Liberijka sam, nisam virus!

Pokušaji da se sa međunarodnom histerijom zbog ebole nosimo pojačanom prismotrom na aerodromima ne bi trebali sadržavati i prijetnje (Reuters)

Piše: Robtel Pailey

Nisam mnogo razmišljala o rasnoj pozadini prismotre pojave ebole na aerodromima dok to nisam doživjela na vlastitoj koži ove sedmice.

Sve je počelo na aerodromu Heathrow, gdje me je uposlenik aviokompanije “na obuci” tri puta pitao šta sam radila u Velikoj Britaniji, iako sam pet puta kazala kako sam studentica, ukazavši na vrlo validnu vizu u mom pasošu, na čijim je koricama, zlatnim slovima, pisalo “Republika Liberija”.

Njegova šefica, žena tamne kose i smeđih očiju, čiji je izgled ukazivao da s njom nema šale, tražila je dokaz o mom boravištu u Velikoj Britaniji. Ovo se od mene nije nikad prije tražilo. Kada sam je pogledala i kada je vidjela na meni da me sve nervira, pokušala je s drugim načinom ispitivanja.

“Da li imate još neki dokaz da ovdje studirate?”

Kada sam joj pokazala svoju identifikacijsku karticu sa fakulteta, činila se trenutno smirenom, ali ne i zadovoljnom.

“Zašto putujete u Sjedinjene Američke Države?”, nastavila je s pitanjima.

“Učestvujem na jednoj konferenciji”, govorim i dajem joj svoju dozvolu za boravak u SAD-u.

‘Idemo ispočetka’

“Da li se vraćate u Veliku Britaniju?”, pitala je dalje.

“Da, moram završiti sa svojim programom studiranja”, odgovorila sam.

Njene nježne oči odjednom su postale grublje, potezom ruke i bez riječi me uputila u red za odlaganje prtljaga.

“Vidio sam kako si imala težak tretman tamo”, kazao mi je jedan tamnoputi Britanac na koga sam naletjela nešto kasnije.

“Imam liberijski pasoš”, odgovorila sam mu.

Klimnuo je saosjećajno glavom, s izgledom nekoga ko je iskusio sličnu provokaciju.

Duh ebole pratio me je do istočne obale SAD-a. Istrčala sam iz jumbo jeta kako bi stigla let za nastavak putovanja i smišljeno sam ušla u red označen “stalni stanovnici”. Prišao mi je krupan uposlenik, koji je držao nešto što je izgledalo kao lista putnika. “Idemo ispočetka”, pomislila sam.

“Mogu li vidjeti Vaš pasoš”, kazao je glasom koji je više zvučao kao naredba, a ne kao zahtjev.

Uzevši dokument, prošao je kroz stranice pasoša, što mi se činilo da traje satima, a potom me je pitao:

“Kada ste posljednji put bili u Liberiji?”

“U julu”, kazala sam.

Zastao je. Mogla sam osjetiti kako je u glavi brojao mjesece, dane, sate, minute i sekunde kako bi bio siguran da nisam zaražena ili bolesna.

“Rođeni ste 198X?”

Odgovorila sam potvrdno, veoma svjesna da je znao odgovor i prije nego što je pitao.

“Možda ću imati još neka pitanja za Vas kasnije”, kazao je osorno.

Afrika kao monolit

“Nema problema”, odgovorila sam zbunjeno.

Kada me je uputio na dežurnog oficira za imigraciju, zapitala sam se da li su on i slični njemu bili na obaveznom tehničkom i mentalnom treningu za kontrolu ebole. Izgledalo mi je očito da mu to treba.

“Kada ste posljednji put bili u Africi?”, počeo je novu rundu ispitivanja.

Odgovorila sam na bezobrazan način: “Pa, bila sam u LIBERIJI u julu.”

Oficir za imigraciju izgledao je potpuno nedirnut mojim ruganjem njegovom opisu Afrike kao monolita koga je u potpunosti progutala ebola.

“Kako se osjećate?”, pitao je u pokušaju da ocijeni moje zdravstveno stanje.

“Osjećam se odlično, kao milion dolara!”

Zapravo sam htjela viknuti: “Ja sam Liberijka, a ne virus!”, slogan koji je napravila liberijska doktorica Katurah Cooper, a koji je nedavno postao viralan na društvenim medijima. Čovjek je potom potvrdio moj identitet provjerom otisaka prstiju, srdačno opečatio moj pasoš i vratio mi dokument s lažnim osmehom na svom isklesanom licu.

Moj hod se ubrzao kada sam pokušala doći do carinskog reda bez maltretiranja. Prerano sam se ponadala. Novi oficir se našao na mom putu, tražeći mi pasoš. Ponovo smo otplesali ranije navedeni tango i sve je bilo gotovo. Kratko sam se osvrnula da li je još nekog zaustavio. Nije.

‘Vožnja u crnom stanju’

Od Londona do Philadelphije pet puta sam prošla ispitivanje u kojem je moj pasoš bio studiran, provjeravan i ispitivan. Poput tog dokumenta za putovanje, osjećala sam se izložena i razgolićena, stalno se pitavši gdje su Odbor za ljudska prava, Amnesty International i NAACP [Nacionalna asocijacija za napredak tamnoputih osoba] kada su zaista nekome potrebni.

Nisam putovala direktno iz Liberije, Gvineje ili Sijera Leonea – tri države gdje je ebola jako stisnula. Niti je bilo šta sumnjivo ili nelogično u mojim dokumentima za putovanja. Pošto sam već imuna na ovakve vidove ispitivanja, mogu samo zamisliti negativne odgovore drugih ljudi moje vrste.

Postojala je faza koja je bila popularna 1990-ih – “driving while black” (vožnja u crnom stanju), koju su Afroamerikanci napravili u SAD-u kako bi iskazali podmuklost rasnog profiliranja vozača. Verzija te kovanice u 21. stoljeću mogla bi glasiti “putovanje u liberijskom stanju… ili gvinejskom… ili sijeraleonskom” u vrijeme ebole.

Dolazim iz reda ponosnih i otpornih ljudi, ali postoji određena količina stvari koje možemo podnijeti. Pokušaji da se s međunarodnom histerijom zbog ebole nosimo pojačanom prismotrom na aerodromima ne bi trebali sadržavati i prijetnje prema pravima i dostojanstvu “ispitanih”.

Provjere na aerodromu zbog ebole ne mogu biti dimna zavjesa za zlostavljanje, zastraživanje i rasno profiliranje.

Izvor: Al Jazeera