Križ i polumjesec na petrovaradinskoj crkvi

Dani najvećeg hodočašća su 4. i 5.augusta, kada se misa održava na četiri jezika: hrvatskom, staroslovenskom, mađarskom i njemačkom (Al Jazeera)

Četrdeset u hladu. S tim što hlada u ravnici jedva i da ima – na njivama paori ostave ili posade po jedno drvo da, usamljeno, bude znak gde se završava nečija njiva. Sreća pa je žito požnjeveno, četvrti je avgust i njive su puste; tek tu i tamo se može videti nadničar koji u sred polja zasađenog lubenicama sedi pod improvizovanom strehom i danonoćno čuva zrele, zelene lopte. Usamljeni i drvo i čovek, svako na svom zadatku.

Dok vozim ka Petrovaradinu, vidim kako u daljini, kroz gust, vreo vazduh titraju zvonici crkava ovde u Sremu i preko u Banatu. Mi se u ravnici orijentišemo prema zvonicima, otuda mi valjda i navika da podižem pogled ka crkvenim tornjevima čija su zvona kroz istoriju zvonila ne samo iz verskih razloga, već i da upozore selo na opasnost: na požar, napad, poplavu.

Kube na jednoj katoličkoj crkvi sa dva impozantna, gotska zvonika posebno mi privlači pažnju. Ukrašeno je, ili možda bolje: obeleženo je i krstom i polumesecom – crkva Snežne gospe na ulazu u Petrovaradin sa sremačke strane, kod ovdašnjeg življa poznatija kao “Crkva na tekijama”. Oko ove crkve se pletu razne legende, neistine i poluistine. Nije ni čudo; ljudi su skloni da prema sopstvenim stavovima, koji se, na žalost, poslednje dve decenije ne temelje na kvalitetnom pristupu temi već najčešće na interesima, kroje istorijsku sudbinu ove crkve i prostora oko nje.

Križ i polumjesec

Na istorijskim podacima iz proverenih izvora mogu da zahvalim velečasnom Ivanu Rajkoviću, upravniku crkve i rektoru svetišta: na ovom mestu je još u srednjem veku postojala mala katolička bogomolja, koju je turska vojska porušila u XVI veku. Na mestu crkvice, turski vojnici su podigli drvenu džamiju, odnosno tekiju pošto se nalazila uz dva izvora vode: “Križ i polumesec stoje još od vremena kada su je preuzeli Isusovci odmah poslije pobjede u Petrovaradinskoj bitci 1716. Oni su kapelu proširili i izgradili prvi drveni toranj 1754. god. Sadašnji oblik sa podignutom kupolom, križem i polumesecom i dva velika tornja na ulazu podigao je Ilija Okrugić Srijemac 1881. godine, po nacrtu arhitekte Hermanna Bollé-a koji je bio i arhitekt Štrosmajerove katedrale u Đakovu u Republici Hrvatskoj”.

Internet je prepun iskonstruisanih navoda vezanih za ovu crkvu – te da je reč o prvoj ekumenskoj crkvi na svetu, te da su u njoj bila tri oltara: katolički, pravoslavni i protestantski, od kojih su poslednja dva ustaše uništile: “To jednostavno nije tačno. Ustaše nisu ništa izbacivale. Današnji izgled crkva je dobila posle obnove 1976 godine. Tada je prečasni Stjepan Miler izbacio stare oltare koje je Ilija Okrugić postavio jer su bili dotrajali i nije ih želio restaurirati nego je želio dati crkvi neki “suvremeni” izgled. Arhitekt koji je to uradio bio je Petrovaradinac Antun Drk. Niti jedan oltar nije bio ni pravoslavni, a kamoli protestantski. Protestanti nikada nisu dolazili u ovu crkvu jer jednostavno ne časte Mariju kao Bogorodicu. Ona je za njih obična žena, kao vi i ja. Ova crkva je katolička od samoga početka i prije Turaka, pa o nekoj ekumenskoj crkvi nema smisla govoriti”.

Za crkvu Snežne gospe vezana je legenda koju mi je pre više godina ispričao Miroslav Demak, dečiji pisac i prevodilac iz Stare Pazove, sa stalnim boravkom u Bratislavi i sa idejom da o ovoj legendi napravimo film. Ushićeno mi je govorio kako se zbog slike Snežne Marije koja se nalazi u ovoj crkvi, a koju je Eugen Savojski doneo iz Rima jer mu se veoma svidela, širom zapadne Evrope pronela vest da je u zoru 5.avgusta 1716.godine, u odlučujućoj bici kod petrovaradinske tekije, austrijska vojska pobedila brojčano nadmoćnije Turke jer je u ranu zoru pao sneg: “Slika Gospe Snježne na Tekijama je kopija rimske Gospe Snježne koja se nalazi izložena u jednoj od četiri velike rimske bazilike – Santa Maria Maggiore na brdu Esquilino u Rimu. To nije fotokopija u današnjem smislu. Naša tekijska slika ima sve identične elemente koje ima ta originalna slika – ikona u Rimu. Svakako da je to pridonijelo stvaranju legende da je i ovde na dan bitke pao sneg kao što je to bilo i po rimskoj legendi gdje je 5. augusta 358. god. pao sneg da označi mesto na kojem je papa Liberije uz pomoć bogatog patricija Giovannia trebalo da izgradi novu veliku baziliku posvećenu Bogorodici. Pošto u svakoj legendi ima nešto istine – istina je da je na dan 4. avgusta bila jaka letnja oluja koja je zadala problema i otomanskoj i austrijskoj vojsci. Austrijanci su zbog bolje pripremljenosti i iskustva u ratovanju, zbog svog vosjkovođe princa Eugena Savojskog i zbog nekih čudnih događaja tokom same bitke, spretno i sretno pobedili gotovo tri puta brojniju otomansku vojsku”.

Dani hodočašća

Dani najvećeg hodočašća su 4. i 5.avgusta, kada se misa održava na četiri jezika: hrvatskom, staroslovenskom, mađarskom i nemačkom. Crkvu pohode i pravoslavci: “Svetište slavi svoje proštenje upravo 5. avgusta kao sećanje na pobedu u petrovaradinskoj bitci i zahvalu Gospi što je posredovala u tom događaju. To su “Velike Tekije”. “Male Tekije” se slave 26. jula na spomendan svetih Joakima i Ane, roditelja Blažene Djevice Marije. Posete Tekijama su moguće subotom i po dogovoru sa rektorom svetišta”.

Održana je pontifikalna misa sa procesijom, lepa i svečana; vraćam se kući. Bilo je mnogo ljudi, na stotine zdravih, starijih, mladih sa dečicom; bilo je i bolesnih. U toj raznolikosti starosnog doba i fizičke ili mentalne patnje, svi su bez razlike bili strpljivi, sa istim izrazom unutrašnjeg mira na licu. Prisnost je lebdela u vazduhu.

Noć polako pada na ravnicu. Bela, isprekidana traka posred širokog i pravog druma sija pod mesečevim sjajem. Čovek i drvo se više ne vide, ali znam da su tu. Dobar je osećaj kada znaš da na svom putu nisi sam.

Izvor: Al Jazeera