Latinska Amerika između Fidela i Trumpa

Duga je lista znamenitih Latinoamerikanaca koji u Fidelu Castru vide trajni simbol jači od njegovog fizičkog života (Reuters)

Piše: Zorana Šuvaković

Retko je kada preprodaja dnevnih novina, zvaničnih organa Komunističke partije Kube, bila unosan posao. Ali, jutro pošto je objavljena vest o smrti Fidela Kastra, Granma i Juventud Rebelde (list komunističke omladine Kube, Buntovna mladost), prodavali su se na ulicama Havane u konvertabilnim pezosima po višestruko većoj ceni od uobičajene.

Malo ko je spreman da porekne istorijsku ulogu vođe kubanske revolucije u Latinskoj Americi. Za plejadu levičarskih lidera Fidel Kastro je bio uzor, simbol i podsticaj na kontinentu ophrvanom nejednakostima, siromaštvom, nepravdama i drastičnom represijom desničarske oligarhije i vojnih hunti.

Dva miliona Kubanaca odalo mu je poštu u Havani, pre nego što je Kastrov pepeo krenuo na put po zemlji. Vatikan izjavljuje saučešće samo u slučaju smrti državnika na vlasti, ali je, povodom odlaska Fidela Kastra, papa Franjo, Argentinac, uputio reči žaljenja ne samo porodici, nego i narodu Kube, ne mareći mnogo što je Kastro bio ateista. Kineski predsednik Si Đinping ponovio je proteklih dana da će Fidel Kastro zauvek biti zapamćen zbog svog doprinosa “istoriji svetskog socijalističkog razvoja”.

Simbol jači od života

Duga je lista znamenitih Latinoamerikanaca koji u Fidelu Kastru vide trajni simbol jači od njegovog fizičkog života. “Otišao je nepobeđen”, rekao je Rafael Korea, predsednik Ekvadora, ističući da se Fidelu ispunila želja da umre prirodnom smrću iako su Centralna obaveštajna agencija, Vašington i Majami više stotina puta pokušali da ga likvidiraju.

Njemu se pridružio predsednik Bolivije, prvi lider andske države iz starosedelačkog naroda Ajmara. U Urugvaju, gde je, posle odlaska najsiromašnijeg predsednika nekadašnjeg gerilca Pepea Muhike, opet na izborima pobedila levica, proglašen je dan žalosti, a u Kolumbiji, tradicionalnom savezniku SAD-a, ističe se da je Kastrova Kuba jedino mesto na kome su bili mogući mirovni pregovori između kolumbijske levičarske gerile i vlasti.

Mišel Bašele, predsednica Čilea, bila je mučena u Pinočeovim logorima, a njenog oca generala odanog Aljendeu ubili su diktatorovi karabinjerosi. I za nju je preminuli lider borac “za dostojanstvo i socijalnu pravdu” Latinske Amerike. Ni Dilma Rusef, koju je korumpirani Kongres, po nalogu finansijskog lobija, pre nekoliko meseci zbacio sa mesta predsednice Brazila, ne predaje se. Za nju je Kastro vizionar koji je verovao u izgradnju bratskog i pravednog društva, u jaku Latinsku Ameriku, bez gladi i eksploatacije.

Američko pucanje po šavovima

Potpuno oprečni stavovi dolaze od lidera novog sveta sa severnijeg dela kontinenta. Dok je Mala Havana u Majamiju naseljena velikim brojem američkih Kubanaca cikom, vriskom i šampanjcem egzaltirano proslavljala smrt Fidela Kastra, budući predsednik SAD-a im se pridružio u veselju. “Fidel Kastro je mrtav!”, konstatovao je, uz uskličnik, Donald Tramp preko svog Twitter naloga. Samo malo posle toga saopštio je da je preminuli Kubanac “brutalni diktator”, koji je decenijama ugnjetavao svoj narod. Tramp je pripretio da od otopljavanja odnosa neće biti ništa, niti namerava da ukine poluvekovne sankcije, ukoliko Havana ne prestane da sprovodi “strahote” nad namučenim Kubancima.

Koliko Amerika (donja, gornja i srednja) danas puca po svim šavovima vidi se ne samo po izjavama lidera njenih država, koje su u oštroj međusobnoj suprotnosti, već i po najavama događaja koji slede. Meksiko je užasnut pretnjom da će novi predsednik SAD-a izgraditi zid duž granice duge 3.000 kilometara, da će proterati milione Meksikanaca iz SAD-a i ukinuti sporazum o slobodnoj trgovini. Dok je Nikolas Maduro odavao na Kubi poštu Fidelu Kastru, zemlja na čijem je čelu izbačena je iz članstva ekonomske zajednice Južne Amerike Merkosur, zato što su osnivači ove organizacije Brazil, Argentina, Paragvaj i Urugvaj ocenili da su u Venecueli, koja se nalazi na ivici ekonomskog kolapsa, uprkos najvećim naftnim rezervama na svetu, ugroženi demokratski principi.

U međuvremenu je na Kubu stigao Dijego Maradona, kako bi Kastra, koga smatra za svog duhovnog oca, lično otpratio do poslednjeg odredišta. Dijego se ranije lečio na Kubi od bolesti zavisnosti i tada se sprijateljio sa Fidelom Kastrom. On se, u ime svojih sunarodnika, izvinio Kubancima zbog argentinskog predsednika, bogataša Maurisija Makrija, koji ne pokazuje simpatije za napaćeni latinoamerički narod.

Legendarni otac

Kapitalizam se izruguje “biserima” latinoameričke levice, koji su lojalni Kastrovom režimu i “ne mare za ljudska prava i medijske slobode”. Najgore je prošao kanadski premijer Džastin Trido, kada je ocenio da je Kastro “veliki legendarni lider” i da je, zahvaljujući revoluciji, karipska zemlja ostvarila značajan napredak u školstvu i zdravstvu. Trido je, tvrde pojedini kanadski mediji, razočarao svoje sunarodnike zato što je o Fidelu govorio “zapanjujuće toplo”. Predviđa se da će mu popularnost značajno opasti, a jedan tamošnji konzervativni političar čak ga je nabedio da je on vanbračni sin Fidela Kastra, plod ljubavne veze između majke Džastina Tridoa i vođe kubanske revolucije. Tabloidi su potom ovu priču pukli na sva zvona, a Trido nije otputovao na sahranu “legendarnog oca”.

Rafael Korea diplomirao je na uglednim američkim školama, a već odavno se zamerio aktuelnoj administraciji SAD-a, zato što je Ekvador pružio azil australijskom novinaru uzbunjivaču, osnivaču Vikiliksa Džulijanu Asanžu. I taman kada su Asanžovi pobornici očekivali da će Tramp biti blagonaklon prema Australijancu i da će ga pomilovati, zato što je ovaj doprineo neuspehu Hilari Klinton na američkim predsedničkim izborima, predsednik Ekvadora osuo je paljbu na Trampa. Novoizabranog šefa Bele kuće nazvao je neznalicom, dok njegove reči upućene na račun Fidela Kastra (brutalni diktator) Korea vidi kao predznak onoga što se može očekivati u Latinskoj Americi.

Daleko od toga da je smrt Fidela Kastra ujedinila američki kontinent, niti je odlaskom legendarnog vođe sahranjen Hladni rat i sa njim 20. vek. Nije nastupio ni “kraj istorije”, niti Latinska Amerika može da se nada da se približila pravednijem društvu. Šest decenija je prošlo od pobede Kastrovih gerilaca do izbornog trijumfa milijardera sa Menhetna. U razmaku od samo nekoliko dana sa ovog sveta je otišao Fidel Kastro, a na vlast u Vašingtonu je došao Donald Tramp. Niti je Kastro za sobom ostavio dostojnog naslednika, niti je Tramp raspoložen da spaja kontinent.

Prilika za lukrativne poslove

Šta će biti sa Kubom? U jednoj sceni iz filma Forda Kopole Kum II kubanski diktator Fulgensio Batista hvali se pred američkim biznismenima svojim teškim telefonom od čistog zlata. Dobio ga je od Amerikanaca, u znak zahvalnosti za njegovu predusretljivost prema poslovnim prilikama koje im je pružao. Poznato je da je američka mafija pedesetih godina držala u svojim rukama kompletan uslužni kubanski sektor – hotele, kockarnice, barove, klubove, posao povezan sa prostitucijom i drogom… Policija je imala instrukcije da im gleda kroz prste, a Batista je dobijao svoj deo kolača.

The New York Times podseća da je Džon Kenedi još 1963. godine rekao jednom francuskom novinaru, da će “Amerika morati da plati za ove svoje grehe”. Profesor Vilijam Leogrande sa Američkog univerziteta, autor knjige o Tajnoj istoriji pregovora između Vašingtona i Havane, piše u kolumni njujorškog dnevnika da je ovakva sprega između Batiste i američkog biznisa naterala Kastra da istera američke firme iz Kube. Isti takvi zakulisni poslovi, kakvi su se vodili za vreme Batiste, tipični su, kako dodaje profesor, za Trampove lukrativne poslove u inostranstvu. O pokušaju da njujorški milijarder, uprkos sankcijama, još 1998. godine izgradi hotelske komplekse na Kubi već su pre nekoliko meseci izvestili američki mediji.

Američki analitičari, međutim, procenjuju da Tramp neće uspeti da vodi diplomatiju na isti način na koji je rukovodio svojim poslovima. Kubanci su naučili da odolevaju pritiscima iz Amerike i nisu spremni da tek tako pristanu da se ponovo pretvore u tropski Las Vegas, a da se pritom još Vašington pohvali kako su tamo “uspeli da oslobode narod od komunističke stege”.

Revolucionari odlaze u penziju

Kada se ove godine u aprilu Fidel Kastro opraštao od drugova na Sedmom kongresu Komunističke partije Kube, rečeno je da je da je na tom visokom forumu zacrtan kraj za funkcionere i političare u poodmaklim godinama i da revolucionari koji su zbacili Fulgensija Batistu sa vlasti odlaze u penziju. Podmlađivanje revolucije ne znači da se odustaje od njenih osnovnih postulata. Naprotiv, otvarajući sedmi kongres komunista, Raul Kastro (85) je naglasio da Kubi ne pada na pamet da krene ka kapitalizmu, “što je stari i nikad promenjeni cilj SAD-a i njihovih saveznika”. Kuba je tada zacrtala da ne dozvoli neoliberalne šokove kakvim su bile podvrgnute zemlje u tranziciji posle pada Berlinskog zida. Komunisti su se zarekli u prvenstvo državnog nad privatnim vlasništvom i da neće otvoriti vrata za velike privatne firme i kompanije, već samo za male preduzetnike, čime će se sprečiti velike društvene nejednakosti.

Kubanci su ponosni na svoj jednopartijski sistem. On se ni po čemu ne razlikuje od američkog bipartizma, kako je to rekao Raul Kastro. Nema nikakve razlike između njihove dve partije, republikanske i demokratske, dodao je. “To je kao kad bih ja bio šef jedne komunističke partije, a Fidel druge”, kazao je Raul Kastro, uz opšte odobravanje i smeh kongresnih delegata.

Sada više nema šefa te druge komunističke partije, A uskoro će se u Belu kuću useliti Donald Tramp, umesto Baraka Obame.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera