Korupcija – to smo mi

Nedužni mali čovjek ništa nije vidio, a sve zna (mitolovac.ba)

Piše: Almir Panjeta

Komisije, strane organizacije, transparency, uskoci, poskoci, sipe i mnogi drugi već godinama istražuju, izvještajavu, upiru prstom, upozoravaju i šta sve ne dok se pri tom troše milioni maraka poreznih obveznika – kako Bosne i Hercegovine, tako i Evrope – kako bi se otkrili korijeni konstantnog povećanja nivoa korupcije koji Bosnu i Hercegovinu već godinama drži u samom vrhu lista najkorumpiranijih zemalja svijeta, zajedno s Alžirom, Lesotom, Gabonom i Šri Lankom.

Nedavni izvještaji o nivou korupcije u Bosni i Hercegovini, kako se i očekivalo, nisu ponudili ništa novo: korupcija je u konstantnom porastu. Prilikom predstavljanja jednog od brojnih izvještaja koji nam govori o tome koliko smo korumpirani i koji, po pravilu, javnosti bude zanimljiv dan-dva, rečeno je, kako je još u USAID-ovom izvještaju iz 1998. godine pisalo, da je za postizanje uspjeha u demokratskom i ekonomskom razvoju Bosne i Hercegovine potrebno reducirati korupciju i prevare u organima vlasti, ali je istaknuto kako Bosna i Hercegovina 14 godina kasnije nije mnogo napredovala, jer se istom izvještaju jednostavno samo može staviti današnji datum, s obzirom da je sve isto.

BiH se već godinama drži u samom vrhu lista najkorumpiranijih zemalja svijeta, zajedno s Alžirom, Lesotom, Gabonom i Šri Lankom.

Govorilo se o neusvajanju potrebnih zakona, nepoštivanju onih koji su usvojeni, strateškim dokumentima prema kojima bi situacija u Bosni i Hercetgovini trebala biti mnogo bolja nego što jeste, po ko zna koji put spomenuto je da je korupcija sveprisutna u javnim institucijama, školama, zdravstvu, fakultetima… uz riječ političar skoro se podrazumijeva i riječ korumpiran, ali čini se da su svi zaboravili jedan vrlo bitan, usudit ću se, uz apsolutno uvažavanje svih izvještaja, dodati i možda najbitniji točkić u mašineriji zvanoj korupcija: “običnog, malog, nedužnog čovjeka”.

Znam ja…

Često kritikujući doktore, profesore, policajce, političare, šefove firmi… kojima se daje novac za posao, što je javna tajna, kao da svi zaborave ili nekada namjerno preskoče činjenicu da taj novac neko njima mora dati. A tu se opet vraćamo na tog običnog, nedužnog malog čovjeka, koji ništa nije vidio – a sve zna. Uz neizbježno “znam ja 100 ljudi koji su uzeli pare za to i to”, a kad ih pitaš ko su ti ljudi, samo odmahne rukom – “ne bih sad o imenima”. Razlog je jasan: zato što je i on, obični mali čovjek, dio lanca korupcije.

Teško je započeti bilo koji razgovor, naprimjer, s ljudima koji su vozači više od godinu dana, a da neko ne kaže kako je dao 20 maraka policajcu koji ga je zaustavio vraćajući se sa mora ili kako je “tutnuo” medicinskoj sestri 100 maraka da na vrijeme (ne preko reda, već na vrijeme!) dođe na neki bitan pregled. Ne mislim pravdati te koji novac uzimaju, naprotiv, ali o problemu korupcije i njegovom rješavanju teško je govoriti a da se ne spomenu svi akteri, a to smo u ovom slučaju – mi.

I on, obični, mali čovjek, dio je lanca korupcije.

Zamislite se sad, evo zgodnog momenta i probajte se sjetiti nekih slučajeva, koliko god ih smatrali bezazlenima, u kojima ste, koristeći određene olakšice, poznanstvo, plaćanje “sa strane”, smiješak ili bilo koji drugi oblik, uspjeli sebi priskrbiti određenu privilegiju, pa makar to bila i kafa preko reda jer ste “dobri” s konobarom. Razmislite još malo. Jeste li? Smijem se kladiti da ne postoji niko ko je došao do ovog dijela teksta, a da nije iskoristio bar jednu od tih “pogodnosti”. Da ne govorimo o nečemu većem.

‘Jadni’ studenti

“Šta ste njih objavili, vidite da djeca nemaju para da plate 1.500 maraka da daju profesoru, pa se moraju snalaziti kako znaju?!”, bio je jedan od brojnih komentara kojima su čitaoci zasuli bh. portal koji je nedavno objavio fotografiju na kojoj se vidi kako studenti uz pomoć “bubice” polažu prijemni ispit na jednom sarajevskom fakultetu. Nevjerovatna je bila količina uvreda, psovki i prijetnji upućenih novinarima, jer su “pored političara, koji grabe milione i profesora koji uzimaju novac i daju prolaz za seksualne protuusluge”, našli da se bave studentima, koji, jadni, nemaju novca da plate profesora, pa su primorani da varaju.

I tu se, na jednom bezazlenom mikroprimjeru, koji sam po sebi nije problematičan koliko same reakcije, moglo vidjeti jasno, bez potrebe za skupim istraživanjima, gdje je problem – korupcija je u BiH opšteprihvaćen, pa čak i poželjan model ponašanja. I to je najstrašnije. Kao da u jednom momentu shvatite da živite u gradu zombija ili u nekoj zoni sumraka, gdje je sva logika obrnuta poput kultnog skeča “Nadrealista” u kojem policajac ode u paralelni svijet, gdje studenti maltretiraju policajce u parku, a ovi protestuju uzvikujući “Vratite nam palice!”

Korupcija u BiH je opšteprihvaćen, pa čak i poželjan model ponašanja. I to je najstrašnije.

Zamislite sad idealnu situaciju u kojoj bi svi odjednom prestali, naprimjer, davati policajcima 20 maraka. Možda bi to smanjilo i broj nepotrebnih zaustavljanja i vrebanja iz grma u kojima često čekaju, poput drumskih razbojnika, da neko prekorači brzinu, umjesto da stoje na vidnom mjestu i tako budu dio prevencije i utiču na to da ljudi voze opreznije. Zamislite kada bi svi ili bar veći dio studenata prestali davati novac profesorima da prođu ispit bez učenja ili koristiti već popularne “bubice”, koje se mogu kupiti preko oglasa, a sve opet da ne bi morali učiti.

Možete li zamisliti? Teško. Eh, dok bar ne budemo mogli zamisliti, da ne govorimo o tome da to postane stvarnost, teško da će se izvještaji o korupciji promijeniti nabolje.

Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i ne predstavljaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera