Lauren Booth: Britanci više ne suosjećaju s Izraelom

Razgovarao: Abir Fouad 

DOHA – Britanska novinarka i aktivistica Lauren Booth kaže da „iako Britanci generalno osjećaju rezerviranost prema muslimanima, oni više ne suosjećaju  sa Izraelom i shvataju da je ono što se dešava u Palestini zapravo zločin aparthejda.“

Lauren Booth, svastika bivšeg britanskog premijera Tonya Blaira, u posjeti je Kataru s ciljem promoviranja niza projekata koje realizira katarska humanitarna organizacija Qatar Charity kao pomoć palestinskim porodicama.

Booth postaje poznata javnosti po svom aktivizmu na polju ljudskih prava. Imala je veoma značajnu ulogu u suprotstavljanju američkoj invaziji Iraka 2003. godine te izraelskoj opsadi Pojasa Gaze. Nekoliko puta je posjetila Pojas Gaze i Zapadnu obalu, prešla je na islam, a 2008. godine bivši palestinski premijer  Ismail Haniyeh dodjeljuje joj palestinsko državljanstvo.

Booth je na čelu britanske organizacije Peace Trail koja se bavi pokretanjem manjih humanitarnih projekata i skupljanjem donacija za siromašne i ugrožene palestinske porodice usljed posljedica izraelske okupacije, pored pružanja podrške i materijalne pomoći djeci u Africi.   

Al Jazeera je razgovarala sa Booth vezano za njenu posjetu Kataru, važnosti podrške malim humanitarnim projektima, stavu zapadnog i britanskog društva prema posljednjim događajima u Palestini, te izraelske eskalacije protiv džamije Al-Aksa.  

• Kako ocjenjujete reagiranje zapadnog, a posebno britanskog društva na trenutna dešavanja u Palestini?

Način na koji društvo danas posmatra stvari razlikuje se od zvaničnog ili Vladinog pogleda na takva dešavanja. Britanci generalno više ne suosjećaju sa Izraelom. Možda kod njih postoji rezerviranost prema muslimanima, ali, što se tiče samog palestinskog pitanja, shvataju da ono što se dešava u Palestini predstavlja aparthejd.  

Kada sam prvi put učestvovala na maršu solidarnosti sa palestinskim narodom 2005. godine bilo je oko pet hiljada sudionika, dok je na sličnom maršu organiziranom prošle godine bilo više od 100.000 učesnika. Tokom jednog takvog okupljanja, na kojem sam se obratila prisutnim, prvih šest redova učesnika činili su Britanci bijelci koji nisu muslimani. Prisustvovali su ovom skupu zbog toga što se protive okupaciji i politici aparthejda koju Izrael vodi protiv Palestinaca.

Zapravo, sve što Britanci sada mogu vidjeti na svojim televizijskim ekranima jesu palestinski napadi noževima na Izraelce, ali su, također, na neki način postali svjesni da postoji i druga strana priče o kojoj ih glavna medijska struja ne obavještava. Razlog za to je povezanost preko društvenih mreža i različitih elektronskih medija. Posredstvom njih se upoznaju i sa drugom stranom priče i u prilici su saznati istinu.

• U kojim je sve projektima učestvovala organizacija Peace Trail u Palestini i šta želite ostvariti kroz Vašu saradnju sa organizacijom Qatar Charity?

Organizacija Peace Trail radila je na realizaciji nekih manjih projekta u Palestini, poput osnivanja peradarskih farmi, zatim je učestvovala u plaćanju troškova obrazovanja za mnoge učenike, te pružanju podrške u malim projektima ekonomskog osnaživanja, posebno porodica koje su izgubile svoje domove tokom čestih izraleskih napada.

Ono što je po meni najbitnije jeste rad na unapređenju ljudskih resursa i unapređenje palestinskog potencijala u osnovi.

Moja misija svodi se na to da upoznam što veći broj ljudi sa svim izazovima sa kojima se suočava palestinski narod i teškog bremena surovih uvjeta života pod kojim se nalaze, kao i da pojasnim prirodu projekata koje Qatar Charity želi implementirati. To su uistinu značajni projekti jer se udaljavaju od ideje pružanja privremene finansijske pomoći i teže ka stvaranju prilika i stalnih izvora prihoda.

• Možete li nam reći u kojim oblastima života tamošnjim ljudima treba najviše pomoći?

Uvijek govorim da „mi možemo liječiti rane, ali i da možemo također sasjeći taj problem još u korijenu.“ Ono što Palestincima zasigurno najviše treba jeste okončanje okupacije i uklanjanje doseljeničkih naselja. Nakon toga, Palestinci će moći popraviti svoje socijalno, kulturno i ekonomsko stanje. To će biti u stanju učiniti i sami, i neće im trebati naša pomoć jer oni nisu prosjaci.    

Palestinci, unatoč svim teškim okolnostima, nastavljaju i dalje sa veoma ozbiljnim učenjem. Dijete je ponekad prinuđeno preći i po šest kilometara pješice kako bi stiglo do svoje škole, a onda sjeda u malu sobu, limene kontejnere bez prozora, samo da nastavi sa svojim obrazovanjem. Palestinci su narod koji se ne predaje.

Moramo im dati svaku moguću šansu da se razvijaju i uključuju na tržište rada i da razvijaju svoje sposobnosti, dok dugoročno posmatrano, ono što želimo za palestinski narod jeste sloboda. U međuvremenu ih moramo podržavati u tome da razvijaju svoje sposobnosti i maksimalno ih iskoriste.

• Palestinu ste posjetili više puta, a Vaša posljednja posjeta bila je 2014. godine. Možete li nam reći kakav je Vaš općeniti dojam o stanju ljudi tamo?

Palestinu sam posjetila 2007. i 2008. godine kao novinarka. Išla sam kako bih pisala novinarske priče, ali sam postala aktivistica jer sam pisanje onoga što osjećam smatrala svojom dužnošću, a ne samo da neutralno prenosim ono što vidim, kao što se očekuje od reportera informativnog programa. Smatram da čovjek gubljenjem svojih osjećaja i empatije prema onome što se događa oko njega gubi i svoju čovječnost.   

Kako kao novinar možete ispričati priču ako je uistinu ne osjetite, stoga sam odlučila da postanem aktivista u kampanjama kojima se nastoji postići pravda za Palestinu.

Godine 2009., nakon što smo prešli preko graničnog prijelaza Rafah, pomolila sam glavu kroz prozor automobila kako bih mahala ljudima, prepuna entuzijazma i uz povike. Tom prilikom sam, pretpostavljam, udahnula mnogo otrovnog gasa koji se širio zrakom nakon bombardiranja. I danas još patim od teškog kašlja, što me uvijek podsjeti na količinu otrova kojeg svakodnevno udišu stanovnici Gaze.

Prije deset godina, u Palestini sam mogla vidjeti zdravu djecu, uprkos teškim uvjetima u kojima žive. No tokom posljednje posjete, situacija je izgledala jako tužno i žalosno; većina djece nalazi se u veoma lošem zdravstvenom stanju, sasvim mali broj njih ima očuvane zube. Kontaminirana voda i vazduh uništavaju njihova tijela iznutra i izvana, dok su se zdravstveni uvjeti života značajno pogoršali. Ali i pored toga, za mene je boravak u Gazi predstavljao veliku blagodat i ja bih, da ikako mogu, tamo i živjela.    

Također sam 2009. krenula na putovanje biciklom sve od glavnog grada Jordana, Amana, pa do Jerusalema. Prelazeći preko zadivljujućih brda i visoravni Zapadne obale, vidjela sam na koji način se trga ‘palestinsko tijelo’ izraelskim doseljeničkim naseljima, što je zaista užasna i opasna stvar.   

• Koje su najznačajnije prepreke ili pritisci sa izraelske strane sa kojima ste se suočili kao aktivisti?

Ono što me najviše uznemirava u poslu i životu tamo jeste prelazak izraelskih punktova. Što se tiče nas aktivista sa ovim problemom suočimo se jednom ili dva puta, i pored toga što pokažemo britanske ili američke pasoše, međutim, oni na to ne obraćaju pažnju. Ponekad nam čak prijete i otvaranjem vatre na nas. Na taj način smo uspjeli upoznati samo djelić problema sa kojim se Palestinci suočavaju svakodnevno prilikom prelaska ovih punktova.  

Iskustvo prelaska preko kontrolnih punktova predstavlja jedno od najbolnijih i najponižavajućih iskustava za čovjeka, no to je, također, i korisno iskustvo jer je nekada dobro vidjeti kako izgleda neprijatelj. Pod neprijateljem ovdje ne mislim na Jevreje ili Izraelce, nego na svakog ko radi protiv slobode, dobra i nade. Oni koji kontroliraju ove punktove sprječavaju Palestince da žive slobodno, oni su neprijatelji pravde.  

Izvor: Al Jazeera