Kosovski boj sve do Švicarske i Rusije

Pomirenje je potpuno zapostavljeno u višedecenijskom pristupu Beograda 'najskupljem srpskom problemu' (Reuters)

Žene, učesnice Kosovskog boja 1389. noseća je tema broja kojom se reklamira ženski časopis „Blic žena“ dan-dva pred nastavak poodavno prekinutog dijaloga Prištine i Beograda u Briselu. A matično izdanje „Blic“ za 28. jun, Vidovdan najavljuje prilog – srpska jela iz doba iste te bitke.

Istovremeno, oni koji se pomnije bave fudbalom zvanim i nogomet, hit-temom što „duva“ iz Rusije, navode da se u srpskim medijima i na mrežama (sve do javnog servisa) osećao miris pravog rata pred utakmicu reprezentacije protiv Švajcarske (izgubljena! „rat“ pojačan!). Razlog je što za zemlju banaka i satova nastupa nekoliko igrača čija imena nedvosmisleno ukazuju na kosov(ar)sko, odnosno poreklo sa „severnomakedonskog“ zapada.

Iz navedenog, naročito, videćemo kasnije iz drugopomenutog, mogla se dobrano onjušiti atmosfera pred dugo odlagani susret Vučić – Tači uz posrednike u Briselu. Sliku upotpunjava ju i naslovi tipa „Kosovu se ljulja desetak priznanja“, „Liberija povukla priznanje“, „Premijerka Brnabić mora da podnese ostavku i da bude suđena za veleizdaju“. Zbog izjave da je „Kosovo BILO Srbija“, a ne i zbog neveštog vađenja kroz još neveštiji demanti.

Ali, uprkos „navalici“ ovakvih objava stvarne i kompletne slike stanja kosovskog čvora, ni sadržine dijaloga, nema ni u obrisima. Dapače, najbliži istini bio bi zaključak – javnost o suštini svega toga ništa ne zna. (Bez ulaženja u to ima li i koliko javnosti u Srbiji, što je čest, zapravo obavezan, „začin“ ovih tekstova.)

Predsednik Srbije Aleksandar Vučić, je sudeći po pojedinim medijskim nagađanjima, odložio do posle Mundijala, najavljeno obraćanje naciji sa svojim, bar trenutnim stavom o Kosovu. Razlog tome je bio „rijaliti“ u slučaju (ne)otetog ili samootetog – pa provereno pronađenog – novinara Stefana Cvetkovića.

Čak i ako bi se uvažila takvo predsedničko opravdanje, to opet ne bi bilo objašnjenje zašto je javnost zbunjena i nedovoljno informisana.

Povrh svega, potpuno očekivano za „vučićevštinu“, i neka bočna, okolofudbalska zbitija u Rusiji, očas su u šla u „kosovsku agendu“ kao pikantan prilog zbunjivanju građanstva.

Burunđani, Budžumburci i Iranci…

Većina prethodnih zapažanja koja su skelet ovog teksta, važi i u vezi s aktuel(izova)nim rukavcem teme pod šifrom „Liberija povukla priznanje Kosova“. To je u nastupu „uživo“ sa srpskim kolegom Ivicom Dačićem u Beogradu potvrdio liberijski ministar spoljnih poslova Gbezongar Milton Findlej.

(Samo tri dana potom liberijska  vlada je saopštila da nastavlja diplomatske odnose s Kosovom, na šta je mirisao i iza istaknutog „povlači priznanje“, onaj malo sakriveni deo prve vesti gde stajaše – „dok je u toku dijalog“).

Zvuči kao zafrkancija, ali ozbiljno je: da li se žitelji Burundija na srpskom zovu Burunđani ili Burundijanci, a stanovnici glavnog grada Budžumburci ili Budžumburani? Teško da na ovo pitanje iko u Srbiji, pa i spoljni Dačić zna odgovor, a verovatno je da se ne zna ni gde je Burundi. Kao uostalom ni Barbados, Mauricijus, Sent Vinsent, Grenadini, Surinam, Gvineja Bisao.

To manje važi za zemlje poput Indije, Meksika, Paragvaja, Jamajke… Irana, ali svejedno njih više od desetak vezuju dve okolnosti. Ni jedna nije priznala nezavisnost Kosova, a s druge strane za njihove građane Srbija je uvela bezvizni režim. Ovo „s druge strane“ može se tumačiti i kao „zauzvrat“. I, izgleda, baš tako su to shvatili „evropski krugovi“, poglavito iz ugla (ne)usklađenosti sa EUpolitikom borbe protiv ilegalnih migranata.

