Koliko vrijedi ‘pad’ Nadana Vidoševića

Piše: Davor Gjenero

Kad su u maju 1994. Stjepan Mesić, Josip Manolić i ostali pripadnici “lijeve frakcije” napustili HDZ, Franjo Tuđman, koji je balansirao i svoju moć jačao na sukobu unutarstranačkih frakcija, ostao je „izručen“ utjecaju nacionalističkih radikala, predvođenih Gojkom Šuškom i Ivićem Pašalićem. Mesićeva i Manolićeva frakcija bila je duboko ukorijenjena u stranačku strukturu, oni su bili „barakaši“ i gradili su prvu stranačku mrežu.

U četiri godine vlasti, međutim, bitno su izgubili utjecaj nad stranačkom infrastrukturom, koju je sve više preuzimala skupina pretežno porijeklom iz Hercegovine. Osim što toj skupini nije htio prepustiti svu društvenu moć, Tuđman im nije mogao niti predati ključne upravljačke funkcije, jer među njima uglavnom nije bilo ljudi kvalificiranih za obavljanje takvih poslova.

Korupcija u tom razdoblju postaje ozbiljan strukturni problem Hrvatske, ali za Tuđmanov režim ona nije bila problem nego „ljepilo“. 

Odlazeći iz stranke, Mesićevi su istomišljenici bili uvjereni da će treća skupina, ona „managerska“, vrlo brzo poći za njima. Međutim, Tuđmanu je bilo jasno da ove pragmatične ljude, koji znaju upravljati, a uglavnom su bili politički neutralni, ne smije izgubiti, jer će u tom slučaju on ostati tek figura u Šuškovim i Pašalićevim rukama. Riječ je o razdoblju relativno rane privatizacije, pa je pragmatičnim političarima Tuđman itekako imao što ponuditi. Korupcija u tom razdoblju postaje ozbiljan strukturni problem Hrvatske, ali za Tuđmanov režim ona nije bila problem nego „ljepilo“.

Mlada stranačka nada 

Odvajanje umjerene managerske skupine od sve radikalnijega nacionalističkog pokreta sprječavala je upravo prilika za sudjelovanje u diobi plijena, a managerska je skupina dobila priliku za stjecanje bogatstva koje je znatno nadilazilo njihov realni utjecaj u stranačkoj infrastrukturi.

Iako ga je politički promovirao Manolić i premda su ga uvijek smatrali izrazito bliskim Mesićevoj stranačkoj skupini, Nadan Vidošević nije nakon odlaska svojih dojučerašnjih mentora napustio sve snažniji nacionalistički HDZ. Upravo suprotno, mlada stranačka nada s kratkim direktorskim iskustvom u splitskoj Cementari polovinom devedesetih bilježi vrhunac svoje karijere: u to je vrijeme ministar gospodarstva, a od 1995. predsjednik Hrvatske gospodarske komore, a usto je i na poziciji uvijek dragoj političkim prvoligašima – predsjednik je Hrvatskog nogometnog saveza.

U vrijeme Račanove administracije HDZ, kojoj je Vidošević i dalje bio član, nastupala je kao nacionalistička organizacija, ali je odmah nakon dolaska na vlast Ivo Sanader počeo potiskivati nacionalističku retoriku

Na tom je mjestu Vidošević bez problema preživio veliku smjenu vlasti 2000, a kad je u Srbiji 5. listopada 2000. pao Milošević on je bio prvi koji je skupinu hrvatskih privrednika odveo u Beograd u osvajanje novog/ starog tržišta. U vrijeme Račanove administracije HDZ, kojeg je Vidošević i dalje bio član, nastupao je kao nacionalistička organizacija, ali je odmah nakon dolaska na vlast Ivo Sanader počeo potiskivati nacionalističku retoriku i nacionaliste iz stranačkoga vodstva, a stranku počeo „umivati“ i predstavljati je kao umjerenu proeuropsku konzervativnu organizaciju.

Umjerena i visoko korumpirana stranka

Budući da je potisnuo nacionalizam, hitno mu je bilo potrebno neko novo vezivno tkivo i, budući da je bio na vlasti i kontrolirao sve glavne ekonomske resurse u zemlji, u vrijeme ekonomskog prosperiteta i relativno jeftinih i dostupnih kredita to je „ljepilo“ lako našao u korupciji. U njegovo vrijeme HDZ je postao umjerena, ali visoko korumpirana stranka. Tek je kraj Sanaderove ere doveo do toga da se o korupciji u hrvatskom društvu počelo malo ozbiljnije razgovarati, a očito je da je Sanaderov pad bio preduvjet da bi se uopće moglo otvoriti pregovore s EU-om o pravosuđu i temeljnim pravima. Tijekom kratkih pregovora o tom poglavlju Hrvatska je dobila prve nešto efikasnije mehanizme sprječavanja korupcije na najvišim razinama, a u tom vremenu su počeli i prvi ozbiljniji protukorupcijski istražni procesi, što su ih pokrenuli Državno odvjetništvo i USKOK, specijalizirano tužiteljstvo za predmete korupcije i organiziranoga kriminala.

Za Ostojića, kobno zemljište preprodano je još prije desetak godina, a kupac, koji će ga, zapravo, financijski valorizirati, bio je upravo Vidošević.

Vidošević je tijekom svoje karijere postao krezovski bogat i rado se razmetao bogatstvom. Volio je da se govori o njegovoj kolekciji umjetnina, o stanovima i vilama na prestižnim lokacijama, ekstravagantnim ljetnikovcima i imanjima, kompleksima zemljišta koja tek u njegovu vlasništvu postaju građevinskima, a nalaze se na atraktivnim lokacijama. Bilo je uočljivo da njegovu imovinu, a pogotovo imetak, koji se vodi kao vlasništvo njegove majke, do devedesetih skromne bankovne službenice, a poslije umirovljenice s relativno malom mirovinom, nije moguće opravdati njegovim prihodima, ostvarenima uglavnom u javnom sektoru.

Paradoksalno, u ovoj je Vladi i jedan ministar, izuzetno sposobni ministar turizma Veljko Ostojić, morao podnijeti ostavku zbog neke transakcije sa zemljištem njegove žene i šogorice. Za Ostojića kobno zemljište preprodano je još prije desetak godina, a kupac, koji će ga, zapravo, financijski valorizirati, bio je upravo Vidošević. Afera koja je srušila ministra, što je bio tek posredno povezan s tim zemljištem, njegovu vlasniku nije ni na koji način naštetila.

Tek se nedavno otvorila afera za koju je odmah bilo očito da bi mogla konačno povući Vidoševića. Otkriveno je kako je njegova najbliža suradnica, voditeljica njegova ureda, izvlačila novac iz Gospodarske komore posredstvom „marketinških“ firmi s računima u inozemstvu. U trenutku kad je Vidošević priveden nije posve jasno je li njegova dugogodišnja voditeljica ureda progovorila o njegovoj ulozi u aferi ili su istražitelji, možda, našli vezu između iz Komore izvučenog novca i financiranja Vidoševićeve predsjedničke kampanje potkraj 2010. godine. 

Zanimljivo je, naime, da je Vidošević ostao u HDZ-u tijekom cijelog Sanaderova predsjedanja strankom, iako u Sanaderovo vrijeme više nije bio utjecajan stranački funkcionar. Tek nakon Sanaderove ostavke na premijersko mjesto i položaj predsjednika HDZ-a Vidošević je isključen iz stranke, jer je istaknuo svoju kandidaturu za predsjednika Republike, iako je stranka za svog kandidata nominirala nekadašnjeg ministra zdravstva, obrane i potpredsjednika Vlade Andriju Hebranga. Vidoševićeva kampanja, iako iza njega nije stajala niti jedna stranka, bila je izrazito skupa i „uočljiva“, a daleko je nadilazila sredstva što ih je HDZ, tada vođen Jadrankom Kosor, utrošio na svog kandidata.

U toj kampanji, u kojoj je Vidošević bio tek nešto manje uspješan od drugoga kontroverznog kandidata kojeg prati glas sklonosti korupciji Milana Bandića, jasno se pokazalo kako su bile utemeljene tvrdnje Sanaderova glavnog financijaša Mladena Barišića, koji tvrdi da je Sanader Jadranki Kosor, kad joj je prepuštao stranku i stranački višemilijunski crni fond (kojeg je Kosor poslije predala Državnom odvjetništvu) rekao kako za pobjedu na izborima, uz trećinu legalnih sredstava, valja imati barem dvije trećine novca „ispod stola“.

Njegov se slučaj otvara upravo u vrijeme kad su svi pažljiviji promatrači društvenih procesa očekivali nešto takvo.

Priča o Vidoševićevu padu tako je i priča o korupciji koja proizlazi iz ilegalnog financiranja političkih kampanja, kao što je i priča o tome kako u društvima bez demokratskih tradicija ne funkcioniraju institucije koje bi morale biti autonomne kao što je Gospodarska komora. Osamnaest godina na čelu Komore razdoblje je u kome zahire svi kontrolni mehanizmi, a obavezno članstvo Komori osigurava prihode, bez obzira radila ona uspješno u korist poduzetništva ili služila tek kao rezervoar za izvlačenje novca.

Problem s pričom o Vidoševiću, međutim, isto tako nije mali. Naime, njegov se slučaj otvara upravo u vrijeme kad su svi pažljiviji promatrači društvenih procesa očekivali nešto takvo: u vrijeme kad glavni državni odvjetnik podnosi godišnje izvješće, ali i kad se bliži vrijeme njegova reizbora, kad se glavni državni odvjetnik Mladen Bajić bori za svoj četvrti četverogodišnji mandat.

Teško je sa sigurnošću govoriti o tome je li preuzimanje kontrole nad Gospodarskom komorom u interesu nekome tko danas raspolaže političkom moći. Međutim, sigurno je da će Vidoševićev pad otvoriti borbu za njegovo nasljeđe, vjerojatno već na redovitoj Skupštini Komore, koja će se održati vrlo skoro. Činjenica da je iz ovakve Komore bilo moguće izvući ogroman novac, a da nju već ionako prati glas rastrošne institucije s previše zaposlenih, skupim predstavništvima u inozemstvu i ogromnom imovinom, morala bi biti povod za početak ozbiljnog razgovora o tome čemu služi komorska organizacija i što privreda dobiva od novca koji poduzeća plaćaju kao obaveznu komorsku članarinu.

Još u vrijeme Tuđmanove vladavine korupcija je postala strukturni problem hrvatskog društva, a u vrijeme Sanaderove administracije taj je problem zaoštren. 

Ipak, ne čini se da je stanje povišenih emocija zbog korupcijskih afera dobro vrijeme za razgovor o tome što bi Komora, kao nevladina organizacija, trebala biti i koje bi to usluge morala pružati privredi, kao i koliko bi te usluge smjele stajati korisnike i na koji bi ih način oni trebali plaćati.

Još u vrijeme Tuđmanove vladavine korupcija je postala strukturni problem hrvatskog društva, a u vrijeme Sanaderove administracije taj je problem zaoštren. Strukturne probleme moguće je rješavati samo strukturnim mjerama i nultom tolerancijom prema korupciji.

Iako svako pokretanje procesa zbog korupcije na visokoj razini predstavlja mali napredak, takvo puzajuće napredovanje nije rješenje hrvatskih problema s korupcijom. Činjenica da je Vidošević, za koga su svi znali da je nerazmjerno bogat s obzirom na prihode koje je mogao legalno ostvariti, prije tri godine bio ozbiljan kandidat za predsjednika Republike i to kao nestranačka osoba, jasno pokazuje da je hrvatska javnost još daleko od usvajanja odnosa nulte tolerancije prema svakom obliku korupcije. Zato ne treba precjenjivati značenje „pada“ zbog korupcije bilo kojega pojedinog nosioca društvene moći u Hrvatskoj. 

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera