Oglasi

Kum - film koji niko ne može odbiti

I danas, 45 godina nakon prvog nastavka Kuma, jasan je odgovor na pitanje zašto je priča o porodici Corleone proglašavana najboljim filmom svih vremena.
Producenti su prvobitno odbili da naslovna uloga pripadne Marlonu BranduEPA

Prošlo je punih 45 godina od kada su mladog Francisa Forda Coppolu pojedini članovi filmske ekipe ismijavali na setu tokom snimanja njegovog prvog reprezentativnog filma Kum, zasnovanog na istoimenom romanu Marija Puza, tvrdeći da "ne zna šta radi". Prethodno su mu producenti studija Paramount Pictures pokušavali nametnuti kompletnu glumačku podjelu, striktno odbijajući da naslovne uloge pripadnu Marlonu Brandu i Al Pacinu.

Iako je tokom cjelokupnog rada na projektu, uključujući i snimanje, Coppolinu rediteljsku stolicu vrebala njegova zamjena, on je bio uporan, izborivši se za jedne od najuvjerljivijih glumačkih izvedbi koje je filmski svijet ikada vidio. Konačni rezultat jeste filmsko remek-djelo epske raskoši u kojem su, kao nikad prije, isprepleteni drama i krimić (gangsterski film), porodica i mafija, tradicionalno i savremeno, koje je umnogome oblikovalo put kojim je krenuo "novi Hollywood", te koje će tokom godina postati najpopularniji i najreprezentativniji američki film svih vremena.

Dvije godina kasnije Coppola je filmskom svijetu predstavio i njegov nastavak Kum II, u kojem uporedo, u dvije fabularne linije, hronološki prikazuje karijere Vita Corleonea početkom 20. stoljeća i njegova sina Michaela pedesetak godina poslije, te 1990. godine i konačni dio sage o porodici Corleone – Kum III.

Iako u historiji američke i holivudske kinematografije postoji mnoštvo ostvarenja koja su svojom formom, tehničkim inovacijama, te umjetničkim značajem mnogo više doprinijeli nego Coppolino ostvarenje –  npr. filmovi D. W. Griffitha Rađanje jedne nacije (1915) i Netrpeljivost (1916), Prohujalo s vihorom (1939), Građanin Kane (1941), cjelokupni filmski opus Charlieja Chaplina, Howarda Hawksa, Stanleya Kubricka, Alfreda Hitchcocka, te Davida Lyncha... niti jedan od njih nije prirodnije "uhvatio" život i sve one detalje, i trenutke koje on sa sobom nosi.

Porodica Corleone i Michaelova transformacija

Centralni sižejni tok Kuma usmjeren je na hronologiju njujorške mafijaške porodice Corleone u periodu od 1945. do 1955. godine. Prva sekvenca filma Coppolinog ostvarenja posvećena je vjenčanju kćerke don Vita Corleonea (Marlon Brando), kojeg su prijatelji i porodica simbolično prozvali Kumom, Connie (Talia Shire), koja gledatelja upoznaje, ne samo sa porodicom Corleone, složenim odnosima unutar nje i njenim patrijarhalnim poretkom, već i sa cjelokupnom italijanskom kulturom i tradicijom te mafijaškim pravilima i zakonima. Naime, niti jedan Sicilijanac nikada neće odbiti uslugu na vjenčanju svoje kćerke, što u svijetu mafije predstavlja jedinstvenu priliku, s obzirom da svima treba pomoć moćnog mafijaškog šefa.

Kad gangster sanja 'američki san'

Ostvarenje Kum otvara ispovjedna rečenica "Ja vjerujem u Ameriku" pogrebnika Bonasere kojem je kćerka nasilno pretučena, a koji je došao kod čuvenog Kuma da zatraži "pravdu" za huligane koju su joj zauvijek unakazili lice, a koje je državni sud istog dana pustio na slobodu.

Ta scena u kojoj je sročena sva ambivalentnost "američkog sna", ironično predstavlja Ameriku kao zemlju snova u koju njeni narodi slijepo vjeruju i koja im uzvraća zločinom i nepravdom, a da biste pronašli mjesto pod njenim suncem, ponekad morate izjednačiti dobro i zlo.

Kada gangster sanja "američki san", on ga neće iščekivati kao ukazanje, već će od stvarnosti koja mu je ponuđena sam kreirati novi svijet u kojem više nije neželjeni evropski imigrant i građanin drugog reda, nego apsolutni vladar vlastite sudbine.

"Kum" je predstavljen kao čovjek koji, uprkos svome životnom pozivu, izrazito drži do tradicije, prijateljstva, porodice, lojalnosti te poštenja. Postepeno, Coppola nas upoznaje sa svim centralnim likovima svoga ostvarenja, consigliereom porodice Corleone – Tomom Hagenom (Robert Duvall), donovim prvim saradnicima, među kojima se izdvaja "uplašeni div" Luca Brasi (Lenny Montana), njegovim starijim sinovima, agresivnim Sonnyjem (James Caan) i "usporenim" Fredom (John Cazale) te utjelovljenjem brižnosti i spokojnosti "mamom Corleone" (Morgana King).

Ipak, posebno mjesto na zajedničkoj porodičnoj fotografiji ostavljeno je za najmlađeg Vitinog sina Michaela (Al Pacino) koji se upravo vratio iz Drugog svjetskog rata kao odlikovani junak. U sceni u kojoj Michael svojoj djevojci Kay Adams (Diane Keaton) prepričava anegdotu o "ponudi koja se ne odbija", koja najpreciznije opisuje kriminalni život njegovog oca i porodice, on je riječima: "To je moja porodica. To nisam ja", pokušava uvjeriti u vlastito odricanje tog segmenta "tradicije" svoje porodice.

Međutim, da li Michael uvjerava Kay da nije kriminalac i da to nikada neće postati ili tješi samog sebe da krv koja teče njegovim venama nije ista ona uzavrela tekućina koja nagoni njegovog oca da hladnokrvno ubija? Upravo taj trenutak nagovještava najuvjerljiviju transformaciju jednog lika ikada zabilježenu na filmskoj traci, u kojoj stidljivi školarac postaje okrutno i nemilosrdno čudovište.

Ubrzo nakon što odbije ponudu za saradnju sa dilerom heroina Virgilom Sollozzom (Al Lettieri), Vito Corleone biva napadnut i pogođen s pet metaka, što predstavlja trenutak koji usmjerava narativ u drugom smjeru, u kojom će Michael pokazati svoju snalažljivost (spašavanje oca u bolnici), mudrost i pronicljivost (smišljanje plana za ubistvo Solozza u kojem će pištolj sakriti iza vodokotlića u restoranu), te okrutnost (brutalno pogubljenje Solloza i korumpiranog policijskog kapetana McCluskyja) – osobine uz pomoć kojih će u konačnici biti sastavljen novi "kum" porodice Corleone.

Scena u kojoj McClusky udari Michaela šakom u vilicu, jeste trenutak kada u njemu uzavre corleonovska krv, te u kojem on postaje gnjevni muškarac ugrožene muškosti koji neće posustati dok se ne osveti. Istovremeno, negdje u dubini sebe, Michael će uporno pokušavati pronaći nevinog mladića željnog ljubavi i nježnosti. Ti njegovi ostaci će definitivno umrijeti zajedno sa suprugom Apollonijom u koju se zaljubio tokom skrivanja na Siciliji, a koja gine u eksploziji autobombe namijenjene budućem šefu porodice Corleone.

Vrhunac glumačke interpretacije

Iako je film Kum, prije svega, filmska adaptacija istoimenog romana Marija Puza, bez kojeg on zasigurno ne bi ni postojao, njegova najveća vrijednost se ogleda u sposobnosti reditelja da uz pomoć filmskog jezika nadogradi već iznimno uspješno i relevantno književno djelo, te u konačnici kreira sasvim novi komad umjetnosti.

