Ko je protjerao karikaturu?

Novine u Bosni i Hercegovini gotovo da više i nemaju karikature na svojim stranicama (Goran Jakuš / Pixsell)

Piše: Mladen Obrenović

Mnogi čitatelji zagrebačkog Večernjeg lista i danas prvo okrenu posljednju stranu, pročitaju što im to Srećko Puntarić i njegov “Felix” imaju reći, pa se ponovno vrate na naslovnicu i čitaju teške dnevno-političke i gospodarske teme. I Nik Titanik, koji svoje karikature objavljuje na uvodnim stranicama 24 sata, prvo je što čitatelji tog dnevnog lista pogledaju i pročitaju.

S karikaturama i stripovima Marka Somborca u Blicu je isto tako, baš kao i njegovih starijih kolega Predraga Koraksića, čuvenog Coraxa, u listu Danas, ili Dušana Petričića u Politici. I tu priča, kad je riječ o aktualnom trenutku karikature na ovim prostorima, uglavnom staje. Novine u Bosni i Hercegovini gotovo da više i nemaju karikature na svojim stranicama.

Oni koji još vole da im, prilikom čitanja, novinski papir šuška pod prstima reći će kako novine koje drže do sebe ne odustaju od formi kao što je karikatura, dok će oni koji bolje poznaju situaciju na novinskim tržištima Zapadnog Balkana ukazati na ključni problem koji imaju gotovo svi – nedostatak novca i pad naklade.

“Karikatura koja je na ovim prostorima nekad bila jako značajna, a generacija kojoj pripadam dobivala svjetska priznanja i nagrade, uvrštavana u antologije, zanemarena je do te mjere da je gotovo i nestala”, ukazuje poznati bh. karikaturist Hasan Fazlić.

Radovi koje je desetljećima objavljivao, ponajviše u Oslobođenju, postali su svjedoci povijesti. Svojim je karikaturama, bez ijedne riječi, govorio mnogo, a ljudi koji bi zastali pred njom – zamislili bi se, razmislili i shvatili poruku. I još dugo bi im ostala u pamćenju. Danas mladi ljudi koji i žele i pokušavaju nešto da rade, kaže, nemaju ni prostora plasirati svoje radove.

“Nesporno da je prostor Balkana bio žarište karikature, uspjela se u svijetu nametnuti među vodećima, ali onda su došli neki koji su sve to srušili. Uglavnom mislim da to nije toliko ‘zasluga’ politike nego kvazinovinara koji su došli među nas i ne znaju ni šta je karikatura”, smatra Fazlić.

Izdavači ne prepoznaju karikaturu

I Fazlićev mlađi kolega, zagrebački karikaturist Nikola Plečko, široj javnosti poznat kao Nik Titanik, svjestan je kako postoje izdavači koji jednostavno ne razumiju značaj, vrijednost, kvalitetu i snagu poruke koju nosi karikatura kao novinarska forma.

Nakladnička kuća Styria, koja izdaje Plečkov matični list 24 sata, pod svojim okriljem ima i Večernji list, koji u svojih gotovo 60 godina ne odustaje od karikature, bilo da su to radovi pokojnog Ismeta – Ice Voljevice, koji se proslavio zajedno sa svojim “Grgom”, ili spomenuti “Felix” njegovog nasljednika Srećka Puntarića. Od svog pokretanja to su shvatili i u 24 sata te priliku pružili upravo Plečku.


Nikola Plečko [Photo: Goran Jakuš/Pixsell]

“Vrlo otvoreno, Styrijina izdanja imaju karikaturu, jer ljudi koji su na višim pozicijama razumiju njezinu važnost, razumiju koliko je ona bitno sredstvo društvene kritike i određeni korektiv društva. Isto tako, ljudi vole vidjeti karikature, vole se nasmijati u toj svojoj muci, konstantnoj krizi i recesiji u kojoj žive na račun onih koji su ih doveli u takvo stanje”, kaže Plečko.

Istodobno i ukazuje na “izdavače koji nikad u svom postojanju nisu imali karikaturu i nisu dali priliku autorima kojih ima u Hrvatskoj i koji to stvarno fantastično mogu raditi, no nemaju priliku”.

“To su nekakve strateške odluke na nekim višim razinama protiv kojih se ne može. Sva sreća pa postoji izdavač koji to cijeni”, napominje Plečko.

Internet kao (ne)prijatelj

Radovi Nikole Plečka, osim u tiskanom izdanju, vidljivi su i putem interneta. Upravo je najveća svjetska mreža dobar kanal za promociju karikature, ali istodobno i njezin neprijatelj. Toga je svjestan i Marko Somborac, koji radove objavljuje na stranicama beogradskog Blica, no oni su vidljivi na brojnim modernim platformama.

“Karikatura je možda već zastareo medij, a mahom se ljudi ni ne žele toliko udubiti, pogotovo ako je karikatura bez reči, pa treba razmisliti. Malo je brže vreme, pa treba raditi pitkije i čitljivije stvari, što pokušavam da radim kroz fuziju karikature i stripa. Mislim da je to neki put da sve to preživi, jer je strip, iako star najmanje 100 godina, ipak malo moderniji”, kaže Somborac.

Podsjeća na neka prošla vremena u kojima su na ovim prostorima čak izlazili humoristični i satirični časopisi, poput Ježa ili Kerempuha, koji su donosili obilje karikatura, aforizama, duhovitih sadržaja. Nakon ‘90-ih takvih časopisa više nema.

“Sav taj humor sad se preselio u neke brže forme kao što su tweet, Facebook status ili fotomontaže na internetu, tako da i dalje postoji kritika društva, ali u drugoj formi. Jednostavno je jedna forma malo zastarela, a druge su došle do izražaja”, svjestan je Somborac.

Cenzura i autocenzura

Vraćajući priču u prošlost, ali i dajući formulu dobre karikature, iskusni Hasan Fazlić podsjeća kako rad karikaturista istodobno u sebi sadrži i novinarske, i literarne, i likovne, i grafičke, i umjetničke elemente protkane i kritikom, i satirom, i duhovitošću, a posebno – hrabrošću.

“U susretu s tom zapadnom karikaturom, a naravno i sa satirom koja me najviše interesuje, shvatio sam da karikatura ne može biti kafanski vic, niti ona to jeste, niti dosjetka ili ilustrovani aforizam. Oni koji su to radili bolje su prolazili. U ono vrijeme imao sam muke s urednicima jer su mi govorili da me neće razumjeti, a dilema je puno bilo”, kaže Fazlić.

Trenutak nadahnuća

Moderni autori kažu da nema posebne formule za dobru karikaturu ili strip, a sve je, kako kažu, trenutak nadahnuća.

„Sve radim po osećaju i po tome kako su to radili moji uzori. Retko ko sedne, pa radi na način: ‘Sad ću malo da budem kritičan, a ovde ću biti malo novinar ili doneti svoj literarni njuh. Jednostavno je to splet okolnosti i iskustava, kakvi ste i kako vam padne ideja“, ukazuje Marko Somborac.

Njegov zagrebački kolega, Nikola Plečko napominje da, kao karikaturist, mora pratiti sve što se toga dana događa na društveno-političkoj, gospodarskoj, sportskoj sceni. „Ne smijemo propustiti ništa – od toga što se govorilo u parlamentu do toga što je gradonačelnik rekao, ali i što je Zdravko Mamić ‘izvalio’. Apsolutno se mora pratiti sve, u svakom trenutku, kontinuirano biti u tijeku sa svim događajima“, objašnjava Plečko.

Dok su starije kolege, poput Otta Reisingera, zbog čijih su karikatura znali i povući novine iz tiskare, imale problema s raznim pritiscima politike i državnog aparata, suvremeni autori imaju problema druge vrste. Baš kao i u novinarstvu, postoji izvjesna doza autocenzure zbog interesa vlasnika i ovisnosti o onima koji u novinama plaćaju reklame.

“Možda danas jeste nominalno veća sloboda, a autor može biti puno neovisniji u izboru tema i slobodniji što se tiče izražavanja, ali nije jednostavno ni danas. U starom sustavu je postojala politička cenzura, dok danas postoji skrivena politička i puno više gospodarska cenzura, odnosno puno više se danas cenzura događa zbog nekakvih tema ako se krene u sfere gospodarstva, odnosno ljudi koji sponzoriraju i financiraju medije”, objašnjava Plečko.

Pritisaka ima i danas

Nije nepoznato da su satira i drugi oblici kritike društva kroz novinarske forme – čiji autori zbog stjecaja okolnosti djeluju kroz određenu zaštitu pisanja pod pseudonimima ili u prenesenom značenju – karakteristični za društva u kojima manjka slobode. Ipak, pritisaka ima i u modernim društvima, ma koliko se zvali demokratskima i slobodnima, na što ukazuju i Al Jazeerini sugovornici.

“Sve teme se mogu obraditi i nekad su se one mogle obraditi, ali možda je tada trebalo biti puno oprezniji kod obrade nekakvih političkih tema, da se ipak ne završi na nekim mjestima na kojima se danas, srećom, ne može završiti. Čovjek i danas može imati nekakve neugodnosti ako nije mudar, pa može osjetiti posljedice koje jesu fizički lakše, ali psihički znaju biti dosta teške”, slikovito zaključuje Plečko.

Stari majstori su ili u mirovini, pa rade “za svoju dušu”, poput Hasana Fazlića, ili neumorno objavljuju, iako im je više od 80 godina poput Coraxa, dok se mladi lavovi, kao što su Nikola Plečko i Marko Somborac, svakim danom sve više dokazuju kao izvrsni kritičari društva, britke olovke i uma. Svima njima zajedničko je da na malo prostora znaju reći mnogo više od onih koji nadugo pričaju i naširoko pišu. Upravo bi to mogli shvatiti i vodeći ljudi novina.

Izvor: Al Jazeera