Oglasi

Kuda biste išli iz Sarajeva za Beograd za 800 miliona turskih eura?

Srbija i BiH spremne su se za pomirenje potruditi i založiti tek koliko je Turska spremna platiti, i ni eura više.
Ostalo je da se vidi hoće li trasu autoputa promijeniti pad opozicione podrške u Semberiji ili njen rast pod Romanijom, piše autorAl Jazeera

Krajem oktobra prošle godine Nihat Zeybekci, turski ministar ekonomije, bio je domaćin Trilateralnog foruma BiH - Srbija - Turska u Istanbulu. Tamo su otputovali Mirko Šarović, ministar vanjske trgovine i ekonomskih odnosa u SMBiH, i Rasim Ljajić, ministar trgovine, turizma i telekomunikacija i potpredsjednik Vlade Srbije. Zeybekci je tokom foruma rekao da je Turska opredijeljena da finansira infrastrukturni projekat povezivanja Sarajeva i Beograda autoputem.

Mjesec dana nakon boravka u Istanbulu sa Mirkom Šarovićem, Rasim Ljajić bio je u Sarajevu. Tačnije, na dan uspostavljanja sporazuma u bazi Wright Patterson (21.11.1995, Dayton, Ohio, USA) koji je kao Dejtonski sporazum potpisan na Pariškom protokolu 14.12.1995. godine. Dakle dvadeset i dvije godine poslije, govoreći o dobrim odnosima Srbije i BiH, potencijalnom razvoju saradnje, u slučaju da obje države za tu saradnju nekad nešto smisleno izdvoje, Ljajić je usput poruku Nihata Zeybekcija, ministra ekonomije u Vladi Republike Turske (p. Recep Tayyip Erdogan) prenio Ismiru Juski, ministru transporta i komunikacija u SMBiH: Turska bi platila autoput koji bi povezao Beograd i Sarajevo.

Ministar Jusko tada je reagovao kao da je tu informaciju prvi put čuo. Prošlo je mjesec dana otkad je to bila vijest. Ministar Šarović ju je donio u Sarajevo 27.10. 2016. Ili ministri ne slušaju konferencije za novinare svojih kolega, ili se ne interesuju za svoje resore - šta god da je u pitanju, za BiH je sasvim nevažno.

Prednost Srbiji

Posljedična realnost govori da je Srbija time dobila prvu prednost. Samo onu inicijalnu, da taj projekat pretvori u apsolutno rješenje Aleksandra Vučića, kojemu se BiH mora prilagoditi. Januarski sastanak Savjeta ministara i Vlade Srbije, odnosno najviše Vučića i Zvizdića, samo je utvrdio teren.

Sedam mjeseci kasnije, Bosna i Hercegovina i Srbija kao da nisu ravnopravne učesnice u tom razgovoru. Već danas Srbija insistira da se autoput gradi preko Užica i Višegrada (Vardišta). Republika Srpska takođe. Vlada tog entiteta već je odlučila da će autoput ići preko Pala i Višegrada do Užica, i ukupno koštati 780 miliona eura. RS ne želi nikakvu diskusiju sa BiH oko toga. Kako se to desilo?

I Srbiji i BiH je turski prijedlog gradnje autoputa dobro došao. Daleko od toga da će jedna brza česta riješiti ovako zategnute odnose. No možda bi i mogla promijeniti situaciju da ovaj autoput obje zemlje ne posmatraju tek kao način da od Turske uzmu novac. Ili da ga BiH posmatra kao priliku da od odnosa sa Srbijom konačno ona ima malo više koristi nego Srbija.

Što se desilo? Srbija nije osjetila da bi od svih zemalja regiona sa BiH morala najpotpunije i najpreciznije riješiti neko mirovno pitanje pa i autoput. Bosna i Hercegovina nije ni zauzela čvrst stav. Nije inicirala.

Nepostojanje liderstva, organizacije, hijerarhije i efikasnosti u administraciji BiH, šta god da su razlozi, BiH nije iskoristila jedinu šansu.

Politički paradoks

Sve ostalo je sticaj dejtonskih mirovnih okolnosti. Naime, FBiH se mora povezati sa Srbijom, ali ne može odlučivati o tome kuda će put ići, jer mora preći preko RS. Sarajevo i Beograd najbliže bi se mogli povezati preko Sokoca, Han Pijeska, Vlasenice i Zvornika, izlaskom na Šabac. Tu opciju najkraćeg rastojanja niko ne nudi.

No, kad je već Turska odlučila izdvojiti novac, zašto onda obje zemlje ne bi napravile nešto što im najviše odgovara?

Denis Zvizdić, prvi ministar BiH, tvrdi da bi najkorisnije za BiH bila trasa preko Tuzle, Brčkog i Bijeljine. Time bi se riješilo pitanje povezanosti Sarajeva i Tuzle, Sarajeva i Brčkog, ali i svih gradova na toj trasi sa Hrvatskom, preko koridora Vc. Parlament Federacije BiH za to rješenje odlučio se krajem maja ove godine, nakon što su u martu odbili identičan prijedlog Envera Bijedića (SDP).

Ministar Šarović ima drugačiju viziju. Tvrdi da bi autoput trebalo da ide preko Pala, Sokoca i Rogatice do Višegrada, jer je Vlada RS odlučila da put mora preko Višegrada. Preciznije, preko Donjeg Vardišta, koje je od Andrićgrada udaljeno 20 km, a od Mećavnika (Mokra Gora) ni deset. Zanimljivo je da na tim mjestima Vlada RS i Srbija imaju zajedničkog prijatelja Emira Kusturicu.

Sad je cijela priča utihnula. Ministar Šarović je jasan: prijedlog Vlade RS, s kojim je saglasna i Srbija, najbolje je rješenje. Ministar Jusko, čije bi mišljenje moralo da bude meritorno, čeka odgovor turskog ministra Zeybekcija, jer je situacija izmakla kontroli.

U svakom slučaju, svi koji imaju prijedlog kako autoput od turskih para treba da izgleda i kuda treba da ide, predstaviće ga na izborima. Federacija BiH se oko tog autoputa već ujedinila, a to svjedoči odluka Parlamenta FBiH od 25. jula. Tradicija bh. političkog paradoksa udesila je slučaj tako da će najuzbudljivije biti u RS.

Tamo će na isti prijedlog autoputa, u istim mjestima, podršku građana tražiti i vlast i opozicija. Višegrad, Rogatica i Pale inače nisu samo mjesta u kojima bi Vlada RS željela autoput, nego i mjesta gdje vlada SNSD, te mjesta gdje je vladao i gdje bi opet želio vladati Savez za promjene.

Osim podrške Srbije, neke stranke iz RS se zbog duha Dejtona u narednom mandatu mogu nadati i mjestu predsjedavajućeg Savjeta ministara. Sad je ostalo da se vidi hoće li trasu autoputa promijeniti nivelar podrške u Krajini, Semberiji, Romaniji ili Hercegovini - koja u 22 godine nije dobila ni vodu ni put. Predizborno pitanje je imaju li u SzP namjeru mijenjati trasu ukoliko osvoje vlast na oba nivoa.

Građane niko ništa ne pita

Situacija bi bila drastično drugačija da se vlast o tim planovima konsultovala sa građanima. Iako bi ovakav projekat zahtijevao javne konsultacije, građane niko ništa neće ni pitati prije izbora. Čak ni građane Sarajeva, čije je mišljenje najvažnije.

Ta činjenična očiglednost užasava više nego put od Bihaća i Tuzle do Sarajeva.

I što je onda paradoks? Po svemu sudeći, činjenica da BiH plaća takvu kolaboraciju "srpskih zvaničnika u SMBiH" i njihovih kolega s one strane Drine, očigledno na svoju sopstvenu štetu.

No uvjerljivo je kompleksniji paradoks to što su 22 godine nakon rata Srbija i BiH spremne za pomirenje izdvojiti truda tek koliko je Turska spremna platiti, i ni eura više. Kao da u svojim budžetima nemaju novca da izgrade sve predložene trase.

Sva ćemo rješenja i sve reakcije vidjeti u ovih godinu i po pred izbore. I volju građana da predlože i pitaju, i volju političara da kreiraju politike. Svakako ćemo još jednom na isto biračko mjesto, sa obimnijim i punijim iskustvom. Osim ako neko ne misli da tamo zmije ujedaju, pa se ne osjeća prijatno. 

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.