatra – koja teorija? Pitamo ih o njihovim konceptima… Ovakav projekat se radi prvi put, nikada takva pitanja nisu postavljana kineskim umetnicima. Vodio sam razgovore sa kineskim umetnicima i kada su govorili o konceptima, teorijama koje su na njih uticale – to su uvek bili zapadni koncepti. To nisam očekivao. U specijalnom izdanju časopisa Theater der Zeit koji je posvećen pozorišnoj umetnosti u savremenoj Kini. Na samom početku nalazi se tekst poznatog kineskog reditelja Lina Zhaohua u kojem on kaže da, na žalost, u prošlih 100 godina oni nisu otkrili ‘ono kinesko’ u kineskom teatru. On se tu, zapravo, pita kako je moguće razviti teatar koji se zasniva na našim (kineskim) verovanjima. Čak iako smo inspiraciju dobili sa Zapada…

On o toj temi govori vrlo kritički i nadam se da će takvi tekstovi koji će se naći u knjizi izazvati debate u Kini. Ne smatram da je čudno da je umetnik izložen drugim uticajima, naravno, smatram da je to dobro čak i kada taj susret nosi u sebi nerazumevanje. Susreti različitih kultura jesu plodni, ali ukoliko ne konsultujete sopstveni koren, ako negirate vašu istoriju, vaše poreklo, čini mi se da sebi morate da postavite pitanja, da otkrijete zašto je tako.

  • Živite između Berlina i Šangaja. Na koji način smatrate mogućim i plodnim dijalog između Nemačke i Kine?

Studirao sam indiologiju, moj doktorat je na sanskritu… Dakle, od mladosti sam zainteresovan za različite kulture. Radio sam dugo za Gete institut, uglavnom u Aziji. Tačnije postoji jedan izuzetak – to je Čikago u kojem sam radio i koji je divan grad. Bio sam upravnik Kuće kulture sveta (Haus der Kulture der Welt) u Berlinu 10 godina. Čitav život se bavim građenjem mostova između različitih kultura. Mostovi su nam potrebni. Jedan od najinteresantnijih uvida, kada je o toj temi reč, imao sam u Čikagu. Na čikaškom univerzitetu sam upoznao profesora Homi Babu koji je jedna od najuticajnijih osoba kada je reč o postkolonijalnoj teoriji, on sada predaje na Harvardu…

Taj susret je učinio da preispitam samog sebe. Studirao sam indijsku istoriju i jezike, arapski i perzijski jezik i istoriju i moj susret sa postkolonijalnom teorijom potpuno je promenio moj odnos prema tome šta kulturna razmena može da bude. Čak i kada je teško da nađemo put jedni do drugih, čak ni tada kulturna razmena ne treba da bude u stilu: ja hoću da predstavim moju kulturu. U Nemačkoj, recimo, mi kažemo: nijedan pisac ne piše za Nemačku kao Winkler. To je pogrešno reći, zato što umetnost nikada to ne radi. Naravno uvek imate kontekst, vašu odgovornost prema društvu, vašoj zemlji, ali umetnost nikad nije zastupanje.

Drugi važan uvid, suočavanje se dogodilo na velikoj konferenciji koju je organizovalo francusko Ministarstvo kulture i Ministarstvo spoljnih poslova. Na toj konferenciji je bilo puno važnih azijskih umetnika, naročito reditelja. Tada smo se zajedno dogovorili: ne želimo da kulturna razmena bude korpa za šoping. U tu korpu stavim ono za šta mislim da je najbolje u mojoj zemlji, kupim to i odnesem negde drugde. Složili smo se da moramo naći nove načine.

Ponekad mi se čini da ih još uvek nismo našli. Nije lako, nemate rezultate odmah, a možda ih nikada nećete ni imati. To je proces, stav, poštovanje koje imate prema stavovima drugih. Možete toliko naučiti od drugih. Kada predajem u Kini na ovu temu, svojim studentima prvo pokažem lik Bude i većina njih ne prepozna da je to Buda. Pitam ih: da li znate čiji je ovo lik? Oni kažu: ne. Kao indiolog znam naravno, istoriju lika. Prve budističke slike i figure dolaze iz regije severnog Pakistana i Avganistana – pripadaju gandarskom stilu u umetnosti (Gandara je severozapadna oblast Indije koja danas pripada Avganistanu i Pakistanu. Gandara je pripala po vlasti Aleksandru Velikom i tako je nastao stil gandarski ili indijsko-grčki stil u umetnosti, prim aut.) Ovi likovi Bude predstavljaju susret između grčke i lokalne kulture.

U čuvenoj knjizi Milinda pana odnosno Pitanja Kralja Milinde, što je na grčkom Milandros – lik Bude izgleda kao da je reč o grčkom filozofu. Moji studenti prepoznaju grčkog filozofa u njemu, a ne vide Budu na prvi pogled… Vidite, to je plodan susret između različitih kultura- on govori o tome šta možemo dobiti jedni od drugih i kako nastaje novo.

Na jednom sastanku u Kini govorio sam o odnosu prema ekonomiji i uočio da ekonomija danas treba da se preorjentiše: od one zasnovane na proizvodnji da ide ka ekonomiji koja se zasniva na ideji – potrebna nam je kreativnost. To je osnova svake umetnosti. Ljudi me često pitaju koja je veza između umetnosti i ekonomije?  Kreativnost. Umetnost nam je potrebna i zato je važno da poštujemo umetnika i njegov kreativni proces. Važno je dati im prostor i slobodu kako bi realizovali njihove vizije. To se nekad može učiniti suludim, ali veoma često naizgled suludi procesi budu plodonosni.

  • Koji je, po Vama, dobar model sponzorstva?

Imao sam prošle godine sledeći slučaj: nismo imali dovoljno novca za prevode specijalnog izdanja magazine Theatre der Zeit koji sam pominjao. Sreo sam jednog nemačkog advokata koji radi u Kini i Nemačkoj i rekao mu za taj slučaj: Treba nam nešto novca, 5.000 eura, rekao sam mu. Samo me pogledao i odgovorio: To nije puno, poslaću ti novac sutra. To je zadatak svake države, svake vlade, da sa novcem omogući sigurnu bazu umetniku u kojoj on može da stvara. Znate, ne verujem u siromašne umetnike, to je romantičarska slika,  svakom je potreban novac. Siromaštvo ne podržava kreativnost. To jeste odgovornost ljudi koji imaju novac – da vrate društvu dug na taj način, jer društvo im je omogućilo da zarade svoj novac.

Izvor: Al Jazeera