Kome (ne) treba globalni pakt o migracijama

Najmanje 260 miliona ljudi je danas u pokretu za boljim životom (EPA)

Nepoznat ili poznat podatak, svejedno: oko 260 miliona ljudi je danas u pokretu za boljim životom. Neki su u bijegu iz zavičaja zbog rata i očuvanja žive glave. Neki zbog gladi i žeđi. A neki zbog formalnog ljudskog prava na jednakost.

Radi se o brojci koja nadmašuje polovinu stanovništva Evropske unije. Više je to i od broja stanovnika u svakoj od zemalja svijeta pojedinačno osim u četiri najmnogoljudnije zemlje: Kini, Indiji, Sjedinjenim Državama Amerike i Indoneziji.

Socijalno raslojavanje stanovništva na globalnom nivou odavno već bilježi dramatične tendencije: oko 1,5 milijardi ljudi je gladno, a dvije trećine populacije nema pristup čistoj pitkoj vodi. Istovremeno, oko jedan odsto ekonomskih moćnika svijeta upravlja s više od 90 odsto svjetskog bruto društvenog proizvoda, a milijardera je svake godine sve više. Po najnovijoj Forbesovoj listi svjetskih milijardera, već oko 2.208 pojedinaca raspolaže s imetkom ‘teškim’ od jedne do 112 milijardi dolara, a među njima je čak 46 mlađih od 40 godina!

U današnjem ogledalu čovječanstva oslikava se i gotovo polovina svjetskog stanovništva koje živi s manje od 5,5 dolara dnevno, čak s rastućim udjelom siromašnih i u bogatim svjetskim ekonomijama.

Specijalni izvjestitelj za ekstremno siromaštvo i ljudska prava UN-a, profesor Filip Alston, u nedavno objavljenoj socijalnoj studiji SAD-a ukazuje uz ostalo i na, za mnoge izvan SAD-a, frapantnu činjenicu da samo oko 0,1 odsto bogataša u ovoj zemlji raspolaže s bogatstvom koje je veće od bogatstva čak 90 odsto svih ostalih porodica u Sjevernoj Americi.

U današnjem ogledalu čovječanstva su i savremeni oblici ropstva, koje bi, po opštoj percepciji globalne javnosti, trebalo da bude daleka prošlost. Međutim, prema nedavno objavljenom izvještaju Walk Free Fondacije za ljudska prava, oko 35,8 miliona ljudi je i danas porobljeno u više od 160 država svijeta. Prema istom izvoru, više od jedan odsto populacije Indije, Pakistana i Demokratske Republike Kongo je porobljeno, a u Uzbekistanu čak oko četiri odsto od ukupnog stanovništva je roblje.

Sve naprijed navedeno dovelo je do toga da danas većinu globalnog pokreta ne čine izbjeglice, već ekonomska migracija, uprkos stalno rastućem broju ratnih sukoba, građanskih nemira, plemenskih pobuna, političke i životne nesigurnosti. U Evropskom parlamentu se ovih dana pojavio podatak da između 70 i 85 odsto pokrenute svjetske populacije čine oni koji suštinski bježe iz ekonomskih razloga, želeći osigurati dugoročniju egzistenciju za sebe i svoje porodice.

Prvi globalni pakt o migracijama

Iako je odavno postalo jasno da je eksplozija migranata neminovnost, da se ovakvi složeni procesi neće zaustaviti sami po sebi, niti se mogu riješiti parcijalnim pristupima pojedinih zemalja i bez rješavanja problema u samom korijenu (kroz političku stabilizaciju kriznih područja i  podsticanje privrednog prosperiteta u slabo razvijenim zemljama), globalnog dogovora o migracijama do sada nije bilo.

Razlozi su brojni. Glavni bi mogao biti u osjećanju supremacije jednih naspram drugih moćnih država svijeta, u blokovskim interesima i dehumanizaciji globalne politike. Sekundarnu, ali nikako nebitnu ulogu u dosadašnjem nejedinstvu i dezorijentaciji po pitanju globalne seobe stanovništva, imaju sve glasniji i sve organizovaniji desničarski pokreti, populisti, radikali i drugi antiimigrantski raspoloženi sojevi, kojima svakako na ruku idu dugotrajna ekonomska neizvjesnost na svjetskom nivou i etički sunovrat civilizacije.

Sjedinjene Američke Države, Kanada, Australija  i Novi Zeland kao useljeničke zemlje u svom korijenu, imaju vlastite specifične poglede prema migrantima. Druge velike i ekonomski prosperitetne zemlje kao što su Kina, Rusija, Turska i Brazil na primjer, imaju ekonomski potencijal, ali i deficit demokratije, ljudskih prava i ambijenta za individualni profesionalni prestiž. Naftom bogate azijske zemlje s raskošnim standardom, nisu privlačne ni kulturološki i vjerski srodnim iseljeničkim etnosima zbog civilizacijskog raskoraka ovih zemalja sa zapadnim svijetom. Velika Britanija je i tokom 45-godišnjeg članstva u EU bila slučaj za sebe jer je bila mimo Šengenskog sporazuma i zajedničke vizne i azilske politike, a još će biti posebnija nakon što 29. marta naredne godine formalno napusti Uniju. Ostala je, dakle, samo Evropska unija kao fiktivna oaza milionima unesrećenih ili nezadovoljnih svojim dosadašnjim životima.

Jedini logičan izlaz iz ovakvog stanja je globalni odgovor na fenomen migracija koji je star koliko i čovječanstvo i od kojeg, kako je nedavno rezonski rekao hrvatski premijer Andrej Plenković, niko neće uspjeti pobjeći.

Proces izrade prvog globalnog pristupa ovom problemu počeo je usvajanjem Njujorške deklaracije o izbjeglicama i migrantima 2016. godine (New York Declaration for Refugees and Migrants) koju su prihvatile sve zemlje članice Ujedinjenih naroda. Ovim neobavezujućim dokumentom se priznaje da migracije i izbjeglice pred svaku od 193 članice UN-a postavljaju slične izazove, te da obje kategorije pokrenutog stanovništva, u mnogim aspektima tog procesa, mogu biti izložene sličnim ranjivostima. Na tadašnjem tematskom zasjedanju Generalne skupšine UN-a izostali su, međutim, konkretniji dogovori i rješenja, niti je, uprkos sličnostima u pravu, uspostavljena kvalitetna distinkcija između izbjeglica i ekonomskih migranata, zbog čega su se neke države, s naknadnom pameti, pobunile.

Upravo to – manjak distinkcije između izbjeglica i migranata, te samim tim i mogućnost asimilacije jednih s drugima, bili su glavni razlozi što je Visoki ured UN-a za izbjeglice (UNHCR), ubrzo nakon tematskog zasjedanja Generalne skupštine UN-a i njene Njujorške deklaracije, pokrenuo inicijativu za usvajanje „Globalnog pakta o sigurnom, organizovanom i kontrolisanom procesu migracija“. Svjetski tematski samit za političku verifikaciju tog dokumenta zakazan je za 10. i 11. decembar u marokanskoj turističkoj ‘Meki’ Marakešu (Marrakesh). Ključna namjera je zajedničko, dobrovoljno i humanističko fundiranje međunarodne migracione politike za minimalnih 20, do poželjnih 50 narednih godina.

Brisel snažno gura Pakt

Zvanični predstavnici Evropske komisije kao glavnog pregovarača o Globalnom paktu u ime institucija EU su potvrdili da sve briselske institucije imaju „vrlo jasnu poziciju kada je u pitanju Globalni sporazum o migracijama“.

„Radi se o globalnom izazovu koji zahtijeva globalna rješenja i globalnu podjelu odgovornosti između svih zemalja svijeta, međunarodnih institucija, nevladinog sektora i drugih zainteresiranih strana“. Cilj usaglašenog, pažljivo uravnoteženog i u svojoj suštini inkluzivnog Globalnog sporazuma, smatra se u EU, jeste „strateško preusmjerenje migracija iz zajedničkog problema i izazova u zajedničku priliku za ekonomski i društveni razvoj,  te poboljšanje života miliona ljudi koji su egzistencijalno ugroženi“.

Evropska komisija je, također, uvjerena da je predloženi Sporazum kao pravno neobavezujući dokument „do sada najbolji globalni okvir za usaglašavanje stavova, interesa i mogućnosti svih država članica Unije“ i da kao „prvi pravi kohezivni paket mjera i postupaka može biti novi snažan motiv za saradnju i zajedničko djelovanje svih zemalja članica unutar Evropske unije, ali i za nastup same Unije kao globalnog igrača, na međunarodnoj sceni“.

Rečeno mi je, također, da su i Evropska unija i sve njene članice pojedinačno imale „vrlo aktivnu ulogu“ u dosadašnjim tematskim raspravama o migracijama koje su od 2016. intenzivno vođene u okviru Ujedinjenih nacija i na drugim nivoima, te da je Globalni sporazum u suštini i nastao kao rezultat insistiranja institucija EU za globalnim tretiranjem fenomena globalnog preseljenja stanovništva. „Globalni sporazum je za nas u Uniji dobrodošao, jer u velikoj mjeri odražava zajedničke evropske vrijednosti i ciljeve, a uvažava i naše ključne zajedničke probleme“, izjavio mi je isti izvor Evropske komisije čija je anonimnost obavezujuća.

U institucijama EU su uvjereni da Marakeški samit svjetskih lidera i prvi globalni sporazum o migracijama imaju historijsku vrijednost jer će zajedničko djelovanje svih zemalja širom svijeta neminovno rezultirati bolju detekciju problema na izvorištu i smanjivanje ilegalne migracije, što i jeste glavni cilj novog globalnog projekta.

Pozitivne posljedice zajedničkog djelovanja će biti, tvrde u EU, i otvaranje većih mogućnosti za legalne doseljenike i njihovu potpuniju zaštitu od nepravde, diskriminacije ili zlostavljanja. S ponosom mi je nekoliko puta naglašeno da su i Evropa i Evropska unija kao nadnacionalna zajednica dobrovoljno ujedinjenih država „već i danas svjetionik ljudskih prava na globalnom nivou“, te da Globalni pakt o migracijama stvara mogućnosti za promociju tih istih, evropskih, standarda širom svijeta „što će EU snažno podržavati“.

Lice i naličje desničarskih vlada(ra)

Na pitanje visokim briselskom zvaničnicima kako Evropska komisija, Vijeće i Parlament gledaju na one svoje članice koje su po ugledu na SAD odustale od Marakeša (Mađarska, Austrija) ili su kao Hrvatska, Češka, Poljska i Italija kolebljive, lakonski mi je odgovoreno da se radi o vlastitom izboru bez obzira da li taj izbor bio dobar ili loš. „To je stvar nacionalnog odlučivanja. Izostanak bilo koje zemlje u Marakešu sredinom decembra, nema nikakvog direktnog utjecaja na položaj EU ili drugih država članica koje snažno podržavaju Globalni pakt“, rečeno je.

Stajalište koje dominira u evropskim institucijama ovih dana je da za demokratski opredijeljene vlade, konstruktivne vladare i humanistički orijentirane nacionalne lidere ne postoje objektivni razlozi za bojkot predstojećeg samita u Marakešu. Još manje, kažu, ima argumenata za negaciju ili omalovažavanje predloženog okvira od dvadesetak ciljeva i mjera iz Globalnog sporazuma o migracijama. U tom kontekstu se posebno potencira činjenica da sve vlade zemalja članica Evropske unije znaju da u fokusu sastanka na vrhu u Maroku neće biti izbjeglice bez obzira na svu složenost i izazovnost i ovog fenomena. „Isključivo će se govoriti o legalnim migracijama i što efikasnijem uključivanju doseljenika u legalne tokove života i rada u zemljama primateljicama u skladu s mogućnostima i potrebama svake od zemalja, ne isključujući ni pravo svake države da, iz nacionalnih interesa, odbije prihvat legalnih i ilegalnih migranata“.

Naglašava se također da sve demokratski orijentirane vlade u svijetu znaju da su univerzalna ljudska prava i temeljna ljudska prava i slobode građana zagarantirani općeprihvaćenim međunarodnim konvencijama. Međutim, status i prava izbjeglica i migranata su bili i ostaju različiti, smatraju u Evropskoj komisiji. „Položaj izbjeglica je definiran međunarodnopravnim aktima o izbjeglicama, dok je položaj migranata sve do danas ostao zapušten u izvjesnom međunarodnopravnom vakuumu. To bi međunarodna zajednica s UN i EU na čelu, mogla konačno završiti“, mišljenje je članova Evropskog parlamenta koji se tematski bave ovim fenomenima. Oni također smatraju neosnovanim strepnje nekih desničarskih krugova po kojima se Marakeškim sporazumom brišu razlike između legalne i ilegalne migracije, te da se njegovim odredbama zadire u nacionalni suverenitet u sferi imigracione politike.

„Global Compact predstavlja neobvezujući međunarodnopravni akt kojim se suverenost u odlučivanju po pitanju migracija upravo potencira. Ali, isto toliko se zagovara globalna saradnja na temelju već preuzetih obveze koje su sve zemlje članice UN-a prihvatile Njujorškom deklaracijom o migracijama i izbjeglicama od prije dvije godine, svjesne da su same preslabe pred ovakvim složenim izazovima. Sve drugo su izgovori na koje EU ne želi utjecati, ali imamo pravo uočiti lice i naličje desničarskih vlada i vladara širom svijeta“, zaključuje moj ljutnuti briselski sagovornik.

Izvor: Al Jazeera