Ko je zadnji vidio prav(n)u državu u Crnoj Gori?

U Crnoj Gori ubijanje još uvijek nije legalno, no to ne znači da se ne ubija, piše autor (EPA)

Nedavno je čovjek iz Australije otišao u Švajcarsku da ga tamo ubiju, jer je u toj zemlji zabranjeno pušenje, ali je legalna forma ubistva kojoj se tepa “samoubistvo uz asistenciju”. (Iako mislim kako se i pušenje posve opravdano može smatrati samoubistvom, uz asistenciju duvanske kompanije.) Ako hoćeš da te ubiju i to potpišeš, u Švajcarskoj će ti izaći u susret i zakonito te ubiti. Naravno, nije dovoljna dobra volja: kao što kaže američka poslovica – nema besplatnog ručka, a kamoli ubistva. Ako hoćeš da te ubiju, moraš imati para.

Iako u Švajcarskoj postoji “neprofitna organizacija” koja za to da te ubije ne traži pare – njima je dovoljna nagrada da umreš – pare ti ipak trebaju: put do Švajcarske, smještaj i prenos tijela do mjesta sahrane svakako nisu besplatni. A fukara? Ona će kako je i navikla: uradi sam. Fukara je navikla da sama kreči, sama popravlja kola, bojler i krov, pa će se sama morati i ubiti.

U Crnoj Gori ubijanje još uvijek nije legalno, no to ne znači da se ne ubija. Naprotiv, u Crnoj Gori se “kontroverzni biznismeni” i njihove ubice osjećaju toliko liberalizovanim da pucaju na ljude dok u kafani u centru Podgorice, u po bijela dana, sjede sa porodicom, a policijski inspektori kafenišu na par stolova od njih. Kažem, nije baš legalno, ali ne moraš ni potpisati, ni platiti. Samo naručiš kafu.

Njegoš, hipik, rejver i Escobar

U Holandiji je legalizovana prodaja marihuane. U pristojnim državama Zapada policija vas neće maltretirati ni ako ste ponijeli neku sintetiku na EDM koncert. No, šta je to u usporedbi sa Crnom Gorom, u kojoj šverc tona kokaina nije legalizovan, ali ni kažnjiv. Barem sudeći prema Vrhovnom državnom tužiocu Ivici Stankoviću, koji je neki dan saopštio kako su crnogorski sudovi na slobodu pustili dvojicu optuženih da su švercovali brda kokaina, uprkos dokazima. Što bi rekao Njegoš: “Šta hipik hoće i rejver, kad Escobar stane na bojište…”

Johannes Hahn, komesar Evropske unije za politiku susjedstva i pregovore o proširenju, bio je u petak u Crnoj Gori i posjetio novinarku Vijesti Oliveru – Olju Lakić, u koju je pucano ispred jednog od najpopularnijih podgoričkih lokala brze hrane. Tom prilikom rekao je kako je Evropska unija zabrinuta za vladavinu prava u Crnoj Gori. To ima smisla koliko i da vam ja kažem kako sam zabrinut za svoje nekretnine u Beču i Majamiju, koje nemam. Kao što nema ni vladavine prava u Crnoj Gori. A za ono čega nema izlišno je brinuti.

Crnogorska država je, hoću vam reći, kao Bigfoot i čudovište iz Loch Nessa: mnogi kažu da su je vidjeli, ali za to nema opipljivih dokaza. Jer, da budem posve precizan, himnu, zastavu i vladu ne smatram valjanim dokazima postojanja države. Postoji, naime, jasna razlika između teritorije i države. Kao što postoji i razlika između stanovništva i građana.

‘Održivo’ betoniranje ulcinjske rive

Za takav nalaz nisu potrebni ni evropski komesari, ni Human Rights Watch, ni Reporteri bez granica. Nije potrebno da budete ni pravni stručnjak, ni novinar-istraživač. Dovoljno je, recimo, da se provozate kolima od Ulcinja do Bara i vidite stotine divljih kućerina i zgrada koje tu svakodnevno niču, kao gljive poslije kiše. Poseban problem je to što su te gljive – ludare. Ta gradnja je lišena ne samo svakog zakona i papira, nego i samog razuma.

Oni koji imaju malo dižu divlja naselja bez traga infrastrukture, dok oni koji imaju mnogo dižu spomenike svojoj osionosti i odustvu ukusa. Crna Gora, neka bude pomenuto, ima Ministarstvo održivog razvoja. Koje bi trebalo da brine o obali i njenom “održivom” betoniranju. Crnogorska se obala, međutim, razvija onako kako se razvija samo još jedna stvar u poznatom svemiru – rak.

Dovoljno je i da se, kao ja, koji vodim iznimno dosadan i predvidljiv život, svako jutro spustite do ulcinjske rive i tu popijete kafu. I čitavu godinu gledate mješalice pune betona i kamione pune cigli i željeza kako nekažnjeno prolaze rivom u smjeru u kojem je zabranjen saobraćaj. Budući da se to dešava ama baš svaki dan, zaključio sam da saobraćajni propisi na tom dijelu Crne Gore ne važe. Pa tako ne važi ni zabrana parkiranja na rivi.

Od svjedoka do saučesnika

Šta se, međutim, desilo kada sam ja prekršio propis pa, kao vid skromnog građanskog protesta zbog bezakonja koje svakodnevno gledam, parkirao tamo gdje je zabranjeno? Pogađate: dobio sam kaznu za nepropisno parkiranje, koju mi je službenik opštine napisao dok su mu iza leđa prošle tri betonjerke koje su vozile u zabranjenom smjeru, da taj beton izliju na građevini za koju “investitori” nemaju niti jednu potrebnu dozvolu. Onda sam se ja žalio, a službenik me pitao: “Da vidiš kako drugi skaču sa mosta, bi li i ti skočio?” “Ne”, rekao sam, “ali ti bi pružio ruku ako vidiš da svi koji ruku pruže u nju dobiju po 1.000 eura.”

Zakona i propisa, dakle, i u Crnoj Gori ima, ali oni ne važe za sve, svakako ne za one koji imaju novca za betonjerke i plaćene ubice. Sistem je podešen tako da su, budući da svi vide bezakonje, svima dozvoljene izvjesne nelegalne stvari: malima male, velikima velike. Tako se čuvaju socijalni mir i društvena ravnoteža: država svakoga pusti da se “snađe”. U trenutku kada se “snađeš”, ti više nisi svjedok, nego saučesnik.

To, dakako, nema veze ni sa vladavinom prava, ni sa državom. Tako izgleda bezakonje izvrnuto kao znojava, smrdljiva čarapa okačena na štrik, čiji je jedan kraj zakačen na raspad i ratove devedesetih, a drugi za obećanje o članstvu u Evropskoj uniji.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera