Kosovo i Srbija: Da li, ipak, zvecka oružje?

Hashim Thaci, Federica Mogherini, Aleksandar Vučić
Bodo Weber smatra da je tim Federice Mogherini neodgovorno odvukao dijalog u spor o razmjeni teritorija i taksi (Al Jazeera)

„Nema nastavka dijaloga dok Priština ne povuče protivpravne odluke“, izjavio je predsednik Srbije Aleksandar Vučić nakon najnovijeg razgovora u Briselu sa kosovskim predsednikom Hashimom Thacijem i šeficom diplomatije Evropske unije Federicom Mogherini.

Srpski predsednik je posle još jednog zaludnog briselskog divana rekao da su pred Srbijom „teški dani u političkom smislu“ i da će razgovor s Prištinom biti nastavljen kada albanska strana povuče svoje protivpravne odluke – narodski rečeno „o kukovom letu“.

Znači, nikad!

Nakon ovog susreta sa Thacijem i Mogherini, Vučić je za „javni servis“ (RTS) rekao da brojne evropske zemlje pokušavaju „da izbace Srbiju iz energetske mreže sa severa Kosova“ i da je reč o protivpravnom potezu usmerenom protiv Srbije.

„Evropljani očigledno pokušavaju da nas izbace odatle (sa severa Kosova) protivpravno, sutra ili u ponedeljak (12. novembra – p.a.) će biti ta odluka. Do sada su se protiv nas, protiv prava, izjasnili Nemačka, Francuska, Italija, Švajcarska, Belgija, Luksemburg, Holandija i, naravno, Hrvatska, a za nas su Slovačka, Španija, Bosna i Hercegovina“. Osam prema tri!

Državnoj, sluganskoj televiziji, Vučić se izjadao kako (srpski) sever Kosova dobija struju iz centralne Srbije i da je u Nacrtu energetskog sporazuma jasno formulisano da mora da se formira Zajednica srpskih opština (ZSO), ali pošto to nije učinjeno krivicom Prištine, kako je kazao Vučić „oni nama sada hoće da otmu pravo da transferišemo struju, da izgubimo jedan dalekovod prema Makedoniji, dva prema Albaniji, tri prema Crnoj Gori“.

Osim kritikovanja kosovske političke vrhuške zbog osnivanja Vojske Kosova, Vučić je imao primedbu i na prošlonedeljnu odluku Prištine o povećanju poreza na uvoz srpske robe, koja je, veli Vučić. suprotna Centralnoevropskom sporazumu o slobodnoj trgovini CEFTA.

Da li, ipak, zvecka oružje?

Neprikosnoveni srpski vladar, da li namerno (?), zbunjuje javnost i kaže da je Srbija uvek spremna da razgovara „o kompromisima“. Mi smo, kaže Vučić, spremni da razgovaramo o kompromisima, ali ne sa nekim ko će da nas vara svakog dana. Niko od naših ljudi se ovde neće pojaviti dok oni ne povuku svoje protivpravne odluke.

Vučić redovno igra na patriotsku kartu i putem srpskih medija se obraća EU, puca u prazno: Mi smo rekli da razumemo šta vi iz Evrope radite protiv nas, žalićemo se na svim mestima. Nećemo vam dati da zgazite naš narod i našu zemlju, na severu Kosova i u celini. Puca u prazno i plaši mečku rešetom.

Kosovska vojska neće doći na sever Kosova! To se neće dogoditi! Posle ovoga Vučić mirotvorački ističe da Srbija ne želi sukobe, da želi mir sa Albancima, ali da (Srbija) neće dozvoliti ugrožavanje svog naroda. Pošto je, izgleda, jedino on vlastan da proceni ima li ili nema ugrožavanje njegovog naroda neki ne isključuju mogućnost oružanih sukoba manjeg intenziteta na severu bivše pokrajine, što bi i njemu i Srbiji bilo ravno samoubistvu.

Recimo da Evropa (EU) nije niti ozbiljna, niti pravična, koliko bi trebalo da bude i koliko se od nje očekuje, da Kosovo ne predvode sveci, ali posle svega što je Beograd rđavo uradio za svoje sunarodnike u bivšoj pokrajini, Srbima na Kosovu bi bilo mnogo bolje da ih dežurni dušebriznici iz srpske metropole nisu štitili.

EU o jačanju duha normalizacije, Thaci o agresivnosti srpske strane

Da Evropa (Unija) ima prst obraza, kako reče jedan beogradski pisac, i bez taktičkog iznurivanja albanske strane i Vučićevih uslovljavanja davno bi batalila briselsku farmu/zadrugu/parove. Ovako, Federica Mogherini apeluje na obe strane da se uzdrže od reči, akcija i mera suprotnih normalizaciji.

„EU očekuje da Srbija i Kosovo brzo ispune svoje obaveze prema dijalogu, imajući u vidu direktnu povezanost sveobuhvatne normalizacije odnosa među njima i konkretnih izgleda njihovih aspiracija prema EU“, navodi se u saopštenju nakon poslednjeg razgovora dve strane, u kojem još stoji da su Thaci i Vučić razgovarali o potrebnim koracima za put napred (?!) i odlučili da ostanu u stalnom kontaktu…

Možda bidne, al’ ne mora da znači, kaže narodna.

Ne treba sumnjati da je Vučić u Briselu i ovog puta mnogo zanovetao, nalazio svačem zamerku (zakerao), a kosovski predsednik Thaci izjavio je da je sastanak praćen agresivnim ponašanjem srpske delegacije. Mediji u Prištini preneli su njegovu izjavu u kojoj on ističe da je u interesu dve zemlje da se postigne mirovni sporazum i da se definitivno na Kosovu i u Srbiji stvori prostor za evropsku perspektivu.

Predsednik Kosova deluje „evropskije“ od predstavnika Beograda. On veruje da je trenutak za novi zamah koji treba iskoristiti, istorijska mogućnost da dođe do priznanja Kosova. Nakon toga ne krije da ima rezerve prema procesu, da je mala mogućnost da dođe do sporazuma, potom (za javnost) da su se saglasili da povećaju napore za dijalog i da su alternative „populistički glasovi i incidenti“. Kosovski predsednik ne taji da nakon sporazuma Priština očekuje međusobno priznanje dve zemlje i prijem Kosova u Ujedinjene nacije.

Nasuprot njega je vatreni (navijač!) Vučić koji čak nije u stanju da se uzdrži ako mu neko, dok je davao izjavu u Briselu, s prozora naspram zgrade EU dobaci „Živelo Kosovo!“. Razumem da se tome protivi, ali na to treba da reaguju drugi, domaćini i novinari, a ne jedan državnik.

SPC za odbranu Kosova “po svaku cenu”

Srpska pravoslavna crkva, militantna-versko-političko-profiterska organizacija čvrsto stoji na stanovištu da se suverenitet Srbije na Kosovu ni po koju cenu ne može dovesti pod znak pitanja i na svaki način mora očuvati. Vučić kaže da je razumeo poruku, ali da neće promeniti mišljenje i da su državi apsolutno vezane ruke. Pojašnjavajući mantijašima da puni suverenitet znači teritorija, narod, vojska, policija… i pita ih:

„A šta od toga mi imamo na Kosovu i Metohiji?! Šta nam je ostalo posle priznanja nezavisnosti? Gde nam je vojska na KiM, gde nam je policija, gde nam je narod? Koju teritoriju kontrolišemo mi? Kako i šta da čuvamo“, pita Vučić, koji ne krije da ga pogađa „loše mešanje“ SPC u politiku.

Da li u saglasju s predsednikom ili ne, ministar inostranih poslova Ivica Dačić se ne razlikuje mnogo od SPC. Povodom izjave poslanika Bundestaga Petera Bayera (iz CDU, stranke Angele Merkel), koji je rekao da je nedavno Beograd stigao s porukom da Srbija ne može biti deo EU dok de jure ne prizna nezavisnost Kosova – Dačić je izjavio da Srbija neće pogaziti svoj Ustav i obraz priznajući lažnu državu Kosovo „zarad nekakve evropske šargarepe“. Čekaćemo Dačića da nešto kaže ukoliko bude (proceduralne) promene ustava.

Teško je, međutim, pronaći većinu među građanima Srbije koja bi podržala Dačićevu izjavu da diplomatska bitka za Kosovo i Metohiju tek predstoji. Tu i tamo srpski šef diplomatije maše artijama kako su pojedine male i zemlje bez ikakvog uticaja na međunarodno javno mnjenje tobož povukle svoja priznanja kosovske nezavisnosti, ali to ne treba očekivati od onih koje su to učinile odmah nakon proglašenja nezavisnosti (17. februara 2008. godine) – SAD, Australija, Nemačka, Italija, Švajcarska, Francuska, Turska, Velika Britanija, Holandija, Austrija…

O razgraničenju, podeli i Nobelovoj nagradi

Srpsko političko vodstvo najpre je briselska susretanja uporno kvalifikovalo pregovorima, iako je svima jasno da se samo – razgovara. U poslednje vreme slično se tumači i razgraničenje ili, slobodnije rečeno, razmena teritorija. Građanima Srbije Vučić i dalje obećava neko kosovsko parče, ali katkad, kao sredinom avgusta ove godine poruči svom narodu da je, recimo, stav nemačke kancelarke Angele Merkel – već pet godina isti.

Ona je (osmelio se) protiv razgraničenja, ona nas je već razgraničila tako što je Kosovo odvojeno do Srbije i to tako da je celo Kosovo nezavisna država i da je ne samo za Merkel, već i za ceo zapadni svet Kosovo nezavisna, suverena i nedeljiva teritorija, koja pripada Albancima u Prištini i da to nema nikakve veze sa Srbijom.

Sonja Biserko (Helsinški odbor za ljudska prava) je mišljenja da je podela Kosova i razmena teritorija postala legitimna opcija za deo međunarodne zajednice i naglašava da se takvim rešenjem žrtvuje sudbina tamošnjih Srba.

Ona je (Danas, petak, 9. novembra) izjavila da je i SPC svesna opasnosti podele teritorija. Da li je zaista vredno žrtvovati Srbe s Kosova da bi se postigao nekakav dogovor po tom nacionalističkom ključu podele i razmene teritorija. Međunarodna zajednica mora biti svesna da svaka podrška ovakvom rešenju stvara i direktno uzrokuje ljudsku nesreću običnih ljudi, kaže Biserko i otkriva jednu neobičnu zanimljivost. Kaže da je prilikom nedavne posete Kosovu čula da predsednici Kosova i Srbije idejom o razmeni teritorija, od čega građani strahuju  – priželjkuju Nobelovu nagradu za mir.

Da li se „pogubio“ predsednik Srbije?

Sledeći onu crnogorsku valjda „krivo sjedi a pravo zbori“, valja priznati da je Beograd oterao Kosovo iz Srbije. Srbi, dakle, njihova Crkva, inteligencija, političke partije i sva rukovodstva poduprta nazovi opozicijom (naročito današnjom!) najveći su krivci što su kosovski Albanci nakon raspada Jugoslavije odlučili da napuste srbijanski državni okvir. Dozlogrdilo im!

Neko će jednog dana morati da pruži ruku pomirenja tom narodu. Ne verujem da su to kadri Vučić, Dačić i bratija, ali – što pre to bolje – neko će to da učini. U delu proevropske beogradske čaršije koja zaista može da stane u veći autobus, sve glasnije se govori da se Vučić pogubio.

Od četiri značenja ove reči tipujem na treće – izgubiti sposobnost rasuđivanja, shvatanja, jako se smesti, zbuniti.         

Što se pak tiče eventualnog opoziva brljivog predsednika, osim narodne pobune širokih narodnih masa (isključeno!), pominje se i nešto na ovim prostorima manje poznato – da neko odluči da monarh – nije u redu.

Ako ćemo se osloniti na Ustav, on u članu 118. kaže da se predsednik Republike razrešava zbog ovrede Ustava, odlukom Narodne skupštine, glasovima najmanje dve trećine narodnih poslanika. U stavu dva stoji da postupak za razrešenje može da pokrene Narodna skupština, na predlog najmanje jedne trećine narodnih poslanika i (stav tri) da je Ustavni sud dužan da po pokrenutom postupku za razrešenje, najkasnije u roku od 45 dana, odluči o postojanju povrede Ustava.

Non est magnus pumilio, licet in monte constiterit (Seneka).

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera