Ko je ‘Djevojka s Une’?

Davne 1986. godine statua je postavljena na desnu obalu Une, uz gradski most i postala simbol grada (Ustupljeno Al Jazeeri)

Gotovo svi gradovi, pa tako i Bihać, koji se ugnijezdio na rijeci Uni u sjeverozapadnom dijelu Bosne i Hercegovine, puni su posebnih spomenika, koji imaju svoju priču, unoseći život i u najskrivenije dijelove grada i izazivajući pažnju stanovnika i posjetilaca.

Poput “Mustanga” u Texasu, “Ljudi na rijeci” u Singapuru, “Slučajnih prolaznika” u Wroclawu, “Čovjeka na prstu” u Bratislavi, i Bihać ima svoju skulpturu: “Djevojku s Une”.

Izabrana je da brendira Unu i “Unske smaragde”, društvo koje čuva Unu i okuplja članove iz 97 zemalja svijeta.

Onako u prirodnoj ljepoti, oslobođena svih političkih i ideoloških formi, stilizirana i okamenjena u ljepoti, čvrsto stoji na gradskim bedemima i nadvisuje Unu. Pogledom ispraća njene kristalnozelene brzake tamo ispod gradskog mosta. I tako više od tri desetljeća zaustavlja dah svakom putniku, namjerniku, posjetiocu.

Ko je ta sirena?

A odakle je “Djevojka s Une”?

I ko je zapravo ta sirena?

Pitanja su to koja ponovo zaokupljaju pažnju u gradu na Uni. Više od tri desetljeća traže i čekaju odgovor.

Davne 1967. godine Bihać je bio domaćin svojevrsnog kiparskog simpozija, kojem je bio cilj predstaviti posebni kamen bihacit, a kojem je komesar bio, i ne slučajno, kipar iz Zagreba Vladimir Herljević. 

Djevojka sa Une nastala je u zagrebačkom ateljeu kipara Vladimira Herljevića

Herljević je među prvima “otkrio” bihacit, bio za njega vezan, pa je i to opredijelilo održavanje simpozija. Simpozij je kasnije preseljen u stari grad Ostrožac, gdje je nastala jedna od najpoznatijih svjetskih kolonija, u kojoj je bihacit potvrdio svoje vrijednosti.

“I tu se na neki način rodila ideja da se nešto napravi na Uni, jer sam već bio uradio ‘Reljef na bedemima Bihaća’, povodom 700 godina grada”, sjeća se akademik Herljević.

“Na inicijativu pokojnog Boška Marjanovića, jednog od najvećih zaljubljenika u Unu i osnivača ‘Unskih smaragda’, 20-ak godina kasnije nastala je ‘Djevojka s Une’, u mome zagrebačkom ateljeu.”

I davne 1986. postavljena je na njenu desnu obalu uz gradski most i postala simbol grada. Pitali su se Bišćani i tada ko je zapravo ta djevojka, baš kao i sada, tri desetljeća kasnije.

I stajala je tako, mamila poglede i zaustavljala dah sve dok nije zasmetala nakon posljednjeg rata novim ideološkim matricama, koje su je postavljanjem eksploziva pod njene temelje htjele zauvijek udaljiti sa i od Une.

Djevojka sa Une po mnogo čemu ličila meni, tvrdi danas sedamdesetogodišnja Halida Pačić

Međutim, zahvaljujući činjenici da nije “teže” stradala, akademik Herljević restaurirao ju je i opet je podignuta i čvrsto i danas stoji, na gradskim bedemima uz venecijanske stepenice, simbolizirajući pobjedu nad vandalskim činom rušenja.

Mnogi Bišćani, posebno djevojke tog vremena, sjećaju se rada umjetnika Herljevića.

Sjećanja Bišćana

Dugogodišnji fotoreporter i snimatelj RTVBiH i jedan od najvećih zaljubljenika u Unu Hasan Arnautović, koji je čitav život proveo i provodi bilježeći objektivom njene posebnosti, sjeća se da je u to vrijeme radio mnoge portrete djevojaka na Uni.

“U svim prilikama, na Štrbačkom buku, Martin Brodu, Una-regati… Veći dio njih objavio sam u zagrebačkom tjedniku Vikend i vjerovatno je neka od fotografija bila inspiracija umjetniku Herljeviću.”

Tog se vremena sjeća i danas 70-godišnja Halida Pačić. Sjetno, ali i s ponosom podsjeća da je možda čak i ona jedna od njih.

“Moja fotografija nastala na Una-regati te godine stajala je u izlogu jedne fotografske radnje. Vjerovatno ju je vidio umjetnik Herljević, jer je ‘djevojka’ po mnogo čemu sličila meni. Bilo je mnogo lijepih djevojaka u Bihaću i sve su one na neki način mogle biti ili su bile inspiracija umjetniku Herljeviću.”

Sam Herljević o tome danas kazuje: “Kada sam se prihvatio da radim ‘Djevojku s Une’, nijedna u mnoštvu tih prelijepih djevojaka nije mi bila posebna inspiracija, jer nijedna nije mogla ponuditi ono idealno, pa sam, normalno, umjetnički dotjerivao i tako je nastala ‘Djevojka’.”

Međutim, kazuje dalje akademik Herljević, posebno je sretan što je postala simbol grada Bihaća, kojim se Bihać i Bišćani ponose kako tada, tako i danas.

“Sretan sam i ponosan i što je učvrstila moju vezu s Bihaćom i kamenom bihacitom, koji sam mnogo koristio u svom radu i umjetničkom stvaranju. S njim sam radio i dekoraciju na crkvi sv. Marka na Markovom trgu u Zagrebu. Kako čovjeku da ne bude drago kada jednom gradu uz još raniji spomenik, reljef grada, podari i drugi i on postane simbol grada?”

Bilo je mnogo lijepih djevojaka u Bihaću i sve su one na neki način mogle biti ili su bile inspiracija umjetniku Herljeviću

I tako više od tri desetljeća u Bihaću, na Uni, čekaju odgovor ko je zapravo njihova sirena, “Djevojka s Une”.

Uz to danas traže da se “vrati” na obale Une, na mjesto koje joj i pripada. Ne samo zbog veze s kristalnom ljepoticom već i zbog potrebe zaštite materijala od kojeg je izvajana.

Žele uz to sačuvati i legende o tajnovitoj unskoj sireni jer, kako kažu, ni hiljade priča nisu dovoljne da to ispričaju.

A ona, “Djevojka s Une”, s podignutim i raširenim rukama čvrsto stoji u svojoj okamenjenoj ljepoti i svjedoči toj posebnosti.

Izvor: Al Jazeera