Kriza u BiH nije problem, ona je konstanta

Ivanić i Izetbegović prozivali su jedan drugog za izazivanje krize u BiH (Reuters)

“Bakir Izetbegović gura zemlju u najveću krizu nakon Daytona i otvara hladni rat u institucijama Bosne i Hercegovine”, gotovo su jednoglasni komentari političkih predstavnika iz bh. entiteta Republika Srpska o podnošenju aplikacije za reviziju presude u procesu Bosne i Hercegovine protiv Srbije (tadašnje Savezna republika Jugoslavija) za genocid. Saopćavajući odluku o tome da će aplikacija biti podnesena, Izetbegović je rekao da će krize biti, ali “ne onakve kakvom nam se prijeti”.

Ne ulazeći u retoriku koja je upotrijebljena, mada bi se i o tome moglo raspravljati, može se konstatirati da je riječ o političkoj krizi, jednoj od mnogih koje karakterizira vještačko napuhivanje ili smirivanje, u zavisnosti od dnevnopolitičkih interesa stranačkih lidera i uskih interesnih grupa. Nasuprot njoj, žitelji ove zemlje žive nenapuhanu, stvarnu krizu svakodnevnog preživljavanja.

Stvarna kriza oličena je u borbi obespravljenih radnika za zarađene plaće i doprinose, sastavljanju kraja s krajem tokom mjeseca, od plaće do plaće – za one sretnike koji je imaju. Stvarna kriza pritišće i sve one koji pokušavaju odškolovati djecu i od njih napraviti poštene ljude u zemlji u kojoj kriminalci imaju svoju državu. Stalni strah od oružanih i drugih obračuna na ulicama bh. gradova, pa i u “pola bijela dana”, novi je realni krizni moment. Nedostatak odgovarajućih lijekova, odlazak ljekara, mladost koja – u besperspektivnosti i opčarana iluzijama o obećanim zemljama – odlazi kojekuda i da se dalje ne nabraja – sve su krize koje živimo.

‘Ili kako mi želimo ili nikako’

Milorad Dodik, Bakir Izetbegović, Dragan Čović, Vukota Govedarica, Fahrudin Radončić i drugi, da se ne uvrijede, nemaju odgovor na te realne krize. Stoga proizvode vještačke krize, uglavnom utemeljene na emocijama, a ne na raciju. Tako sami sebe, već godinama, amnestiraju od odgovornosti za kontinuiranu krizu, koju građani ove zemlje svakodnevno žive od prvih demokratskih izbora 1990-ih.

Slične krize proizvodili su posljednjih godina: nakon popisa stanovništva, tokom rasprava o oporezivanju kladionica i dobitaka od igara na sreću, usvajanja Zakona o prebivalištu. One su bile gromoglasno najavljivane, ali ko ih se danas sjeća…

Ucjena je već odavno model rješavanja političkih sporova u Bosni i Hercegovini. Dijalog je nemoguć u atmosferi “ili ovako kako mi želimo ili nikako”. Entitetsko glasanje, zamišljeno kao model zaštite interesa, pretvoreno je od početka u model blokade. A niko nema legitimitet, na koji se često pozivaju izabrani, za blokadu institucija.

Na predizbornim skupovima, a kao novinar sam pratio sve izborne cikluse od Daytona do danas, nisam čuo nijednog kandidata da je u svom programu naveo opstrukcije, blokade, odsustvo sa zasjedanja institucija za koje se kandidirao i na tome dobio podršku birača.

Žrtve niko ništa ne pita

Uprkos proizvođenju vještačke krize, pobrojani političari kao da nisu svjesni rizika koji slijedi. Izetbegović se može susresti s formalnim odbijanjem aplikacije zbog legitimacije zastupnika ili s odlukom Međunarodnog suda pravde da dostavljeni dokazi nisu dovoljni za reviziju. Frustracija žrtava, u čije je ime sve pokrenuto, bit će tada mnogo intenzivnija nego 2007. godine, kada su očekivale da odluka bude osuđujuća za Srbiju.

Čović bi mogao biti istjeran na političku čistinu ako sud u Hagu, na šta ima pravo, zatraži očitovanje i odluku Predsjedništva Bosne i Hercegovine o aplikaciji. Podrži li je, ugrozit će dobre odnose sa Dodikom, a ako to ne učini, hrvatske žrtve postavit će mu pitanje zašto ih se odrekao. Režim koji je posijao zlo na Balkanu nanio je veliko zlo i Hrvatima.

Kao što je Izetbegović bio na raskrsnici u donošenju odluke o pokretanju revizije, tako su na raskrsnici lideri članica Saveza za promjene – izaći iz parlamentarne većine ili ne. Blokirati institucije ili ne. Ako ostanu u institucijama, pa makar i bez zasjedanja, Dodik dobija nove argumente da ih proziva zbog izdaje interesa Republike Srpske. Ako napuste parlamentarnu većinu, lideru Saveza nezavisnih socijaldemokrata dat će osnov da tvrdi kako su bili politički slijepci, koji nisu bili u stanju ranije prepoznati “unitarističku politiku Sarajeva”. Pritom gube simpatije međunarodne zajednice, što im je bilo vrlo bitno pri samom okupljanju.

Ruke ogrezle u kriminalu

Kriza u Bosni i Hercegovini nije problem, ona je konstanta. Zabrinjava to što se svi pomalo navikavamo na nju i ponašamo se kao da živimo normalno. Interes koji javnost pokazuje za rasprave nastale u vještačkim krizama to dokazuje.

Promjena stanja moguća je onda kad građani ove zemlje odaberu nulti stepen tolerancije na izazivače mržnje, raspirivače tenzija, telale ratnih poruka i – najvažnije – one čije su ruke ogrezle u kriminalu. Tada ćemo mijenjati svoj izbor iza glasačkih paravana, pritiskati institucije da smijene nesposobne premijere i ministre, sudije, tužitelje, direktore, urednike…

Tada više nećemo živjeti u krizi. Istina, nećemo ni u blagostanju, ali živjet ćemo bolje.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera