Ko su sljedbenici Ahmeda Muse u Bugarskoj?

Nikab je zabranjen, jer bugarske vlasti ne razumiju drugačiji pristup (AP)

Razgovarala: Natalia Žaba

U Pazardžiku, gradiću u Bugarskoj sa 20.000 romske populacije od kraja aprila zabranjeno je nošenje nikaba. Zornitsa Stoilova, bugarska novinarka, koja je istraživala taj problem tvrdi da vlast u Bugarskoj našla vrlo pogrešan način za borbu sa radikalizmom.

  • Pazardžik, kakav je to grad?

Pazardžik je tipičan, mali, gradić na jugu Bugarske. Ima oko 70.000 stanovnika, od kojih oko 20.000 čine Romi. Ne dešava se tamo previše. Romi žive nedaleko centra grada, ipak, deo u kom su nastanjeni čini se mnogo udaljen od ostatka naselja, gradski transport na primer uopšte ne vozi u tom pravcu. To je nešto vrlo tipično za bugarske gradiće, u njima Romi uvek žive u nekim delovima, koji liče na geto.

  • Znači pejzaž sa bedom…

Na žalost da. Većina Roma iz Pazardžika radi negde u zemljama Zapadne Evrope. Oni su stalno na deonici  Bugarska – Zapadna Evropa – Bugarska, dok ti, koji žive za stalno u Pazardžiku mahom nemaju posao. Većina nije ni dobro školovana, najčešće posle osnovne škole nisu nastavili sa edukacijom. Znači, Pazardžik je tipičan gastarbajterski, balkanski gradić.

  • Šta izdvaja Pazardžik od drugih gradića?

Ono što je zaista posebno, jeste način odevanja ljudi. Žene uglavnom nose crne dugačke haljine, prekrivaju i lice da se vide samo oči, ta vrsta odeće se zove nikab. Muškarci nose mahom bele pantalone, puštaju dugačke brade. Ponekad na glave stavljaju male kačkete. To nije prizor karakterističan za Bugarsku, više liči na odevne navike arapskih zemalja. Uglavnom Muslimanke u Bugarskoj ne nose nikab, nego samo maramu.

  • Dakle, taj deo populacije koji nosi nikab, koliko ih ima u Pazardžiku?

Kao što sam rekla, u tom gradiću ima dosta romske populacije, ali i ona je nejednolika i dosta podeljena. Ja bih rekla da oko 1.000 osoba nosi trenutno nikab tamo. Ima i evangelista dosta, oni se ne izdvajaju po izgledu. Postoji jedna jako interesantna grupa koja nosi dosta različitog nakita, a uz to žene mažu lice nekom kremom, kako bi izgledale što belje. 

  • Kako izgleda život tamo?

Ljudi žive dosta mirno. Ima doduše nekih netrpeljivosti između sledbenika Ahmeda Muse, samozvanog imama koji promoviše salafizam i evangelista, ali to nije ništa značajno. Dva puta su zabeleženi sukobi među njima. Iako su evangelisti tvrdili da su te tuče bile na verskom tlu, na kraju je ispalo da su se mladići potukli zbog devojaka, tako da je to bila tipična mladalačka priča. Osim toga, nije zabeleženo ništa značajno, čak ni kriminal nije neki faktor tamo.

  • Dakle imamo mali gastarbajterski gradić, imamo razne grupe Roma, podeljene, i na kraju, poslednje, imamo zabranu nošenja nikaba, koju su donele lokalne vlasti, krajem aprila.

Tako je. Nikab je zabranjen sad u Pazardžiku. Moram da dodam, da sličan projekat je sad podnet i u Skupštini Bugarske, ali još uvek se nije razmatrao, dok Pazardžik je zabranio nošenje Nikaba na svim javnim mestima. Kazna je 500 evra. Mislim da u Pazardžiku niko ne zarađuje takav novac, a pogotovo ne Romi. U Bugarskoj prosek je oko 300 evra mesečno.

  • Koji je bio odgovor lokalnih ljudi?

Bili su mnogo uvređeni, ali rekli su da je zakon – zakon i oni će da ga poštuju. Žene će nositi nikabe kući.

  • Čega se plaše vlasti?

Naravno plaše se terorizma, i kad žena prekrije lice, ona je automatski opasna. Za mene, kao posmatrača, ovo je jako čudan odgovor na probleme s kojima lokalni ljudi moraju se suočavati.

  • Rekla si da nikab nije prirodna odeća za bugarske Muslimane, kako se to desilo da oko 1.000 žena u Pazardžiku nosi nikab?

Dakle sve je krenulo od jednog imama, Ahmeda Muse, koji danas ima oko 40 godina. On je jako harizmatičan čovek, mnogi ga vole u Pazardžiku, kažu da pomaže ljudima. Mussa je bio hrišćanin, pa kad je otišao još 1995. u Beč, da radi na gradilištu, prešao je na islam. Godine 1999. pohađao je kurs za imama u jednom selu u Bugarskoj, ali taj kurs nije priznat od strane zvanične Muslimanske zajednice u Bugarskoj. On je ipak nastavio da radi kao imam, a 2001. dok je bio u Kelnu, stupio je u kontakt sa islamističkom organizacijom, Kalifatsstaat  –  “Halifatska država”. Par godina kasnije, osuđen je pred sudom za širenje mržnje, izazivanja nacionalnih sukoba i mržnje prema Bugarima, te skrnavljenja bugarske zastave na pet godina uslovno i kaznu od 500 evra.

  • Znači „ilegalni” imam počeo da širi salafizam, pa odatle nikab i strah.

Da, ali to nije tako jednostavno. Ljudi tamo mnogo ga vole. Često kažu da Musa bi rasturio i sopstveno srce kako bi pomogao drugima.

  • Šta to znači, jel pomaže realno ljudima?

Sad i ne može jer je u zatvoru zbog suđenja, ali treba priznati da mnogi u Pazardžiku su prestali da piju i da se drogiraju, a posebno droga je bila veliki problem u Bugarskoj još devedesetih godina. Kaže se takođe da mnoge žene, koje su radile kao prostitutke, prestale time da se bave zahvaljujući Musi. Ovo potvrđuju čak tako takozvani „umereni Muslimani”, koji ne podržavaju Musu.

  • A Musa je u zatvoru, zbog čega onda ako pomaže ljudima.

Dakle ima i drugih stvari koje možda nisu baš tako pozitivne. U Pazardžiku kažu da sledbenici Muse su počeli da se samoizoluju. Oni su odjednom počeli kompletno da menjaju svoje navike, način odevanja, počeli su da praktikuju samo verske praznike, odbili su i rođendane da slave i državne praznike, menjaju čak svoja bugarska imena na arapska. Prestali su da komuniciraju sa drugima. Na primer, tamo postoje dva kafića. Jedan je u vlasništvu čoveka koji je odlučio da sledi Musu, drugi kafić pripada bugarskom Romu, koji mi je rekao da nije vernik uopšte. Taj naš Rom mi je rekao da sledbenici Muse ne razgovaraju sa njegovim gostima, niti dolaze u njegov kafić. Druga stvar su žene, koje znaju da budu jako neprijatne prema strancima, čak bih rekla neprijateljski nastrojene.

  • Neprijateljski?

Ne vole na primer novinare, ako pokušavaš da razgovaraš sa nima, okreću ti leđa i kažu ti da odeš odatle. Oni tvrde da mediji iskrivljuju njihovu sliku. Žene dakle, ne razgovaraju skoro uopšte s nama, dok muškarci tvrde da mediji prave od njih teroriste. Rekli su mi jednom: „Mi ovde nemamo nikakvo nasilje”, što je istina. Osim pomenutih konflikta zbog devojaka, tamo nije bilo nikakvih konflikata po osnovu religije.
Ako pitaš poštovaoce Ahmeda Muse, oni sebe ne smatraju Romima, oni kažu da su samo muslimani, jer ne govore Romani. Inače problem identiteta Roma u Bugarskoj je jako komplikovan, jer Romi ne vole da se opredeljuju, jer biti Rom je loša stvar, niko ne želi da bude Rom, jer to ima loše konotacije. Dakle oni žele da slede Musu, jer to im daje osećaj da su deo nečeg većeg, važnijeg, nisu samo Romi.

  • Kako se danas gleda na Islam u Bugarskoj?

Islam je uvek bio deo Bugarske. Hrišćani i Muslimani su uvek živeli zajedno u Bugarskoj. Iako u bugarskoj konstituciji je izricito napisano, da je Bugarska hrišćanska zemlja, Muslimani su uvek bili deo našeg društva sa svojim institucijama poput Velikog Muftije.
Preko 13 posto stanovništva današnje Bugarske jesu Muslimani. Doduše, kod nas situacija nije bila kao u bivšoj Jugoslaviji. Teško je naći na primer mešane brakove u Bugarskoj. S druge strane ljudi su bili naučeni nekako da žive zajedno. Na primer selo mojih dedova je bilo tako. Muslimani su slavili zajedno sa hrišćanjima Uskrs, Hrišćani sa Muslimanima Bajram. Sad zbog medija je počela neka histerija oko izbeglica, ali ni to se ne dešava u selima, već u većim gradovima, gde se ljudi ne poznaju. I mislim da za par godina bićemo stvarno u problemu, ako tako nastavimo.

  • A šta na kraju sa tim ISIS-om i Musom, kom se sudi širenje ISIS-ove ideologije?

ISIS nikad nije tražio kontakte sa Musom. To bar tvrde naše službe. Činjenjica je da Musa je pomagao nekim ljudima da putuju do Sirije, ti ljudi trenutno jesu u Siriji i bore se u ISIS-ovim redovima, ali to nije tako da je ISIS tražio Musi nešto. Musa je imao neke kontakte iz Nemačke, to su Romi koji govore turski, znali su se od pre i to je to. Kad su uhapsili Musu naše službe su rekle da to nije ISIS-ova ćelija u Bugarskoj. I koliko nam je poznato do sad nijedan bugarski državljanin nije se borio do sad na stranim ratištima u redovima ISIS-a, što zvuči neverovatno, jer druge balkanske zemlje nalaze svoje državljane na ratištima u Siriji, a mi, nijednog do sad.

Nikab je zabranjen, jer bugarske vlasti ne razumeju kako se boriti sa radikalizmom. Ja mislim da će sve ove mere doneti samo kontraefekte. Ljudi će se još više izolovati i to ne može da donese ništa dobro. A ima dobrih primera u Bugarskoj, gradić na obali Crnog Mora, Kavarna. Bivši gradonačelnik, Tsonko Tsone, u roku od deset godina promenio mnogo života tamo. Dao je besplatne vrtiće za Rome, poboljšao infrastrukturu, legalizovao zemljište koje pripada Romima. Danas Romi se zapošljavaju i u školama, i u bolnicama i niko nema pojma kad dođe da je neko naselje romsko ili nije. Romi su odjednom postali građani.

Izvor: Al Jazeera