Prvi je u tom pravcu prst uperio državni sekretar slovenačkog MUP-a Boštjan Šefic, naznačivši kao vrlo „problematično ukidanje viza Iranu i još nekim afričkim državama“. Bilo je kritika, promicalo je po srpskim medijima, i iz Saveta Evrope po čijem izveštaju bi Srbija trebalo da se „uzdrži od skretanja od zajedničke vizne politike, te da nova praksa sklapanja sporazuma sa trećim državama izaziva zabrinutost“.”

Zagrebački “Jutarnji list” je, pak, pronašao „neimenovanog evropskog zvaničnika“, koji je opomenuo da zbog toga Srbija može da izgubi bezvizni režim.

Iran, čije žitelje vrlo verovatno ni većinska glasačka mašina vladajuće koalicione „familije“ ne bi nazvala Iranjani, odlična je ilustracija problema koje je nagovestilo šuškanje ovih zasad tanušnih medijskih izvora iz EUrope.

Vize za Irance ukinute su još u avgustu lane. Na tadašnja upozorenja da to može biti olakšica za nedozvoljene migracije, vlasti su uzvraćale turističko-ekonomskim razlozima. Relativna potvrda se sada dolazi iz statistika – od tada je zemlju posetilo više od 15.000 iranskih turista, a otvorene su/obnovljene i dve stalne avio-linije sa Teheranom.

Ali, stigao je i podatak da se od njih, više od 500 sada nalazi u Srbiji čekajući „put na Zapad“, bez podatka o tome da li se i koliko dosad tamo uputilo ne vrativši se nakon „turizma“ u svoju zemlju.

Uz dlaku ili uz vjetar

Ovo, međutim, govori i dnevnopolitički i o nepreležanoj kosovskodijaloškoj temi. Upravo u jeku šuškanja o namrgođenosti Evrope na „mi vama vize, vi nama nepriznavanje Kosova“, u Beogradu je boravio iranski ministar privrede (s obaveznim prijemom kod A. V. (kako se lepo inicijali podudaraju sa adresom predsedničke rezidencije -Andrićev venac). Upriličen je i privrednički skup sa temom „carinskih olakšica“ u međusobnoj razmeni (svega oko 21 milion evra, uz, naravno, deficit Srbije).

Ta matrica ima se u vidu i za ostale „bezvizne“ (umal ne napisah – bezvezne!) zemlje prilikom susreta sa njihovim zvaničnicima kojih poslednjih meseci ne manjka. Naprotiv, to kretanje „uz dlaku“, mada će se po svemu sudeći završiti kao „pi..nje uz vetar“, naprosto jeste deo zvnične strategije koju je i onomad, baš za mikrofonom, pored Gbezongara Miltona Findleja, ministar Dačić ponovljeno naglasio kao – proces priznavanja Kosova nije još okončan.

Vlada se, ipak potrudila da, ne pridajući tome preveliki značaj, demantuje opasnost od ukidanja bezviznog režima Srbiji. Učinila je to ministarka za evropske integracije Jadranka Joksimović pohvalivši najpre Srbiju koja je 2015. u jeku migrantske krize „pokazala sposobnost i odgovornost prema zemljama EU“. Potom je ponovila i ono što je u „slučaju Irana“ rečeno još prošlog avgusta – da policija zajedno sa Fronteksom kontroliše promet ljudi na granicama i aerodromima.

Takvim odgovorom, međutim, umireni su samo mediji koji su prenosili upozorenja iz EU. (Dnevno)polititička, nadamo se, samo propagandna strategija ostaje ista i završava se –opet na Kosovu. Jer!

Za razliku od nehajne kooperativnosti euintergišuće koleginice, istim povodom i na dan kad A.V. na A.V. prima iranskog ministra Mohamada Šarijatmadarija, kolega joj Dačić mangupski i prpošno, potvrđuje tačnost onog što smo mi eufemizirali „tanušnim šuškanjem“

„Nije problem za EU što smi mi pojedinim zemljama ukinuli vize, nego što te zemlje nisu priznale Kosovo“ – dobacuje Dačić EU-u.

Mitrovica, pismima nedostupna

Posle svega, neophodna su bar tri podvlačenja.

Najpre, (bez)vizna sekvenca u ovom blokbasteru, bolje reći sapunskoj seriji s bezgraničnim brojem nastavaka, a u srpsko-briselsko-kosovskoj koprodukciji, ukazuje na izvesno, možda i malo veće nezadovoljstvo evropskih, pa i vanEU faktora potezima Srbije u čitavoj režiji i mizanscenu.

Vidi se to, na više polja, iako se drčno ne iskazuje. Recimo, očekivanje otvaranja pet poglavlja u primicanju Srbije EU ako se zdesi junski samit Mogerini –Tači – Vučić, a koji se, eto, zdešava, svela na svega dva. Nadalje, iako birokratsko-eufemistični, pa je potrebno da se čitaju uz poznavanje „dešifrovanja prijateljskih informacija“, izveštaji iz Brisela i Strazbura o napretku Srbije poručuju o nezadovoljstvu brojnim njegovim aspektima – korupcija, mediji, pravosuđe, kriminal…

Takođe, i sve češće pripomene o ubrzanju procesa konačnog rešenja za Kosovo te „gušći“ nagoveštaji promene formata (pa čak i zamene visoke predstavnice Federike Mogerini) i povećanje broja „svedoka“ dijaloga (SAD, Rusija, Kina…) govore o blizini, samim tim i o teškoćama razrešenja.

Sadašnji trenutak pokazuje da je veoma dugačak spisak konkretnih problema života građana, konačno i Srba na Kosovu, koji su sakriveni/maskirani iza „velikih tema“. I zatrpani.

Jedan respektabilni sajt je ovih dana nabrojao najmanje četrdeset takvih, a za islustraciju neka posluži podatak da se sada iz (uže) Srbije ne može poslati pismo na Kosovo. Pa ni u em Kosovsku, em Severnu em Mitrovicu!

Da ne navodimo zapažanje da se „Brisel drma“ u vezi s ONIM mostom na Ibru u pomenutom gradu, a niko i ne pominje ostala četiri gde nema parkova u obliku žardinjera i nisu kršteni imenima vitezova iz Kosovskog boja.

Po sličnom modelu i ova runda dijaloga u Srbiji se javno doživljava kao prekretni nedeljni susret dvojice predsednika. U činjenici da je tzv. „tehnički dijalog“ kojim se rešava koja marka se stavlja na pomenuto pismo počeo tri dana ranije – javno je podvučeno samo da koordinator dijaloga, šef vladinog kosovskog ofisa i potpredsednik SNS Marko Đurić od dijaloga koji vodi – ne očekuje ništa. Što je samo refren sličnog stava predsednika države.

Na kraju, o velikim temama kojim se zatrpavaju one životne – govori se velikim i često praznim ili neiskrenim rečima. I to važi podjednako i za albansku stranu. Ništa se ne objašnjava, niti konkretizuju stavovi – šta na primer podrazumeva kompromis, da li se o „razmeni teritorija“ pojačano govori samo da bi se pred tim „baukom“ bilo koji dogovor predstavio kao taj bogomdani i relaksirajući kompromis? Da li je premijerkina „veleizdajnička izjava“ takođe probni balon da se saopšti – e, nije „Kosovo bilo“, još „je“, sačuvasmo ga modelom „dve Nemačke“.

Kad Avni Arifi, analogno Đuriću „kosovski šef“ pregovora kaže da nikakva razmena teritorija nije na dnevnom redu, jer ako bi toga bilo, onda se postavlja pitanje Sandžaka i Preševske doline, zašto Vučić ne vidi ono „ako“ nego javnosti obrazlaže „albanski san o zelenoj islamskoj transferzali“ na kojoj se, eto, našlo i jezero Gazivode (koje on ne da nipošto), a ne objašnjava u kakvoj je jezero vezi sa famoznim sporazumom o energetici koji se još „kiseli u fiokama“ dijalogičara.

Prekretnica sa dvije tačke

U nizu tih pitanja – velikih tema – posebno mesto zauzimaju zastrašivanja veličnom pritisaka na Srbiju, ali pre svega kroz one što su takođe stalni refren – na Vučića lično i njegovu porodicu, kako je on objasnio čak i napise o pojavljivanju svog sina u grupi kontroverzno-kriminogenih navijača u Moskvi.

To je, kaže, sve u cilju da popusti u vezi s Kosovom, a neće! Zato se valjda lokalni odbori SNS po Srbiji poslednjih dana, kažu poznavaoci, posebno mobilišu da u momentu krupnih odluka braneći njega, odbrane odluku o „južnoj srpskoj pokrajini“.

Povodom samog samita 24. juna u Briselu – uz izvinjenje što ih pominjemo u istoj ravni – Milovan Drecun, u svojoj SNS političkoj fazi član stranke i predsednik skupštinskog odbora za Kosovo kaže da je taj sastanak – prekretnica. Prištinski filozof, književnik i aktivista kaže da se „dve stvari razmatraju kao najbitnije: kakav status Kosova u UN, posmatrački ili punopravni, i koje če kompetencije imati Zajednica srpskih opština, izvršne ili samo konsultativne“.

Verujemo da će se „Drecunova prekretnica“ možda malo i prolongirati, ali po svemu sudeći Malićijeve „dve teme“ – ostaju…

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera