Lekcija iz Pariza: Okrenimo se diplomatiji, a ne bombama
Piše: Alain Gresh
Francuska nikad u svojoj historiji nije doživjela u samo jednoj večeri takav smrtonosni napad na svom tlu. Prema prvim procjenama, ubijeno je 129 osoba, a stotine su ranjene u seriji koordiniranih napada u Parizu 13. novembra.
Za razliku od napada na sedmičnik Charlie Hebdo i na prodavnicu košer proizvoda, meta ovih napada su bila javna mjesta, izabrana ne zbog njihove simbolične prirode, već zato što je bio petak navečer i zbog toga su mogli povrijediti i ubiti veliki broj ljudi. Iako je normalno u takvim prilikama da emocije prevladavaju, ovo nas ne bi trebalo spriječiti da analiziramo šta se desilo.
Mnogi komentatori su istakli da su takvi napadi bili očekivani i da je postojao strah od njih. Ujutro 13. novembra dnevni list Le Parisien je izvijestio da je terorizam postao glavna briga Francuza. Zbog čega onda, unatoč svim objavama o “nemilosrdnoj borbi” protiv terorizma, nismo bili u stanju spriječiti ovaj masakr?
Serija napada
Ako je Francuska glavna meta takvih napada, onda je zbog toga što je ona (zajedno sa Sjedinjenim Američkim Državama) zemlja koja je najviše vojno angažirana u inozemstvu, od Malija do Sirije, od Centralnoafričke Republike do Iraka. No, njena politika je nekoherentna i često pogoršava sukobe, što dovodi do toga da raspiruje fenomene protiv kojih se, navodno, bori.
Primjera radi, Francuzi prodaju oružje zemljama u regiji, pri čemu ne uzimaju u obzir njihovu historiju (ne)poštivanja ljudskih prava niti činjenicu da te zemlje doprinose ratu. Osim toga, trebali bismo napraviti procjenu takozvanog rata protiv terorizma, pokrenutog nakon napada 11. septembra 2001. godine te ponovno pokrenutih nakon što je grupa Islamska država Irak i Levant zauzela grad Mosul u ljeto 2014. godine.
Neuspjeh ovog rata je očit: nikad prije nije izvedeno toliko mnogo napada, često u muslimanskim zemljama. Samo proteklih sedmica je izveden bombaški napad u Ankari, izveden je napad na ruski avion iznad Sinaja te samoubilački napad u popularnom predgrađu Bejruta.
Nikad prije nije toliko ljudi, prije svega mladih, bilo angažirano u ekstremističkim grupama, bez obzira radi li se o Al-Kaidi ili ISIL-u, uvjerenih da učestvuju u otporu protiv onog što percipiraju kao međunarodnu agresiju na muslimanski svijet.
Nije li vrijeme da razmislimo o vojnoj dimenziji ovog rata? Ako je neophodno da iskorijenimo ISIL, onda moram otići dalje od neefikasne kampanje bombardiranja i moramo prioritetizirati političke aktivnosti kako bismo obnovili Bliski istok koji je u haotičnom stanju, posebno nakon invazije na Irak 2003. godine, koju su predvodile Sjedinjene Američke Države.
Vrijeme je da potaknemo na djelovanje sve regionalne sile koje su, svaka na svoj način, usložnjavale sukob u Siriji. Pregovori u Beču, na kojim su učestvovali predstavnici svih ovih sila, možda označavaju korak u pravom smjeru.
‘Krajnje vrijeme’
Također je krajnje vrijeme da se zaista potakne donošenje rješenja o izraelsko-palestinskom sukobu, kako bi se okončala izraelska okupacija. Prioriteti moraju biti politika i diplomatija, a ne bombe; ovo mora biti strategija Francuske.
Ali, tu je prisutan veliki rizik, jer će napadi izvedeni u petak bez sumnje pogoršati odbacivanje populacije koja se smatra “muslimanima” te će ojačati Nacionalni front, francusku partiju krajnje desnice koja je već neko vrijeme sve jača.
Drugi čelnici, također, iskorištavaju sve prisutniju islamofobiju. Philippe de Villiers, predsjednik Pokreta za Francusku, nije oklijevao pripisati ovu “ogromnu dramu u Parizu” onom što je on nazvao “mosquéisation” (izgradnji brojnih džamija) u Francuskoj.
Na isti način je gradonačelnik Nimesa Jean-Paul Fournier kazao da je riječ o “građanskom ratu”.
Nema sumnje da je cilj ISIL-a izazvati podjelu u francuskom društvu, važno je da ne upadnemo u tu zamku.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera