Ko osvoji Beograd vladat će i Srbijom

"Nervoza s obje 'linije fronta' manifestuje se u predizbornom Beogradu na različite načine", piše autor (Anadolija)

Iako lokalni izbori za Beograd zvanično još nisu raspisani, politička bitka za glavni grad Srbije već se uveliko bije na svim frontovima. Za sada je izvjesno samo da će izbori biti upriličeni na proljeće, u martu 2018, kao i činjenica da su i vlast oličena u predsjedniku republike Aleksandru Vučiću i do beskraja usitnjena opozicija svjesni šta bi mogli da znače pobjeda ili poraz u Beogradu.

Zato i čelnici brojnih stranaka opozicije sa popriličnom skepsom gledaju na Vučićevu nedavnu izjavu da paralelno sa redovnim beogradskim neće raspisati i vanredne parlamentarne izbore, koji bi mu, kako se procjenjuje, olakšali izbornu pobjedu i u glavnom gradu. Takvu odluku, tvrdi dio opozicije, Vučić je donio na zahtjev vodećih zapadnih ambasada u Beogradu, ali i da takva njegova odluka nikako nije “definitivna”.

Vruće beogradsko proljeće, u slučaju da dovoljan broj Beograđana izađe na birališta, zaista bi moglo najaviti i srbijansko proljeće i dovesti do kraha Vučićeve autokratije, ali i obrnuto, do jačanja Vučićevog apsolutizma i otvorenog obračuna sa neistomišljenicima.

Otuda je sve vidljivija nervoza sa obje “linije fronta”, koja se manifestuje na različite načine.

Grade ‘još ljepšu i još stariju Skadarliju’

Što se tiče Vučićeve linije odbrane vlasti, postalo je to očigledno još proteklog ljeta kada je pokrenuo svojevrsnu “operaciju Beograd”, svjestan činjenice da je u prošlosti baš u glavnom gradu izgubio svoje dvije kandidature za gradonačelnika od demokratskog čelnika Dragana Đilasa, ali i da njegova neoradikalna stranka u prijestonici nikad nije preskočila 50 odsto podrške Beograđana.

Raskopavanje ulica pokrenuto je takvim tempom da je grad ostao mjesecima bukvalno paralisan i za saobraćaj i za svaki vid normalnog života. Odlazak na posao, u školu ili na pijacu postao je noćna mora za većinu stanovnika, pa se lako može dogoditi da se silna asfaltiranja svega i svačega bez vođenja brige o samim građanima i njihovim interesima izvođačima radova lako mogu vratiti kao bumerang baš u danu za izbore.

Utisak je da su Vučić i njegov omiljeni beogradski duet Mali–Vesić (gradonačelnik Siniša i gradski menadžer Goran) shvatili da svojim glavnim izbornim projektima, Beogradom na vodi i muzičkom fontanom na Slaviji, nisu u dovoljnoj mjeri impresionirali Beograđane, pa su nasumično krenuli da ruše i prepravljaju sve redom u želji da se predstave kao “najbolja i najvrednija vlast koju je Beograd ikad imao”. Dokle to nepoštovanje grada ide osjetili su čak i stanovnici Starog grada, beogradske opštine u kojoj konstantno pobjeđuje opozicija. Na udaru građevinskih mašina našla se čak i boemska četvrt Skadarlija, ali i još vremešniji Kalemegdan!

Da li je asfaltiranje dijela Skadarske ulice radi uklanjanja stare turske kaldrme (pod zaštitom UNESCO-a) i postavljanje novog kamenja iz Morave ona tačka koja bi mogla da bude presudna za odluku Beograđana kome će na kraju dati svoj glas? Odgovor na ovo pitanje svakako bi morao biti pozitivan. Ali, uz malu ogradu i neizbježno pitanje: da li opozicija, prvi put nakon pet godina, može pokazati da Vučić nije nepobjediv?

U potrazi za odgovorom na ovo ključno pitanje za rješavanje beogradskog predizbornog rebusa brzo se stiže i do druge, one opozicione linije “odbrane Beograda”, koja, bar do sada, ne samo da nije kapitalizirala krupne promašaje vlasti nego nije ni odgovorila na vječito srpsko pitanje “Su čim će pred knjaza”, u ovom slučaju pred građane.

