Kožuh za patrijarha i visokog predstavnika

Sedamdesetjednogodišnji Đorđe Drvenica iz Bijeljine posljednji je ćurčija u Semberiji, a ovaj zanat rijetko se može sresti u bilo kojoj od zemalja bivše Jugoslavije. Kožuh i šubara osnovni su proizvodi ćurčijskog zanata, a Drvenica se prisjeća da je svojevremeno izradio kožuhe za patrijarha Pavla te visokog predstavnika međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini Valentina Inzka.

“Kao mali sam išao na polugodištu na popravni, nisam bio dobar u školi. Jedno jutro mi majka kaže: ‘Otac te čeka u radnji.’ Ja odem, kad on mi već skrojio kecelju. Kaže: ‘Od sada ćeš kod mene učiti ćurčijski zanat.’ Plačem ja, ali odem i upišem se u zanatsku školu i nastavim vršiti praksu kod oca”, priča Drvenica.

Rođen je 1947. godine, a otac Brano već je bio poznati bijeljinski ćurčija. Đorđe ističe da je prvi test koji mu je otac priredio kada je došao da uči zanat bio test poštenja, koje je danas gotovo nepoznat pojam.

Nema poštenja koje je nekad bilo 

“Moj zadatak je bio da dođem prvi u radnju i očistim je, pometem, a tek onda je dolazio otac. Metem ja tako jedno jutro, kad nešto zvecne na podu. Pogledam, ono pet dinara. Uzmem ih i stavim na policu i kažem ocu da sam ih našao. Tada se za pet dinara moglo kupiti pet kolača u poslastičarnici. Nakon nekoliko dana, opet metem, kad ono dva dinara. Opet ih ostavim na policu. Sutradan me otac pozove i kaže: ‘Ovo sam ti ja postavio da nađeš, da vidim da li ćeš da kradeš, ili ćeš biti pošten. Nikada nemoj krasti, traži ako ti nešto treba, ali ako nas deset radi, a jedan potkrada, loše nam se piše.’ To je bio prvi test koji sam položio.”

Đorđe naglašava da samo onaj ko je radio ćurčijski zanat zna o koliko teškom poslu je riječ. Šezdesetih godina prošlog vijeka njegov radni dan počinjao je ujutro u 5:00 časova, a završavao se u 6:00 časova poslijepodne. Godišnje je proizvodio 600 stotina kožuha i šubara, a pazarnim danom nije razmišljao da li će nešto od toga prodati ili neće. Ova roba imala je svoje mušterije.

“Mnogi miješaju krznara i ćurčiju, a to su dva različita zanata. Krznari rade sa plemenitim krznom – od lisice, nerca, kune… a ćurčije rade striktno sa domaćom jagnjećom kožom. Da bi sašili jedan kožuv, od štavljenja kože kad se odere jagnje do napravljenog kožuva trebalo je 30 dana. Pokiselimo kožu u vodu, mora da odstoji 48 sati, da iz krutog stanja dođe u mekano. Onda dolaze pranje, lešenje, štavljenje, struganje, farbanje i šivenje kožuva. Preko ljeta uštavimo 500-600 koža, da imamo za zimu, i sve smo prodavali. A sada, nakon rata, kao da ste nožem presjekli, sve je stalo.”

Dodaje da je svjestan da se vremena mijenjaju, ali da nikada nije mogao da povjeruje da će doći vrijeme u kojem će sjediti u radnji po dva mjeseca a neće zaraditi ni marku. Danas ne uspijeva da zaradi ni za plaćanje mjesečne kirije, a sedamdesetih i osamdesetih godina od ćurčijskog zanata mogao je da priušti sebi kupovinu novog automobila, i to nekoliko puta zaredom.

Ima limuzina, ali para nema

“Danas niko, ako pogledamo seoski živalj, ne postavlja pitanje da li će nasuti 50 maraka [oko 25 eura] goriva, to im se podrazumijeva, ali kada bi im rekao da plate 50 maraka šubaru koju će nositi cijelog života, rekli bi vam da je to skupo. Sve se okrenulo naopačke. Odete u kinesku prodavnicu i obučete se za 20 maraka [desetak eura] od glave do pete. Sve je izgubilo smisao. Mislim da nam Evropa i svijet šalju smeće koje oni ne nose, a mi ga objeručke prihvatamo. Imam u radnji i desetak plemenitih bundi, koje mi ljudi donose da ih prodam, za male pare. Ma, nije ih niko pogledao, već pet godina stoje na čiviluku.”

Godine 1976. Brano Drvenica je iznenada umro i Đorđe, kao relativno mlad majstor, preuzima radnju. Vrijeme do 1990. godine ocjenjuje kao zlatno, u kojem niko nije hodao besposlen, a on je po cijeli dan ugovarao, nabavljao robu, pripremao je i, na kraju, sve prodavao.

“Dok je otac bio živ, odlazili smo u Split. Za izradu šubare trebaju vam posebne kožice, od jagnjadi iz Urugvaja i Argentine. To su mala jagnjad, sitna, iz stada po 30.000 ovaca. U Splitu smo kupovali bale od 2.400 kožica, koje bi nam trajale pet godina. Bojili smo ih u crno, jer nije bilo toliko crnih ovaca, a dnevno smo pravili po 10 šubara. Išli smo po materijal i u Suboticu, Novi Sad, Zagreb, Šabac, Ljig, Beograd… Danas nemate nigdje da kupite ni parče kože.”

Proizvodi iz ćurčijske radnje Đorđa Drvenice stigli su do Amerike, Kanade, Australije… a prije petnaestak godina dobio je poziv iz beogradske Patrijaršije. Trebalo je izraditi kožuh za patrijarha Pavla.

“Uzeo sam mjere, patrijarh mi je pojasnio detalje, i izradio sam kožuh iz prvog puta. Nikakvih naknadnih dorada ili proba nije bilo. Sjećam se i da su mi jednom u radnju ušle dvije gospođe iz Sarajeva, kažu, Inzko je čuo da radim kožuve, pa je izrazio želju da nabavi jedan. One su došle da mu naruče i iznenade ga. I njemu sam uradio… to je poklon koji traje 30-40 godina. Stotine kožuva je prošlo kroz moje ruke, u razne zemlje su stigli.”

Nekada su u ulici u centru Bijeljine, u kojoj se nalazi njegova radnja, ljudi prevozili robu i obavljali svakodnevne obaveze konjskim zapregama, zatim traktorima, pa malim kamionima. Ovaj ćurčija naglašava da sada na trotoaru ispred svog lokala svakodnevno vidi parkirane automobile, vrijedne desetiname hiljada eura, ali da mu to ništa ne vrijedi, jer se kući vraća “bez dinara”.

Došao je kraj ćurčijskom zanatu

“Dođem kući i kažem ćerki: ‘Ne mogu da shvatim da je bio utorak danas a da ja nisam jednog dinara pazario.’ To je nešto nepojmljivo, za mene nešto strašno. U opštini su me zvali da se preregistrujem za stare zanate, išao sam tamo, trčao pet-šest dana, ali od toga nema ništa.”

Dodaje da svaki zanat, nažalost, ima svoje zlatno doba i svoj kraj, a taj kraj je došao ćurčijskom zanatu. Sedamdesetih godina prošlog vijeka Drvenica je gledao kako propada opančarski zanat u Bijeljini, a kako kaže, stranci i danas navrate tražeći opanke za folklor, ali bezuspješno. Ističe da su trenutno ponovo postali popularni frizeri i obućari, a da posljednjih 30 godina niko nije ušao u njegovu radnju i predložio djetetu da upiše zanat.

Da li će i čurčijski zanat nekada vratiti svoj sjaj, ostaje da pokaže vrijeme, a posljednji semberski ćurčija Đorđe Drvenica i dalje će otvarati svoju radnju u 5:30 ujutro i dočekivati dobronamjerne ljude. Ako ne da kupe kožuh ili šubaru, onda da popiju kafu i porazgovaraju.

Izvor: Al Jazeera