Kultni berlinski skvot otišao u historiju
Piše: Krešimir Dujmović
Priča o zatvaranju najpoznatijeg berlinskog umjetničkog skvota (skvotovi se najčešće koriste za stanovanje ili kao javni prostori tj. društveni centri), postala je prava legalna i politička sapunica, razvučena po medijima u posljednje četiri godine. I kao u svakoj pravoj sapunici, nakon gomile scena shvatite da se još ništa nije stvarno dogodilo. Ništa sve do pred neki dan, kada je HSH Nordbank, banka koja je vlasnica zgrade i okolnog zemljišta dobila konačno sudsko odobrenje deložirati umjetnike. Zvuči kao smrtni udarac berlinskom alternativnom imidžu, kao ključni poraz slobode umjetnosti pred interesom kapitala, no je li sve baš tako?
Nakon pada Berlinskog zida zgradu zauzima kolonija umjetnika, svega dva mjeseca pred novi datum rušenja, naziva ju Tacheles (što na jidišu znači ‘otvoreni govor’)
Tacheles, umjetnička kuća otvorena 24 sata dnevno u samom središtu Berlina, izgledala je poput vanzemaljca među okolnim restoranima i barovima u Oranienburger Strasse. Povijest joj je u najmanju ruku avanturistička.
Izgrađena na početku 20. stoljeća kao prvi berlinski shopping centar, kasnije je služila nacistima kao zatvor za francuske vojnike, a za vrijeme DDR-a kao dom za kojekakve zanatlije, trgovce i kompanije. Komunističke vlasti krenule su 1980. u njezino rušenje, no posao je obavljen tek polovično zbog nedostatka novca.
Nakon pada Berlinskog zida zgradu zauzima kolonija umjetnika, svega dva mjeseca pred novi datum rušenja, naziva ju Tacheles (što na jidišu znači ‘otvoreni govor’) i mjesto ubrzo postaje kultno stjecište umjetnika, alternativaca i aktivista.
‘U zadnjih dvadeset godina u projektu Tacheles sudjelovalo je na tisuće umjetnika iz čitavog svijeta. Nismo nikakvo opskurno mjesto gdje se skupljaju čudaci, već Berlinu dajemo ogroman ugled kao gradu kulture’, objašnjava Lidia Cerna, glasnogovornica fondacije Tacheles.
Na špagi privatnog vlasništva
Ne možemo se ne složiti, dovoljno je u bilo koje doba dana prošetati ispred Tachelesa i vidjeti grupice turista kako ulaze i izlaze iz tog hrama grafita, metalnih skulptura i instalacija, otpora establishmentu i parola kako umjetnost mora biti slobodna. Godišnje ih je prostorom procirkuliralo između 400 i 500 tisuća.
Niti jedan od potencijalnih investitora ne želio zadržati koloniju umjetnika koja trenutačno broji stotinjak umjetnika iz tridesetak zemalja.
No, kako to obično biva, balon umjetničke slobode i neovisnosti stoji na špagici privatnog vlasništva, novca, politike i tržišta. Zgrada je dio zemljišta od 23 000 kvadratnih metara u vlasništvu hamburške banke HSH Nordbank koja ga želi staviti na aukciju i prodati investitoru s najboljom ponudom.
Ugovor koji je Tacheles imao s vlasnikom istekao je 2008. i nakon toga svako malo čule su se prijetnje kako će sud izdati nalog za njihovu deložaciju. Naime, niti jedan od potencijalnih investitora ne želio zadržati koloniju umjetnika koja trenutačno broji stotinjak umjetnika iz tridesetak zemalja.
‘Investitori ne pokazuju nikakav interes za samoorganiziranu neprofitabilnu kuću umjetnika. Zanima ih samo brand Tacheles. Iz tržišnih razloga žele ukrasti ime i komercijalizirati ga’, kaže dalje glasnogovrnica Cerna. Prema gradskom planu, mjesto i dalje mora biti prostor za kulturu, no ulagače zanima isključivo zarada. Stoga možemo bez problema zamisliti niz komercijalnih ušminkanih galerija, rezidencija, hotela, apartmana na koje je zaljepljeno ime Tacheles, bez ikakve veze s originalnim projektom i ljudima koji su ga održavali na životu.
Riječ je o ljudima, tvrdi Cerna, koji zapravo uopće nisu zainteresirani za ovo mjesto jer im je jedini cilj spekulacija s cijenama nekretnina: ‘Pogledajte okolne zgrade u Oranienburger Strasse. Praktički su sve nenastanjene. Njih najmanje zanima razvoj grada ili kulturna scena. U vremenu smo krize, a i Berlin postaje sve atraktivnije mjesto. Poanta je kupovati dobro pozicionirane nekretnine, nabijati im time cijenu i okrenuti ogroman profit kroz nekoliko godina’.
Berlin više nikada neće ponoviti svoje devedesete, vrijeme kada je grad bio potpuno prilagođen ljudima s malo para i puno mašte.
Nažalost, postoji i naličje trakavice o Tachelesu. Skvot je unazad desetak godina funkcionirao više po logici tržišne ekonomije, negoli beskompromisog entuzijazma. Preciznije, pretvorio se u turistički lunapark gdje samo što se još nije naplaćivao zrak. Nebrojeni štandovi sa lančićima, narukvicama, magnetima za frižidere, majicama, posterima; naplaćivanje ulaska u ateljee, naplaćivanje fotografiranja, cijena pive koja se mjerila sa luksuznijim barovima po centru…
Mišljenje umjetnika
Većina berlinskih umjetnika drži da je Tacheles davno prestao biti relevantan i progresivan. Istina, u svojoj zadnjoj fazi skvot je od čitava četiri kata imao tek jednu galeriju koja je postavljala izložbe. Sve ostalo bili su trgovci đinđuvama i drangulijama nešto alternativnijeg tipa ili u nešto boljem slučaju, umjetnici koji su od svojih ateljea napravili prodajne salone. Situaciji nije pomagala niti očita ogorčenost i netrpeljivost među pojedinim stanarima.
Berlin više nikada neće ponoviti svoje devedesete. Vrijeme kada je grad bio potpuno prilagođen ljudima s malo para i puno mašte. Legendarni skvotovi i ostala alternativna i neprofitabilna okupljališta kreativaca redom su pozatvarani. Jedini način da opstanu je suradnja s eventualnim investitorom kojeg će uvjeriti da su dovoljno profitabilni, a on im zauzvrat dati umjetničku autonomiju. Kako je Berlin u minusu od preko 60 milijardi eura, prema riječima Andrea Schmitza, gradskog tajnika za kulturu, vlasti su im u najbolju ruku mogle dati tek moralnu podršku. O svemu drugome odlučuje novčanik.
Izvor: Al Jazeera