Liban: Majke 25 godina čekaju nestale sinove

Piše: Dima Sharif

U novembru 1992. godine porodica Tonija Habra, višeg narednika u libanskoj vojsci zatočenog u jednom od sirijskih zatvora, platila je 2.000 dolara osobama iz Sirije kako bi dopustile njegovom ocu da ga posjeti u zatvoru, prema riječima porodice koja nije željela navoditi više detalja o tom događaju.

To je bio prvi i posljednji put da je neko od članova porodice posjetio ovog zatvorenika. Kad se vratio, otac je rodbini i prijateljima govorio o susretu sa svojim sinom u sirijskom zatvoru. Time je prekršio jedan od uvjeta koji je postavio zatvorski službenik, odnosno da posjetu drži u tajnosti i da nikome ne govori ništa. Majka ovog zatvorenika kaže kako je njen suprug pričao o tome jer nije mogao sakriti radost zbog susreta sa sinom.

Otad je prošlo 25 godina, a porodica još ništa ne zna o Tonijevoj sudbini. Kažu da žele saznati istinu kako bi mogli pronaći smiraj. Težak teret neizvjesnosti mori ovu porodicu: je li Toni umro ili je još živ i zatočen u nekom mračnom podrumu sirijskog zatvora?

Sjećanja koja naviru

Tonijeva sestra prisjeća se bratove posjete njenom domu noć uoči nestanka. Večerao je kod nje i prespavao. Molila ga je da se ne vraća u kasarnu s obzirom na to da je sigurnosna situacija bila veoma napeta. Uvjeravao ju je da će sve biti dobro. To je bilo u oktobru 1990. i otad ga više nije vidjela. Da je živ, Toni bi danas imao 48 godina. Njegova majka ne može obuzdati suze dok govori o suprugu koji je umro prije nekoliko godina i zbog tuge nad sudbinom sina koja se nastanila u majčinom srcu.

Svake godine u ovo doba kod porodica izgubljenih i prisilno nestalih osoba iznova se otvaraju rane i javlja neizmjerna tuga i bol dok obilježavaju godišnjicu građanskog rata u Libanu. Hiljade građana ove države i dalje pate za svojim najmilijima koje su izgubili i o kojima ne znaju ništa.

U državi se, kao i svake godine, održava niz manifestacija i izložbi koje dodatno povećavaju bol porodica. Ove godine je održana i izložba pod nazivom “Prazne stolice, porodice koje čekaju”. Riječ je o postavci koja govori o sudbini 27 nestalih građana Libana.

Izložba je održana u saradnji s Međunarodnim komitetom Crvenog krsta (ICRC) u Beit Beirutu, muzeju koji je čuvar historijske memorije grada. Na svaku stolicu postavljena je fotografija nestale ili otete osobe, a pored od nje i životna priča ovih osoba. “Otet na povratku iz škole još kao tinejdžer”, “Nestao nakon što je izašao da kupi hranu za svoju porodicu i odveden od svoje četvero djece”, stoji ispisano pored stolica s fotografijama nestalih.

Brdo poteškoća

Uprkos boli i tuzi, predsjednica Odbora za porodice nestalih i otetih Widad Halwani za Al Jazeeru kaže kako “moramo priznati da je ostvaren napredak u ovom pitanju, uprkos tome što postoji brdo poteškoća”.

Napredak se ogleda u uspjehu da se dođe do sudske odluke na osnovu koje porodice imaju pravo znati sudbinu nestalih. Na osnovu odluke, libanske vlasti morale su predati dosje istrage Komisiji porodica nestalih i otetih. Ispostavilo se da je on prazan i da u njemu još nema nikakvih podataka.

Halwani smatra da se ovo priznanje treba prevesti u praktično rješenje, a to je prikupljanje DNK-uzoraka kao pokušaj da se uđe u trag njihovoj sudbini.

Drugo rješenje, prema njenom mišljenju, bilo bi da Predstavnički dom usvoji nacrt zakona koji predviđa osnivanje nezavisnog nacionalnog tijela za istragu i otkrivanje sudbine nestalih osoba, na što se čeka već tri godine. S ovim mišljenjem slaže se i izvjestilac Komisije za ljudska prava u Parlamentu Ghassan Moukheiber.

Moukheiber za Al Jazeeru naglašava da je rješavanje problema nestalih osoba prioritet u njegovom radu. Dodaje da je ovo pitanje, naravno, neprijatno za jedan broj zastupnika koji su, nažalost, učestvovali u građanskom ratu. Ističe da je postizanje konsenzusa o osnivanju Nacionalne komisije veliki izazov, ali da je optimističan da će se to uskoro i ostvariti.

Iako su prošle 42 godine od početka Libanskog građanskog rata, a 27 godina od njegovog završetka, porodice nestalih osoba i dalje čekaju na vijesti o svojim najmilijima, pa makar to bile informacije o mjestu njihovog ukopa, kako bi se ovo pitanje zatvorilo i kako bi ljudi nastavili sa svojim životima.

Izvor: Al Jazeera