Dakle, Kum pripada iznimno malom broju filmova koji je uz pomoć filmskog jezika, rediteljskih izražajnih sredstava te tehnoloških novotarija, prevodeći riječi u kadrove, rečenice u scene, uspio da nadmaši svoj književni predložak. Iako je Coppola, zapravo, umnogome ostao dosljedan svijetu koji je kreirao Puzo, uz nekoliko dramaturških izmjena (rani život don Corleonea iskorišten je u nastavku) film Kum je kod gledatelja uspio da probudi osjećanja, za koja čitatelji romana nisu ni vjerovali da postoje.

Stavljajući u prvi plan izgradnju odnosa među likovima, reditelj poseže sa njihovom detaljnom psihologizacijom, dugim dijalozima, krupnim planovima lica, te posebno ostavljajući prostora za glumačku nadogradnju i interpretaciju, koja je u ovome ostvarenju dosegnula svoj apsolutni vrhunac.

Svojevremeno je reditelj Stanley Kubrick izjavio da je Kum, film sa najboljim glumačkim castingom svih vremena. Istovremeno ležerni i nadmoćni glumci svakom pokretu i glasu daju posebno značenje, koja se poput crta na licima u konačnici spajaju u osobe od krvi i mesa. Kombinujući svjetlije (svadba) i mračnije tonove (radna soba don Corleonea), uz istovremeno opuštajući i prijeteći ritam, Coppola već u prvoj sceni nagovještava sukob unutrašnjeg i vanjskog kao centralni odnos forme i sadržaja. Tako će npr. ranjivost likova biti svojstvena vanjskim, svjetlijim lokacijama (pucanje na don Corleonea i njegova smrt, ubistvo Sonnyija, dizanje u zrak automobila u kojem je Apollonia, prebijanje te ubijanje Carla...), dok će tamnije biti rezervisane za prezentovanje moći.

Scena u kojoj je također suprostavljeno unutrašnje i vanjsko jeste jedna od najreprezentativnijih scena paralelne montaže koja ima rezervisano mjesto u svim relevantnim filmskim udžbenicima i enciklopedijama. Naime, dok Michael Corleone kao kum Conniena i Carlova drugog sina, u crkvi obavlja službu krštenja i dok se odriče sotone, on postaje sotona lično, po čijem naređenju se vrši brutalna egzekucija šefova pet vodećih mafijaških porodica. Reditelj i montažeri spajaju kadrove iz crkve s prizorima ubistava (u kojima Michael postaje kum u oba smisla), sukobljavajući tako unutrašnjost lika (masovni ubica) s njegovom vanjštinom (čovjek odan porodici).

Također, Kum je nastavio tok kojim je krenuo "novi Hollywood" predvođen, prije svih, ostvarenjem Bonnie i Clyde (1967), čija je najreprezentativnija odrednica eksplicitni prikaz nasilja. Scena u ostvarenju Kum u kojoj je fikcionalno nasilje gotovo nemoguće odvojiti od onoga kojem svjedočimo u stvarnosti, jeste ona u kojoj gine Sonny Corleone, kada je prvi put u historiji kinematografije upotrebljen specijalni efekat ranjavanja uz pomoć fulminata, eksplozivnih punjenja pričvršćenih za tijelo glumca koje uništavaju kesice ispunjene crvenom bojom. Prizor ubistva je u ovome slučaju postao jednom vrstom rituala u kojem se za prevlast bore naturalizam i brutalnost. Uz nostalgične zvuke italijanskog kompozitora Nina Rote, koji isprepliću sreću i tugu, dramatično i tragično, ljubav i mržnju, film Francisa Forda Coppole je prišao životu bliže nego ijedna njegova kinematografska replika.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.