Ko će brati šljive, a ko glasati

BiH, Izbori
U dokumentu se podupiru napori u pravcu konsenzualne izmjene Ustava i Izbornog zakona koje trebaju osigurati harmonizaciju odnosa i ravnopravnost (Reuters)

Piše: Mladen Mirosavljević

Da nije trakavice o popisu stanovništva, koji je odavno prevazišao okvire statistike i duboko zašao u političke vode, ne bih imao pojma o nekim drugim bh. činjenicama koje, opet, za mene, kao jednog od onih kojima treba stalna utjeha za stvarnost u kojoj se nalaze, i u njoj moraju živjeti, nije nimalo beznačajna.

Recimo zašto je rakija šljivovica, vjekovni ponos i sredstvo za utjehu i izazivanje različitih vrsta raspoloženja u ovim krajevima, jeftinija nego kod ostalih naroda Balkana. Ali, primicanjem zvanične objave rezultata o tome koliko nas (ne)ima, ali i lokalnih izbora, stvari postaju sve zanimljivije.

Naročito mi je privukla pažnju sporadična informacija, objavljena u medijima, u kojoj značajno mjesto zauzima izjava bivšeg predsjednika Gradske izborne komisije najvećeg grada u Republici Srpskoj Aleksandra Radete, u kojoj priznaje da birački spiskovi u Banjaluci nisu stopostotno ažurni, ali sumnja i u validnost popisa.

„Mnogi Banjalučani nisu evidentirani, jer su u vrijeme popisa kupili šljive po selima. Ne zaboravite da su 2013. šljive rodile kao nikad“, izjavio je Radeta.

On, međutim, nije naveo koliko je u Banjaluci onih od 199.991 popisanih stanovnika iz 2013. godine, od kojih je na birački spisak upisano 188.142 glasača, koji su u to vrijeme brali šljive, pa tako nikada nećemo saznati da li se te godine možda, recimo, (ne)predviđeno povećao broj berača šljiva iz Švedske, Norveške, Holandije, Njemačke, Austrije i ko zna odakle već, pa ih popisivači stanovnika skrivećki upisaše kao naše, a njih je ustvari samo zanimala rakija; ili je riječ samo o Srbima koji, pak, misle kako samo oni piju šljivu i imaju na nju tapiju.

Kupus plus meso

To bi, naravno, značilo da su Srbi sabotirali popis, podredivši ga branju šljiva, što sada za posljedicu ima nacionalnu ugroženost. I tako, da li već nostalgija za starom dobrom šljivom, koja je odavno najjeftiniji i najefikasniji sedativ za život u ovakvoj državi, da li neuobičajeno rodna godina, da li neobučeni popisivači, tek eto nam problema sa dalekosežnim posljedicama koji će ostati i poslije popijene rakije.

Ove brojke su izazvale mnoge nedoumice, pa i sumnju da Banjaluka, decenijama poznata kao grad mladih, a naročito žena, sa legendarnom statistikom, opšteprihvaćenom na području bivše Jugoslavije, o sedam na jednoga, rapidno stari, odnosno da u gradu živi manje od 12.000 djece, što je tek 5,5 odsto stanovnika.

Demografi poručuju da nema razloga za brigu, jer su popis i birački spiskovi „dvije različite životinje“. Ključ je, tvrde, u velikom broju nerezidenata koji ne žive u RS-u i BiH, ali imaju lične karte, državljanstvo, pa samim tim i biračko pravo.

Oni nisu stanovnici, ali jesu glasači. “Nije primjer Banjaluke najdrastičniji. U RS-u ima mjesta sa više birača nego stanovnika, a takav je, na primjer, Zvornik“, kaže demograf dr. Stevo Pašalić.

Ako je na području cijele BiH popisano blizu 3,3 miliona stanovnika, na biračkom spisku je oko 3,2 miliona birača, a u RS-u gotovo 1,3 miliona stanovnika i 1,2 miliona birača, ispada da smo najstarija nacija na svijetu, sa više od 90 odsto punoljetnog stanovništva.

Što ti je bh. statistika. Kupus plus meso jednako sarma.

„Istina je da starimo, jer se životni vijek produžava, a broj novorođenčadi smanjuje, ali nismo baš toliko stari”, kaže pomenuti i najpoznatiji entitetski demograf Stevo Pašalić, uz dodatak da su birački spiskovi „nebitni sa stanovišta demografije“, ali da je dobro da se to javnosti objasni, kako bi se spriječile manipulacije.

Procjenjuje se da oko 160.000 Banjalučana s pravom glasa živi u Banjaluci, dok oko 28.000 spada u „gastarbajtere“ ili dijasporu. Statističari tvrde da ni Banjaluka ni cijeli RS ne odstupaju od svjetskog prosjeka, po kome 20 odsto stanovnika čine djeca i maloljetnici. Po toj računici, Banjaluka je starija nego prije rata, ali nije ostala bez djece. U gradu živi blizu 40.000 maloljetnika, što nije loš „rezultat“.

Tako dođosmo do ključnog pitanja za blisku nam budućnost. Ko će, ako bude rodna godina, a takvih je, nažalost, u ovoj državi sve manje, 2. oktobra brati šljive, a ko iskoristiti svoje biračko pravo, pitanje je na koje za sada ne znaju odgovor ni demografi ni političari, a životno su za njega zainteresovani.

Zašto je zemlja sve praznija?

Nažalost, ni jedni ni drugi nisu iskoristili ni branje šljiva 2013. godine, ni popis stanovnika da, bar pred izbore, pronađu neki odgovor, i izgovor, da li se isplati brati šljive i prodavati rakiju, ili je samo popiti. Nego, šta je sa mladim stanovnicima BiH. Gdje su i zašto odlaze iz svoje zemlje sa čvrstim uvjerenjem da se u nju nikada ne vrate? Ni kao berači šljiva, ni kao glasači. Zašto nam je zemlja, ili bar neki njeni dijelovi, sve praznija, zašto nam je sve manje osnovaca, srednjoškolaca, studenata, onih kompetentnih i onih koji će biti naša budućnost?

Da li će se i to moći nadoknaditi nekim političkim dogovorom, statističkim manipulacijama ili će biti kriva globalizacija i teorije zavjere. Šta ako ne bude rodna godina prilikom sljedećeg popisa, a metodologija popisa bude usaglašena, a mi slučajno ispunimo Reformsku agendu i uđemo u Evropsku uniju mjesto Britanije?

Kome će Bosna ostati, ili nam to više neće biti važno pošto ionako u njoj ništa neće biti naše. Šta kada se u Republici Srpskoj privatizuje još i Elektroprivreda? Šta kada prođu grejs periodi i neko bude morao početi vraćati kredite, a mladi po Evropi i svijetu, a penzija nema?

Koga ćemo popisivati i ko će piti nepopijenu rakiju zbog koje nepromišljeno nastradasmo. Da li ćemo, možda, tada već piti votku ili, možda, viski, ili će alkohol strogo biti zabranjen? Ili to za nas, koji ćemo ovdje ostati, više ionako neće biti važno.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera