Ko je promijenio pečat velikog kneza bosanskog

Kiseljak je doboi vjernu kopiju jednog od najznačajnijih stećaka u Bosni (Ustupljeno Al Jazeeri)

Ovdje se ništa ne mora gonetati. Dovoljno je doći u park na desnoj obali Lepenice i odmah će ti biti jasno kako je Kiseljak dobio ime. Ispred punionice mineralne vode, gdje stećci dovedeni s brda produbljuju mir i tišinu stoljetnih stabala, možeš, kao nigdje, zahvatiti kiselu vodu rukohvatom i piti do mile volje. Gdje još ima takav grad iz čijeg srca mineralna voda hurlja iz česme, u svakom času podajući se građanima, njihovim gostima i svakom namjerniku, ne pitajući ni za dobro ni za zlo?

Ako bi bilo potrebno identitet Kiseljačana sažeti u jednu riječ, onda to ne bi bio problem. On leži ovdje, u česmama, nad kojima stražari bronzano lice akademika Josipa Baća (1902-1985), iza čije skulpture, u pozadini, razbacani po parku, proviruju stećci, sljemenari, kako piše na ploči koja ih predstavlja. Ali, to je samo privid. Izrada općinskog grba pokazala se kao težak, gotovo neosvojiv zadatak.

Kiseljak je predstavu za svoj grb pronašao duboko u Srednjem vijeku, a kruna mu je u obliku vodoskoka. Iako na grbu ovog tipičnog srednjobosanskog gradića dominira predstava vuka, uzeta sa pečata velikog kneza bosanskog Radoja, oslikanog i na stećku ispod kojeg je sahranjen, to ipak nije značilo da će se Kiseljačani identifikovati sa dalekim pretkom koji je vladao cijelom župom Lepenicom i bio čest gost na kraljevom dvoru. Zadnjih desetljeća u ovom gradu, kao i u ovoj zemlji, najvažnije identitetske odrednice su vjera i narodnost. Najbolje o tome kazuje baš spor o grbu.

U kom simbolu će se ko prepoznati?

Na kiseljačkom grbu nalazi se pečat kneza Radoja utisnut na prepolovljeno polje. Polovinom polja dominira crveno-bijela šahovnica, kao da se kiseljački Hrvati ne bi mogli identifikovati sa amblemom kneza Radoja bez nje. Tako je, eto, knez Radoje, koji sa šahovnicom nije imao ništa, danas, šest stoljeća nakon što je napustio ovaj svijet, nakaradnim putevima izvrnute logike koja vlada u postdejtonskoj Bosni, prihvaćen od svojih dalekih potomaka. 

Drugim djelom polja dominiraju ljiljani, ali, po svoj prilici, oni nisu tu kako bi pokazali da je Radoje bio veliki knez srednjovjekovnog bosanskog kraljevstva, čija se supstanca oslikavaše u heraldičkom znaku ljiljana, već radi ravnoteže. Slijedeći izvrnutu bosansku logiku, ljiljani su zauzeli drugi dio polja da bi se Bošnjaci prepoznali u njima.

Na kraju je cijela zbrka završila na Ustavnom sudu. Tamo se pokazalo kako svi ovi nesporazumi sa zdravom logikom proističu baš iz Ustava. Sudije su potvrdile da se kiseljački Hrvati ne mogu identifikovati sa grbom bez šahovnice, kao što Bošnjaci moraju na njemu vidjeti ljiljane da bi ga osjećali svojim. Tada se dosjetiše i trećeg konstitutivnog naroda u dejtonskoj BiH i donesoše odluku o promjeni grba. Da li je odluka ispoštovana? To pitanje postavili smo Dragomiru Lučiću, tajniku općine Kiseljak.

„Nakon presude Ustavnog suda FBiH, Općinsko vijeće Kiseljak pristupilo je izmjenama i dopunama Statuta općine Kiseljak. Statutarnom odlukom Općinsko vijeće u potpunosti je implementiralo presudu Ustavnog suda FBiH“, odgovorio je Lučić.

Odluka Ustavnog suda implementirana je tako što je sa maslinove grane, kojom je optočena predstava vuka sa grba kneza Radoje, skinut jedan od pet trolista i namjesto njega postavljena „dva ukrštena hrastova lista“. Tako je trećem bh. konstitutivnom narodu omogućeno da se prepozna u ukrštenim hrastovim listovima i kroz njih se poistovjeti sa cijelim grbom svoga grada. O ostalima tada niko još nije vodio brigu.

Tražeći originalni stećak

Ljetos, na Dan opštine, Kiseljačani su dobili vjernu kopiju jednog od najznačajnijih stećaka u Bosni. Postavljena je na lijevoj obali Lepenice, tačno preko puta parka u kojem mineralna voda hurlja na tri česme. Cijeli ovaj prostor ispod velikog križa opkoljenog crnim mermernim pločama na kojima su uklesana imena poginulih vojnika Hrvatskog vijeća obrane, prozvan je Trg kneza Radoje. Tako je kompletirano srce Kiseljaka, prepolovljeno koritom Lepenice, kao da je probodeno Amorovom strijelom. I samo da se stotinjak metara odavde ne nalazi zgrada u kojoj je smješten famozni projekat „dvije škole pod jednim krovom“, moglo bi se slobodno govoriti o gradu ljubavi.

Cijelo pročelje stećka zauzeo je grb nad kojim, poput vijenca, stoji polukružni natpis: „(S)e zalmenije kneza Radoja“, koji se nastavlja na desnoj strani: „velikog kneza bosanskog a postavi jega sin njegov knez Radić z božjom pomoću i svojih vjernih a s inom nijednom pomoću nego on sam.“ Preostale strane nemaju natpisa, ni ukrasa, a svim rubovima gamiže debela tordirana vrpca. Na vrh sljemena uklesana je osmokraka rozeta, za koju stručnjaci kazuju da je sastavni dio heraldičke kompozicije na pečatnjaku sa grbom Pribinića, nađenim u grobu kralja Tvrtka I Kotromanića u Milama pored Visokog. Doimlje se kao pečatnjak kojim se pečatira ova vječna kuća, da se ne otvori nikada, za cijelu bogovetnu vječnost.

Ako bi znatiželjni namjernik poželio pogledati originalni stećak kneza Radoje, to bi se već moglo pokazati kao problem

Na tabli pored replike piše da je original isklesan između 1408. i 1417. godine. Evo kako su historičari došli do ovih godina: Radoje Radosalić, iz velikaške porodice Pribinića koja je bila nosilac nasljedne županske časti, potpisan je na nekoliko kraljevskih povelja izdatih između 1392. i 1408. Prema natpisu na Radojevom stećku, podiže ga njegov sin knez Radić, koji se javlja na dokumentima od 1408. do 1417. godine.

Ako bi znatiželjni namjernik poželio pogledati originalni stećak kneza Radoje, to bi se već moglo pokazati kao problem. Osim sažetka na ploči, koji nam napominje da se Radojev stećak nalazi na uzvišenju Brdanjak između sela Zabrđe i Toplice, ništa više ne upućuje ka ovom lokalitetu. Nigdje nikakvog putokaza. Čovjek naprosto da ne povjeruje da je riječ o stećku u čije su tajanstveno znakovlje Kiseljačani neštedimice zaronili u potrazi za svojim korjenima.

„Ima deset kilometara, istočno, u pravcu Sarajeva“, kažu slučajni prolaznici. „Samo uzvodno, uz Lepenicu, i ona će vas dovesti pod sami Brdanjak“, govore drugi.

Tamo gdje smrt i dalje dovodi svoju djecu

Tek u pola brežuljka stoji putokaz. Ali ne govori ti da se nalaziš u blizini najvažnijeg nacionalnog spomenika u ovom kraju, već da je pred tobom katoličko groblje i parking, a sa desne strane crkva posvećena svetom Leopoldu Mandiću. Da bi ušli u groblje morate pomaknuti teška klizna vrata zapekla od iščekivanja gostiju. Ponad nekoliko stećaka gotovo cijelim čelom potonulih u zemlju, uzdižu se moderne masivne grobnice u crnom mramoru. Između njih stisnuli se ostali stećci, kao kakva siročad.

Eno je, tamo, prema kapelici iza koje počinje šuma, stoji, i zlohudosti balkanskoj šest stoljeća prkosi, vječna kuća kneza Radoja. Veliki sljemenjak među trojicom, jednim krajem nagnut, kao da je posrnuo, i kao da ga ostali podupiru da ne padne. Na čeonoj strani odvaljen je desni ugao i sa njim četvrtina grba. Cijeli stećak je za nijansu nagnut, kao da tone, i kao da je umoran od svega. Ostala tri stećka nemaju nikakvih ukrasa niti natpisa, pa ih je to vjerovatno i spasilo od skrnavitelja.

Do oštećenja je došlo u godinama između dva svjetska rata. Historičar Pavao Anđelić je zabilježio kako su mu okolni mještani pričali da je tada advokat iz Visokog Vinko Mikolji prekopavao grob ispod stećka kneza Radoje. Našao je prsten sa grbom Pribinića, kojeg su njegovi nasljednici prodali Narodnom muzeju u Beogradu. 

Ali, pogled koji puca sa Brdanjka i u kojem se utapa cijela Lepenička dolina, naprosto te izvlači iz vremena i zasijava kroz prostor. I protežući se tako duhom svojim niz pitomu dolinu kojom je nekada vladao veliki bosanski knez, neizostavno ti postaje jasno zašto je Radoje izabrao da baš na ovom brežuljku prostre svoju vječnu postelju, ovdje, gdje smrt još uvijek dovodi svoju djecu.

Izvor: Al Jazeera