Naime, Pokret slobodnih građana (PSG, a nije Pari Sen-Žermen), koji vodi bivši zaštitnik građana Saša Janković, nastao na talasu protesta protiv nezakonitih rušenja objekata u Savamali (mala = mahala) radi izgradnje solitera “Beograda na vodi”, koji je, istine radi, vodio jedan drugi sličan pokret “Ne da(vi)mo Beograd”, nije uspio da pod svojom zastavom okupi Demokratsku stranku, nekadašnjeg čelnika demokratskog pokreta u Srbiji, ili, tačnije, sve silne frakcije te stranke, najzaslužnije za sklanjanje Miloševićevog režima u ropotarnicu istorije. Opet, istine radi, valja podsjetiti da je kandidaturu Jankovića za predsjednika Srbije podržala Demokratska stranka i da je ta kandidatura dobacila do 16 odsto podrške u cijeloj Srbiji.

Prijeti li Vučiću povratak otpisanog Đilasa?

Osnovni problem ovog dijela političkog spektra Srbije, zapravo, bio je i ostao nedostatak čelništva . I to svakako ne od dana kada je sadašnji čelnik demokrata Dragan Šutanovac najavio kandidaturu za gradonačelnika Beograda ili od kada su Jankovića počeli napuštati prvoborci PSG-a, poput košarkaškog trenera Dude Ivkovića, akademika Dušana Teodorovića ili novinara Srđana Škore i drugih osnivača Pokreta.

Desilo se to mnogo ranije, od kada je Boris Tadić kao na tacni predao vlast Aleksandru Vučiću prije pet godina, osnivajući svoju stranku u samo predvečerje izbora, nakon stranačkog poraza od Dragana Đilasa. Od tada je Đilas svakodnevno u medijima stigmatiziran kao tajkun, lopov ili Hitler. Potom ga je najprije 2013. godine Skupština grada Beograda smijenila sa mjesta gradonačelnika. Za smjenu Đilasa je glasalo 37 naprednjaka, po devet socijalista i članova DSS-a, a prevagu su donijela četiri penzionerska glasa iz PUPS-a. Nepunu godinu kasnije protiv Đilasa su se okrenuli i sami demokrati, koji su ga smijenili sa čela stranke, a on se povukao iz politike.

Zato je njegovo prvo oglašavanje o eventualnom povratku u politiku nakon tri godine postalo prava enigma za pripadnike obje linije fronta borbe za vlast, a da se susreće sa Đilasom i razmjenjuje mišljenja više ne krije ni sam Saša Janković. Nije on to još eksplicirao, ali je gotovoizvjesno da će Đilasu na beogradskim izborima namijeniti istu onu ulogu koju Neimar ima u fudbalskom Pari Sen-Žermenu: da pakuje i trpa golove. To se, naravno, ne dopada mnogima u opozicionim krugovima i u samom PSG-u, koji, najvjerovatnije, misle da su oni bogomdani lideri, a da bi angažman Đilasa zapravo bio autogol.

Koliko se sama vlast plaši povratka otpisanog Đilasa na političku scenu Srbije pokazuju i najave njegovog hapšenja koje su se mogle pročitati u medijima odmah po najavi mogućnosti povratka.

I dok se ni sam Đilas još nije izjasnio da li će na teren istrčati kao slobodni strijelac ili kao dio i koje opozicione ekipe, pitanje je da li je on glavni tajni adut opozicije i dio formule za obaranje Vučića. One sa malo slabijim pamćenjem nužno je podsjetiti da je riječ o čovjeku koji je još ranih devedesetih bio jedan od vođa studentskih protesta protiv Miloševića i čovjek koji je jedini u dva navrata potukao Aleksandra Vučića u utakmici za gradonačelnika Beograda. Najljepši most preko Save, Most na Adi, većina Beograđana i dalje zove Đilasov most. Kao čelnik Košarkaškog saveza Srbije vratio je i košarkaše i košarkašice na tron Evrope i još jednom se pokazao kao vrhunski menadžer.

A da se obogatio – jest. I to je ono što mu se zamjera i slijeva i zdesna. Jer, u sirotinjskoj Srbiji to se malo kome oprašta.

Uprkos činjenici da prognostičari vremena najavljuju blagu zimu, nju će u Srbiji sigurno dodatno podgrijati politički okršaju koji slijede i koji zaista mogu dovesti do vrućeg beogradskog proljeća, odnosno smjene sve bahatije vlasti i povratku normalnosti u živote Beograđana. Jer, ako opozicija dobije “bitku za Beograd”, biće joj otvorena i vrata cijele Srbije.

Najteže će joj biti da pobijedi samu sebe i konačno se ujedini. Kao sada već daleke 1996. godine, kada je firma “Zajedno” (Drašković–Đinđić–Pešić) bila uporna i prinudila Miloševića da donese lex specialis i ustoliči Zorana Đinđića za gradonačelnika Beograda.

U suprotnom, građani će se kao davljenici za slamku hvatati i za izmišljene ličnosti, poput Belog Preletačevića iz Mladenovca, obesmišljavajući i samu izbornu utakmicu.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera