Kovači vlastite sreće

U zemlji u kojoj su stotine hiljada ljudi nezaposlene i gdje je teško zaraditi za koricu kruha, uposlenici TMP Društva za zapošljavanje slijepih i slabovidnih lica iz Sarajeva su odlučili uzeti stvari u svoje ruke i ne čekati na državu koja je zaboravila mnoge. I dok veliki broj ljudi, kako to analitičari i brojni kritičari rado kažu, posao čekaju, a ne traže, članovi Društva su zavrnuli rukave i krenuli kovati svoju sreću.

Socijalno privredno društvo TMP je osnovao je još davne 1968. godine. Savez slijepih Bosne i Hercegovine, sa ciljem da razvija programe i provodi djelatnosti u okviru kojih će se profesionalno rehabilitirati i zapošljavati slijepe i slabovidne osobe.

Sudbina često zna biti okrutna prema slabijim, te su se tako objekti TMP-a u ratu našli na prvoj liniji fronta. Zgrade su razrušene, inventar pokraden, oprema i mašine su uništeni ili opljačkani. I kako to samo oni koje život nije nikad mazio najbolje znaju, iz pepela su ponovno izgradili mjesto gdje mogu biti korisni i sebi i svojima, ali i cjelokupnom društvu.

Timski duh

Zbog određenih fizičkih nedostataka, zaposlenici TMP-a često ne mogu samostalno dati puni radni učinak, kaže Hadžić. Zbog toga se, primjera radi, komplementiraju slijepa i slabovidna lica, koja su, osim toga, savršenog zdravlja, s osobama koja boluju od cerebralne paralize. Time se, dodaje on, dobija situacija u kojoj obje osobe daju svoj puni radni učinak.

Savez slijepih je 2002. godine uspio TMP izuzeti iz procesa privatizacije, vraćena su osnivačka prava nad preduzećem i od tada kreće nova faza za one koje zbog invaliditeta drugi nisu htjeli zaposliti.

Tako sada ovo društvo nudi usluge prženja i pakovanja kafe, pakovanje zrnastih i praškastih proizvoda, kopiranje ključeva, fotokopiranje i štampanje, ima maloprodajnu trgovinu, nudi ugostiteljske usluge u restoranu koji se snabdijeva iz njihovog vlastitog plastenika u kojem uzgajaju organsko povrće, te organiziraju razne manifestacije u multimedijalnoj sali.

A njihov salon fizioterapeutskih usluga je možda i najcjenjeniji u cijelom gradu.

Bez ustupaka

Ono čime se posebno ponose jeste što su se za sve izborili svojim kvalitetom i cijenom, govori Armin Hadžić, pomoćnik direktora za ekonomiju, planiranje i razvoj TMP-a. Iako su 80 posto uposlenih osobe sa invaliditetom, za njih na tržištu nema posebnih ustupaka. “I zbog toga nam je drago.”

Iako naziv sugerira da Društvo zapošljava samo slijepe i slabovidne osobe, u stvarnosti su zaposleni ljudi sa različitim vidovima invaliditeta. Među njima su oni sa cerebralnom paralizom, invalidi rata…

Za razliku od osoba koje nemaju neki vid invaliditeta, osobe uposlene u TMP-u uglavnom nisu u mogućnosti odmah početi sa radom, dodaje Hadžić. Zbog toga je potreban često duži vremenski period da bi se njihovi uposlenici obučili za rad bez nadzora, a troškove obuke snosi upravo samo društvo.

Ipak, za razliku od velikog broja drugih kompanija, Društvo za zapošljavanje slijepih i slabovidnih lica iz Sarajeva nijednom dobavljaču nije dužno, sve obaveze se uredno izmiruju, a plate su redovne, ističu uposlenici.

“Poseban je osjećaj kada osobe sa invaliditetom, koje niko drugi nije htio zaposliti, sebi osiguraju i zarade platu, kada nisu na teretu ni porodici ni društvu”, kaže Hadžić. On podsjeća da treba uzeti u obzir da osobe sa invaliditetom često imaju problema sa samopouzdanjem, upravo zbog toga što nisu bili u mogućnosti da se o sebi brinu.

Posebna briga

TMP, društvo za zapošljavanje slijepih i slabovidnih lica, jedina je zaštitna radionica u Federaciji BiH koja brine o zapošljavanju slijepih i slabovidih i drugih osoba s invaliditetom, kaže Hadžić, organizirana da pruža stvarnu mogućnost zapošljavanja slijepim i drugim osobama s invaliditetom u što većem broju.

Zbog toga su u Društvu ponosni što se s vremenom dio radnika toliko usavršio i ohrabrio da su samostalno krenuli u poslovne vode. “Društvo im pomogne koliko može, sa administracijom i savjetima, ali u konačnici oni sami preuzmu teret samostalnog poslovanja. I u tome budu izuzetno dobri”.

Mjesto pod suncem

Sarajku Šejlu Samouk je kao djevojčicu 1993. godine u glavu pogodio metak. Ljekari su joj život spasili, ali oko nisu mogli.

Kako kaže, prije TMP-a je pokušavala naći posao u brojnim firmama, ali od svega toga ima samo “jednu divnu kolekciju odbijenica”.

Silne odbijenice je nisu obeshrabrile. Naprotiv, to joj je bio motiv više da nađe svoje mjesto pod suncem. Tako gotovo četiri godine u okviru TMP-a šije kožne tašne i srebrni nakit sa Swarovski elementima. Iako se radi o napornom i preciznom poslu, ranjavanje u ratu je ne sprečava da svakodnevno svojim rukama pravi prava mala umjetnička djela.

Za budućnost se, kaže, ne brine. “Stekli smo reputaciju po proizvodnji kvalitetnih ručno rađenih, a cjenovno prihvatljivih proizvoda, tako da svakim danom imamo sve više kupaca”.

A koliko reputacija znači, govori i da njihov fizioterapeutski salon ima više od 3.000 registriranih korisnika, navodi fizioterapeut Nadir Ibrahimović, slabovidna osoba. Ipak, napominje, to je samo broj registriranih i redovnih klijenata. Broj korisnika fizioterapeutskog salona je mnogo veći.

Da to nije samo “busanje u prsa” govori i činjenica da salon radi svaki dan, uključujući vikende, od osam do 20 sati, a već imaju problem sa kapacitetom. “Jednostavno, nekad nam je teško sve stići. Ali se ne žalimo. Imamo priliku pomoći drugima, a i mi imamo posla”, dodao je Ibrahimović.

Primjena zakona

Mladi stručnjak ističe da svi njihovi fizioterapeuti, njih sedam, imaju završene fizioterapeutske škole i da svi imaju položene državne ispite: “Kod nas samo stručnjaci mogu raditi”.

Iako posla puno imaju, sve stižu jer među njima, kao i ostatku TMP-a, vlada snažan timski duh, dodaju.

Radnici Društva za zapošljavanje slijepih i slabovidnih lica od države nemaju velikih očekivanja i zahtjeva. Milostinju, kažu, nikad nisu tražili, niti bi je prihvatili. Ali bi voljeli da se malo više primjenjuju usvojeni zakoni, kaže Hadžić.

On podsjeća da je Agencija za javne nabavke BiH uskladila Zakon o javnim nabavkama BiH sa Zakonom o profesionalnoj rehabilitaciji Federacije BiH, što znači da proizvodi i usluge privrednih društava i zaštitnih radionica koje zapošljavaju osobe s invaliditetom moraju biti zastupljeni najmanje 35 posto prilikom javnih nabavki, čak i u slučaju da su proizvodi skuplji do 20 posto u odnosu na druge ponuđače.

U praksi, to je samo mrtvo slovo na papiru, dodaje.

I dok se stvari ne promijene, iz ovog društva poručuju da će nastaviti vrijedno raditi i širiti svoje poslovanje.

Izvor: Al Jazeera