Kriza identiteta hrvatskog SDP-a

Piše: Josip Antić

Ideje su kao baloni, neke se otrgnu i polete kursom počesto iznenađujući svoje tvorce, a neke ispuhnu dok su još na uzici. Među one prve svakako spada ona o “bauku komunizma koji kruži Europom“, s kojom su prije 167 godina Marx i Engels zakitili prvi ulomak svoga Komunističkog manifesta. Može se autorima tog teksta, s današnjeg motrišta prigovoriti mnogo toga (ne i optužiti ih za greške drugih), ali da su bili oklijevala – nikako.

Onih drugih ideja kratkog leta ima napretek, a kad su manifesti i lijeva misao u Hrvata posrijedi, proteklih dana im se pridružio i dr. Gvozden Flego, ugledni znanstvenik, bivši ministar znanosti, vanstranački zastupnik i ljevičar po vokaciji.

U stranačkoj ropotarnici

Iako nije formalno član SDP-a, Flego si je još u ožujku dao truda i Predsjedništvu stranke na vlasti uputio dokument naslovivši  ga “Manifest za novi program SDP-a”. Profesor pritom jamačno nije sanjao o tome da će njegov dokument po popularnosti u Hrvatskoj doživjeti svojedobni odjek svoga prečasnika, ali da će među stranačkim prvostolnicima biti bauk – e to se nije nadao.

Od 17 članova Predsjedništva samo su mu trojica odgovorila. Svi ostali ignorirali su i Flegu i njegov Manifest, a dobar dio zakulisnih obrazloženja svodio se na to da „Flego kao čovjek koji nije član SDP-a nema pravo  govoriti o tome kako treba izgledati program stranke“.  Nije da formalno nisu u pravu. 

Neupitno je da SDP ima ozbiljnih problema s identitetom: kakva je to socijaldemokratska stranka čiji predsjednik tvrdi za sebe da je liberal?

S druge strane, kad netko s praktičnim i teoretskim iskustvom, progovori o socijaldemokraciji u Hrvata (što bi barem po nazivu stranke trebao biti temeljni zadatak u tranziciji iz Saveza komunista Hrvatske prekrštenog SDP-a), onda bi se na Iblerovom trgu i među članstvom ipak očekivala veće zainteresiranost. Tim više što je javna tajna da stranci ide loše (izgubila je četiri, što europska, što lokalna, što predsjednička izbora za redom) i da se unutar nje same čuju tihi, ali uporni glasovi nezadovoljnika (od Antuna Vujića do Tonina Picule i Zlatka Komadine) politikom Zorana Milanovića.

Zašto je Manifest u stranačkim ladicama ležao dva mjeseca da bi na svjetlo dana uz sinkroniziranu  medijsku pripremu osvanuo sredinom svibnja?  Logično bi bilo pomisliti kako ga je proturio sam Flego, ali on ističe kako je „pristojan i to nikad ne bi učinio“ i da „osobno nije protiv Milanovića“  (što zvuči smiješno – kad se pročita Manifest u kojem gotovo svako slovo kritizira pristup sadašnjeg lidera stranke).

No, malo je važno tko je u toj priči „duboko grlo“, a važniji je tajming. A on pokazuje da je Flegin Manifest postao javan u trenutku kad je postalo jasno da stranka ne želi, niti će po njemu krojiti program za izbore, iako se na propitkivanje same sebe obvezala znatno ranije.

Primjerice, nakon krize s isključivanjem Slavka Linića (lipanj 2014.) i šef Glavnog odbora SDP-a Josip Leko, bio je najavio da će sazvati sjednicu na kojoj će se ”pod hitno” morati progovoriti o programu stranke. Dogodilo se nije ništa, osim što je SDP sve dublje tonuo u anketama, pritom sve manje nalikujući na lijevu stranku.

Milanovićeva skitnja

Neupitno je da SDP ima ozbiljnih problema s identitetom: kakva je to socijaldemokratska stranka čiji predsjednik tvrdi za sebe da je liberal? Nema tomu dugo da je Aleksandra Kolarić, izopćenica iz stranke koja pretendira na povratak u velikom stilu, izjavila kako je “nedavno na sastanku središnjeg rukovodstva bez diskusije prihvaćena Milanovićeva  ocjena da SDP više nije stranka ljevice, nego stranka centra, pa se javilo samo dvoje ljudi da istaknu da se toga genijalno dosjetio, znači da je politika nestala iz te političke organizacije, koja se osuđuje na skitnju i sudbinu lutalice. Po njoj ovakav SDP sve više postaje sam sebi svrhom – točnije onima koji žive od političke pozicije koju opet zahvaljuju šefu.

No stranka je još otprije podijeljena  na Milanovićev, tzv. pragmatični dio stranke, te ljeviji, socijaldemokratskiji, (moguće i anakroniji SDP) onih koji ne podržavaju sadašnje skretanje u neoliberalne vode. No, što jednima i drugima Flego zapravo nudi?

Prije svega u Manifestu se traži od stranke da stane na „čelu promišljanja novog i izgradnje drugačijeg društva i kreiranja ‘novog društvenog ugovora’. Kao fraza, jer na tome je i ostalo, to zvuči ovako:

Ukratko, Milanovićev SDP ne samo što ne zna tko je nego mu nije ni jasno kome se obraća.

„Drugačije društvo treba biti usmjereno zadovoljavanju ljudskih potreba, smanjivanju ogromnih i sve većih socijalnih razlika (u nacionalnim i globalnim okvirima), ono treba biti solidarno i inkluzivno umjesto da bude okrenuto pukom gomilanju novca i proizvodnji (ekstra) profita. U Hrvatskoj je potreba za korjenitim promjenama urgentnija od one na globalnom planu. Hrvatska socijaldemokracija će mijenjati svoju, ali i cjelokupnu hrvatsku politiku, kako bi mijenjala zaostalo društvo“, piše Flego.

Za takvo nešto, potreban je povratak izgubljenim skupinama koje su u prošlosti bile baza lijevih stranaka, a koje su polako počeli  otkidati Laburisti, OraH, dok se dio ili radikalizirao u inicijativi Lijeve fronte ili se rezignirano uspavao. Ukratko, Milanovićev SDP ne samo što ne zna tko je nego mu nije ni jasno kome se obraća, što Flego u Manifestu poentira u jednoj rečenici:

“Moramo poboljšati obosmjernu komunikaciju rukovodstva s članovima i s narodom”.

A kome bi se to, obratio Flego? U Manifestu kaže da se zalaže za značajne promjene u ekonomskoj politici, socijalnim pitanjima, manjinskim temama… Što se gospodarstva tiče jasno je rečeno kako je  hrvatski model ekonomskog razvoja zastario – dakle i potezi Milanovićeve vlade – predlaže se formiranje skupine stručnjaka koji će ponuditi nove oblike, dok SDP treba postati socijalno osjetljiva stranka pa i zagovarati radničku participaciju…

Manifest za Europu?

Dok je stranka Fleginu inicijativu odšutjela (gdje baš sad pred izbore, čulo se u kuloarima) neki analitičari Manifest su istodobno hvalili i proricali mu – neuspjeh.

Flegin je program, jednostavno rečeno, odviše dobar (i socijaldemokratski), a da bi u sadašnjem SDP-u mogao biti relevantan. Njegova je originalnost, paradoksalno, u povratku na dugu tradiciju, prije svega njemačke socijaldemokracije, od Gothskoga, preko Erfurtskog do Badgodesberškoga programa, u tradiciju programatske odgovornosti spram problema vlastita vremena i sredine. Ne vjerujem da će ovaj program imati poseban odjek u stranci, jer u njoj je malo onih koje programi uopće zanimaju, a za alternativne programe interes je, bojim se, posebno slab.

Manifest dijagnosticira bolest koja nije zahvatila samo hrvatski SDP nego i dobar dio onih koji su se imenom socijaldemokracije kitili po Europi.

Ali, valja se nadati da će nova socijaldemokratska generacija imati više smisla za ovo. Inače,” loše se piše stranci – i ne samo stranci”, kazao je  prof. Žarko Puhovski, osoba kojoj se ne može osporiti analitičnost i upućenost kad je politika, posebice lijeva, posrijedi.

Kad čovjek zna za Sirizu, Pandemos i neke nove trendove u europskoj ljevici, Flegin Manifest i nije neka novost, ali dijagnosticira bolest koja nije zahvatila samo hrvatski SDP nego i dobar dio onih koji su se imenom socijaldemokracije kitili po Europi.  Da je tomu tako, govorio je nedavno  na zagrebačkom Subverzive festivalu  Zoltan Pogatsa, mađarski politički ekonomist. Po njemu hrvatski socijaldemokrati nisu učinili ništa drugo, doli isto što i njihove političke kolege u Europi: 

Socijaldemokrati postali liberali

“U zadnjih 20 godina europski socijaldemokrati nisu činili ništa drugo nego su se  predavali – bio to Schroeder, Blair, Hollande, Jospin ili vaši socijaldemokrati ovdje. Točnije, socijaldemokracija nije nikad ni stigla do istočne Europe jer do vremena kada je ona ušla u tranziciju, socijalisti i socijaldemokrati već su postali liberali“, kaže  Pogatsa koji  današnje stanje na europskoj ljevici naziva  pasokifikacijom  (PASOK – grčka socijaldemokratska stranka kao klasični primjer lijeve stranke u službi neoliberalizma) . Evo i drugih primjera: njemački socijaldemokrati nisu u stanju dobiti izbore, broj članova SPD-a smanjuje se iz godine u godinu još od 1970-ih, u Velikoj Britaniji laburisti su upravo izgubili izbore.

“U cijeloj Europi je isto, jer su socijaldemokrati zapravo postali liberali. Zato su pravi liberali istisnuti s europske političke scene. Suvišni su. Tko treba liberalne demokrate kada su socijaldemokrati liberali?“, kaže  Pogatsa, koji izuzetak vidi tek u Skandinaviji. To su  jedine zemlje u kojima je ljevica , po njemu, “zadržala staro socijaldemokratsko nasljeđe”.

Skandinavski model, uvjeren je, sačuvao je onu vrstu socijaldemokracije koja seže unazad do pedesetih, šezdesetih, sedamdesetih godina prošlog stoljeća i koju su neoliberali uništili. Kakve to pak, veze ime s Flegom, SDP-om i Hrvatskom? Naime, takvom razmišljanju moglo bi se prigovoriti kako Skandinavija nije imala rat nekih 200 godina, a i nije pretrpjela moralno i gospodarski devastirajuću epizodu Sanaderova HDZ-a, globalnu recesiju, kao ni neverending delirij povratka u 1945. Međutim, kad se sve to uvaži ostaje činjenica da je SDP u dva mandata pobijedio na izborima i oba puta totalno nespremno preuzeo vlast. 

Ne samo da tada nisu provodili politiku koja bi se mogla zvati lijevom, nego nisu smogli ni hrabrosti da je dosljedno promisle. To što sad vuku neke poteze tzv. „socijalne osjetljivosti“ tipa „novi početak za siromašne“  vraćajući ih u staro okruženje, samo pokazuje kako u početku nisu imali ni strategije, ni mjera, a dakako ni hrabrosti. Ukratko, zbog toga jer nisu vjerovali u vrijednosti koje promiče ljevica oni su sebe zvali pragmatičarima. Upravo zbog toga, Pogatsa je uvjeren da će mainstream lijeve stranke (a to Milanovićev SDP jest) uskoro imati samo jedan izbor.

Dva puta stare ljevice

“Moraju izabrati hoće li završiti kao PASOK s 3,5 posto podrške, riskirati da ostanu izvan parlamenta i biti vječna opozicija ili će se vratiti nečem više socijaldemokratskom i tako se udaljiti od liberala“, kaže Pogatsa,  zalažući se za skandinavski model s jakim sindikatima, ulaganjima u obrazovanje, ukratko  klasične socijaldemokratske programe iz vremena države blagostanja.  Pritom je za Pogatsu teza da je socijalna država neodrživa – „čista neoliberalna glupost“.  Njegova teza je europska socijalna država  uništena – a to su učinili „neoliberali i oni koji su im se prodali“.  Jednako tako odbacuje tezu da je prava socijaldemokracija moguća samo u bogatim zemljama. Po njemu razlog što su skandinavske zemlje bogate, održive, zelene i socijalne je upravo taj što su zadržale socijaldemokratske vrijednosti.

“U osnovi skandinavskog modela je širenje znanja što je moguće više, svima, omogućavanje mobilnosti, pružanje ljudima šanse da postanu srednja klasa. Piketty, i ne samo on, pokazuje da tržište ne kreira srednju klasu. Ako se ostavi tržištu da to na liberalan način učini, ono samo pojačava razlike – stvara jedan sloj superbogatih, a ostali postaju vrlo siromašni. Skandinavski model je model namjernog jačanja srednje klase. To je važno za ekonomiju, jer srednja klasa na svojim ramenima nosi ekonomiju, a važno je i za demokraciju“ kaže Pogatsa, zaključujući kako odgađanje današnjih tzv. socijaldemokratskih stranaka da to uistinu i budu može voditi samo jednom – da nestanu. Ali, potreba za ljevicom nije nestala samo zato što su oni koji su tvrdili da to jesu prevarili birače.

„Ako tzv. socijaldemokrati nestanu, otvorit će šansu tzv. novoj ljevici Syrizi, Podemosu, Sinn Feinu, strankama koje misle da politika može biti drukčija“, zaključuje  Pogatsa, koji te stranke ne doživljava kao „radikalno lijeve“ tvrdeći kako je ta definicija namjerno nametnuta od neoliberala. Po njemu to su stranke izvorne socijaldemokracije, a u tom smislu u Hrvatskoj vidi ORaH-u Mirele Holy.

To da Holy, čijoj su stranci u travnju ankete davale oko 7 posto glasova (pad u odnosu na prijašnje rezultate), uistinu misli da politika mora biti drugačija osim iz retorike, vidljivo je i iz činjenice da odbija moguću koaliciju s SDP-om, čak i po cijenu pobjede HDZ-a.

U tom smislu moglo bi se reći kako je profesor Flego zakukurikao prekasno. Da je to on ili netko drugi učinio ranije – na predstojećim izborima bi, možda, na ljevici i bilo nešto nova.

Ovako, SDP se sprema  za izbore, a nit’ je ljevica, nit’ je nova. 

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera