Konkursi za posao: Vječito drugi

Piše: Centar za istraživačko novinarstvo

Od početka 2009. do kraja prošle godine se na konkurse za posao kod države – najpoželjnijeg poslodavca u Bosni i Hercegovini (BiH) – javljalo skoro pet hiljada ljudi godišnje. Institucije BiH su samo tokom 2011. godine raspisale 107 konkursa.

Na neke od njih su se više puta javljale i sagovornice Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) iz Sarajeva: Adisa Okerić Zaid, Almina Omeragić, Dušica Nikolić i Emza Fazlić. Sve četiri dijele slična iskustva: uprkos obrazovanju i iskustvu, nijedna nije uspjela dobiti posao, svaka je bar dva puta bila drugoplasirana i, nakon svega, one vjeruju da je bez „veze“ nemoguće proći konkursnu proceduru koju u ime institucija sprovodi Agencija za državnu službu (ADS).

Ne pomažu ni žalbe na neobjektivno ocjenjivanje članova komisije. Postojeća zakonska pravila ne dopuštaju mogućnost propitivanja odgovornosti pojedinačnih članova komisije – zbog čega su i na koji način ocijenili kandidate.

Mnogi od onih koji se javljaju na konkurse za državnu službu, kao i sagovornice CIN-a, nakon prvobitnih frustracija vremenom se pomire sa činjenicom da nikada neće dobiti posao u državnim institucijama.

Posao za već zaposlene

Sarajka Almina Omeragić je tokom 2010. godine na konkursima za posao bila četiri puta među troje najboljih: nakon pokušaja u Komisiji za zaštitu spomenika i Ministarstvu finansija i trezora, krajem godine se prijavila na konkurs koji je ADS raspiso za Ministarstvo pravde BiH.

Do posla u institucijama BiH se dolazi polaganjem javnog i stručnog ispita. Nakon što ADS, koji rukovodi procedurom zapošljavanja, objavi oglas za posao u instituciji i kandidati pošalju tražene dokumente, oni koji ispunjavaju uslove idu na testiranje znanja. Prvo se polaže javni ispit na kojem se provjerava znanje kandidata o uređenju i funkcionisanju zemlje. Svi koji znaju bar 28 odgovora od 42 postavljena pitanja javni ispit više ne moraju polagati do kraja karijere.

Omeragić kaže da ju je iskustvo sa ADS-om uvjerilo da se ne može regularno dobiti posao u državnoj službi. Zato je krajem januara ove godine na drugo rješenje Odbora uzvratila drugom tužbom. Na ovu presudu još čeka.

Nakon toga slijedi provjera stručnog znanja koju čini pismeni i usmeni dio. Na kraju testiranja kandidat može imati najviše 130 bodova.
Omeragić je na pismenom dijelu stručnog ispita u Ministarstvu pravde ocijenjena sa 90 bodova i nalazila se odmah iza dvojice kandidata koji su osvojili maksimalnih 100 bodova. CIN je otkrio da su obojica već tada radila u Ministarstvu pravde BiH i imala ugovor o radu na godinu dana, koji je isticao dva mjeseca nakon što je raspisan konkurs. Omeragić kaže da je za to saznala nakon pismenog dijela stručnog ispita, kada je njena sestra nazvala Ministarstvo i zatražila da razgovara sa jednim od njih dvojice. Odgovorili su joj da je na odmoru.

Nakon pismenog, Omeragić je na usmenom testu osvojila maksimalan broj bodova, baš kao i obojica kandidata koja su već radila u Ministarstvu. Kada je izašla konačna lista na kojoj je bila na drugom mjestu, Omeragić se odlučila žaliti Odboru državne službe za žalbe na proceduru konkursa i vrednovanje rezultata.

Zakonom o državnoj službi je određeno da tročlano vijeće Odbora razmatra sve odluke Agencije ili institucije koja traži uposlenike, ukoliko neko od kandidata to od njih zatraži, sumnjajući u regularnost sprovođenja konkursa na kojem je učestvovao.

Omeragić je u žalbi napisala da su dvojica najboljih kandidata već zaposlena u instituciji, što nju i ostale kandidate stavlja u neravnopravan položaj.
„Nemoguće je da komisija za izbor djeluje profesionalno i nepristrasno ukoliko već poznaje osobe zaposlene u navedenom Ministarstvu“, napisala je u žalbi.

ADS i Odbor za žalbe – čuvari ulaza u državne institucije

Petnaest dana kasnije Odbor je njenu žalbu odbacio, objasnivši da je Komisija za izbor imenovana i radila u skladu sa zakonom, te da „paušalno osporavanje objektivnosti članova Komisije prilikom ocjenjivanja ne može biti razlog za žalbu“.

To što su najbolji na konkursu već radili u instituciji koja je raspisala konkurs nije predstavljalo prepreku za njihovo učestvovanje, piše u rješenju Odbora državne službe za žalbe.

Po zakonu, Omeragić je imala pravo da se žali na legalnost konkursne procedure i da traži izuzeće bilo kojeg člana ili cijele komisije, ako za to ima razlog. Ona to nije učinila, već se po završetku cijele procedure žalila zbog ocjena koje su joj dodijeljene.

Članica Vijeća ove institucije Branka Kolar Mijatović je za CIN detaljnije objasnila ovu odluku i rekla da postojeći zakoni ne dopuštaju ni Odboru niti bilo kojoj drugoj instituciji da propituje razloge zbog kojih su članovi Komisije dali  kandidatima određenu ocjenu:

„Ako ustanovimo da je procedura provedena po zakonu, mi nemamo pravo da budemo policijski istražitelji koji će ući i reći ‘a zašto ste ovo ovako’. U ovom trenutku, mi nemamo to zakonsko ovlaštenje.“

U Zakonu o državnoj službi piše da ADS imenuje članove nezavisne komisije koja bira kandidata za državni posao. Detaljnija pravila o radu komisije je odredio ADS u Odluci o načinu polaganja javnog i stručnog ispita, u kojoj piše da „pojedine ocjene ne mogu biti razlog izjavljivanja žalbe, niti se preispitivati u postupku po pravnim lijekovima“.

Prema istim pravilima, Odbor je ovlašten samo da provjeri da li je komisija formirana u skladu sa Zakonom, da li je procedura otvaranja koverata pri javljanju na konkurs prošla legalno i da li postoji zapisnik o njihovom otvaranju i o broju prispjelih, prihvaćenih i odbačenih koverti, te da nadzire sve slične akcije tokom provođenja procedure.

Nakon što je dobila odgovor od Odbora, u martu 2011. godine Omeragić je odlučila ovu instituciju tužiti Sudu BiH. Iznenadila se kada joj je krajem godine stigla presuda u kojoj piše da Državni sud uvažava njenu tužbu, odgovor Odbora za žalbe poništava i vraća cijeli postupak na ponovno razmatranje.

Odbor je tako i uradio već krajem januara ove godine. Nakon razmatranja Odbor je ponovo odbacio njenu žalbu, ne obazirući se na mišljenje Suda da su prethodni razlozi za odbacivanje žalbe bili paušalni, proizvoljni i bez oslonca u zakonima.

Omeragić kaže za CIN da ju je iskustvo sa ADS-om uvjerilo da se ne može regularno dobiti posao u državnoj službi. Zato je krajem januara ove godine na drugo rješenje Odbora uzvratila drugom tužbom. Na ovu presudu još čeka.

“Koliko god se trudila, vidjela sam da regularno ne ide, pa sam se odlučila da vidim šta će Sud da kaže, mada ja ni u ovaj Sud ne vjerujem puno, ali dobro.“

Sudija Suda BiH Jadranka Brenjo kaže da se u ovakvim slučajevima tužba može napisati jednom ili dva puta. Nakon toga, ona bi željela vidjeti da Sud poništava izbor kandidata. Međutim, prema podacima iz Suda BiH, nijedan od 46 riješenih predmeta nije završen na taj način, jer nije bilo slučajeva da je neko u jednom predmetu podnosio tužbu dvaput, kao što je to učinila Omeragić.

Brenjo kaže da su najveća prepreka kandidatima koji žele zaštititi svoja prava upravo zakonska rješenja koja umanjuju značaj žalbe kao glavnog mehanizma zaštite.

„Žalba ne obavezuje instituciju koja je raspisala natječaj da postupi odmah i ne izvrši prijem tih ljudi koje je ona odabrala. Po meni, van pameti“, kaže sudija Brenjo, objašnjavajući da bi izmjena ove odredbe olakšala posao sudijama, ali da je ta odluka u rukama zakonodavaca.

Bez objašnjenja

Iskustvo sa drugim mjestom, porazom od kandidatkinje koja je već radila u instituciji i odbijenom žalbom imala je i Adisa Okerić Zaid, prevoditeljica sa desetogodišnjim iskustvom u međunarodnim institucijama u BiH. Okerić Zaid je na dva konkursa tokom 2010. godine bila drugoplasirana. I prije tih iskustava je izlazila na konkurse za posao u državnim institucijama, ali nijednom uspješno.

U julu 2010. godine, dok je radila u Raiffeisen banci, javila se na konkurs na kojem je Ministarstvo finansija i trezora BiH tražilo prevodioca u Odsjeku za pripremu budžeta institucija. Na pismeni dio stručnog ispita izašlo je 13 kandidata.

„Kad sam došla na taj pismeni, bio je prevod kreditnog ugovora, što ja radim svaki dan, bukvalno isto, tako da mi je to bilo toliko jednostavno“, kaže Okerić Zaid.

Međutim, kada su izašli rezultati uslijedilo je iznenađenje. Okerić Zaid su dva člana komisije dala po 90 bodova, treći 95, dok je ostalo dvoje smatralo da uopće nije zaslužila prolaznu ocjenu, te su joj dali po 65 bodova. Sa ovakvim ocjenama je bila na drugom mjestu – za 0,66 bodova iza prvoplasirane kandidatkinje. Okerić Zaid kaže da joj je malo trebalo do posla:
„Da su mi dali minimalnu ocjenu, 75, bila bih prva.“

Tada je napisala žalbu koja je krajem decembra 2010. godine stigla na adresu Odbora državne službe za žalbe. U njoj je napisala da je evidentno da su joj ocjene dodijeljene isključivo radi „namještanja“ rezultata u korist druge kandidatkinje.

Nakon intervjua, sa 1,16 bodova prednosti, na prvom mjestu je bila kandidatkinja koju je Okerić Zaid spomenula u žalbi. Međutim, Odbor je, kao i u slučaju Omeragić, rekao da ocjene komisije ne mogu biti razlog izjavljivanja žalbe.

„Ne bih da imam ništa više sa ADS-om. Zaista. Ljepše mi je kad ne mislim na njih“, kaže ekonomistica Dušica Nikolić.

„Kad bi neko samo htio pitati – na osnovu čega 65 poena? Hajde, pokažite šta ste našli! Ali, to niko nikada nije uradio. Zar njima samima nije sumnjivo da između dva člana komisije ima 30 poena razlike“, kaže Okerić Zaid.

Ovakve sumnje je nemoguće otkloniti. U to su se uvjerili novinari CIN-a koji su od ADS-a zatražili obrasce sa pojedinačnim ocjenama članova komisije.

Stanislavka Ilić, pomoćnik direktora ADS-a, koja bira tri od pet članova komisije, objasnila je da ti podaci više ne postoje.

Svaki član komisije nakon ispita upisuje svoju ocjenu na „neformalnom obrascu“ – komadu papira koji predaje sekretaru komisije, koji je potom upisuje u zbirnu tabelu rezultata. Potom svi iz komisije potpisuju tabelu, bez redoslijeda imena i ocjena i tako potvrđuju njihovu tačnost. Rezultati se po unosu u zbirnu tabelu ocjena uništavaju i ne čine sastavni dio zapisnika.

Korak do posla – dva od samopouzdanja

Ekonomista Dušica Nikolić je svojevrsni rekorder među sagovornicama CIN-a. U periodu od 2009. do 2011. godine ona je na konkurse za posao u državnim institucijama izlazila 17 puta; četiri puta je bila na korak od posla, a tri puta treća. Za CIN je kratko izjavila da je nedavno našla posao u privatnoj firmi i da ne želi govoriti o vremenu kada je izlazila na konkurse za državnu službu.

„Ne bih da imam ništa više sa ADS-om. Zaista. Ljepše mi je kad ne mislim na njih“, kaže Nikolić.

CIN je pronašao da su najuspješniji kandidati na bar tri konkursa – u Ministarstvu finansija i trezora BiH 2011. godine i Ministarstvu komunikacija i prometa BiH 2010. godine – tamo radili već mjesecima, uglavnom po jednogodišnjim ugovorima. Nekoliko mjeseci prije isteka njihovih ugovora institucije su objavljivale pozive na konkurse. Procedure su bile završene neposredno prije isteka ovih ugovora.

Sve sagovornice CIN-a kažu da ovakva iskustva stvaraju osjećaj bespomoćnosti i nesigurnosti u sopstveno znanje. „Onda kasnije frustracija i frustracija. Na kraju sam odustala, ima već godina dana i više se nisam nigdje ni prijavljivala. Čovjek previše energije uloži u to. Osjećam da je to jedan zid koji se ne može preći“, kaže Adisa Okerić Zaid.

Slično osjećanje dijeli i Emza Fazlić, novinarka sa pet godina iskustva koju krajem godine čeka diploma magistra međunarodnih odnosa i ekonomske diplomatije na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. Tečno govori dva strana jezika.

„Osjećam se grozno. Sve te procedure, konkursi, dovedu vas u takvu situaciju da se vi osjećate nesposobnom, mutavom. Uvjere vas da ste i glupi i ludi. Nemam više živaca da se time bavim“,  kaže Fazlić.

Ona je tokom 2010. godine bila četiri puta drugoplasirana na konkursima za posao u trima državnim institucijama. Među njima je bio i konkurs za stručnog saradnika u Odsjeku za istraživanje i analizu Direkcije za evropske integracije. Bolja od Fazlić je bila samo kandidatkinja za koju su novinari CIN-a saznali da je u Direkciji zaposlena od 2008. godine – prvo kao pripravnik, a potom na određeno vrijeme, upravo na poziciji za koju je bio raspisan konkurs za stalni posao. Drugi ugovor na određeno joj je isticao 9. juna 2010. godine, pet dana nakon što su izašli konačni rezultati konkursa.

Fazlić kaže da ju je sve jako pogodilo, jer je u konkursu navedeno da se radi o upražnjenom mjestu, a ona je tri puta bila plasirana iza osobe koja je prethodno već radila u Službi. Mislila je da se žali Odboru, ali to nije uradila, jer joj se činilo da nije vrijedno truda.

„Nisam mogla više da gubim vrijeme, jer me strašno to nerviralo, jer sam vidjela da je sistem tako ustrojen i da ne možete protiv toga. Oni će naći obrazloženje, i ovako i onako, da je onaj bolji, jer već ima osiguranu poziciju. Tako da se zabadava žaliti.“

Fazlić kaže da je prije ovih iskustava vjerovala da ima šansu za posao u državnoj službi. Nakon dvije godine izlazaka na konkurse vjeruje da je to moguće samo ako „imate vezu“.

Sve sagovornice CIN-a koje su imale iskustvo vječitog drugog mjesta kažu da su u nekom trenutku razočarenja pomišljale da potraže vezu za siguran posao u državnim institucijama, ali da sa ljutnjom prođu i ovakve misli.

„Možda bih našla štelu da sam je tražila. Možda sam mogla povući za rukav nekog ministra, funkcionera sa kojima radim, sa kojima sam u svakodnevnom dodiru kao novinar. Možda sam mogla reći: znate, mogli ste mi naći neko savjetničko mjesto pa ću ja nešto raditi, nešto ću piskarati. Ali, to ne može preko mojih usta“, kaže Fazlić.

Izvor: CIN