Oglasi

Lice i naličje savremenog terorizma

Utjecaj terorizma na pojedinačne ljudske sudbine detaljno je analiziran u filmu Iz ništavila (Aus dem Nichts).
Dok društvo ignoriše ovaj slučaj, a policija zanemaruje njegove terorističke motive, supruga i majka ubijenih, Katja Sekerci (Diane Kruger) otpočinje svoju zasebnu istragu EPA

Uprkos tome što živimo u tzv. „dobu terorizma“, univerzalna definicija riječi „terorizam“ još uvijek nije uvažena. Kao rezultat toga, u službenoj upotrebi je danas više od stotinu različitih definicija terorizma, što naravno omogućava njihovo korištenje u propagandne i političke svrhe.

Ipak, iako su opštepoznati ključni motivi terorizma koji podrazumijeva nasilje, napad na civile, zastrašivanje s političkim, vjerskim ili ideološkim ciljevima te njegove društvene i kulturološke posljedice, umnogome je zapostavljen utjecaj terorizma na pojedinačne ljudske sudbine. Upravo ovaj aspekt terorizma je detaljno analiziran i predstavljen u filmu Iz ništavila (Aus dem Nichts-In the Fade) njemačkog reditelja turskog porijekla Fatiha Akina, u kojem nacistički teroristi bombom ubijaju turskog imigranta i njegovog maloljetnog sina.

Dok društvo ignoriše ovaj slučaj, a policija zanemaruje njegove terorističke motive, supruga i majka ubijenih, Katja Sekerci (Diane Kruger) otpočinje svoju zasebnu istragu te počinje razmišljati o osveti. Istovremeno prolazi kroz emocionalni pakao i zapada u psihološko ništavilo, te krajnji stadij depresije uzrokovan tugovanjem za najmilijim te nepravdom s kojom se nakon suđenja suočava. Ovaj film u konačnici prezentuje lice i naličje savremenog terorizma te prezentuje svojevrsnu društvenu i političku ignorantnost u slučaju kada teroristički napad nije okarakterisan kao „islamski“.

Može svakome da se desi

Nakon 11. septembra 2001. godine i napada koji je „promijenio svijet“, terorizam je uz pomoć zapadnih medija postao tema broj 1 u svijetu, infiltrirajući se poput virusa u svakodnevnicu 21. stoljeća te započinjujući svojevrsnu globalnu i bjesomučnu propagandu usmjerenu prema „radikalnim islamistima“. Na taj način je u mnogome zanemarena postojanost terorizma kao univerzalne društvene devijacije koja ne poznaje boju kože, naciju, niti vjersku opredjeljenost te su u drugi plan gurnuti svi teroristički napadi koje nisu počinili muslimani.

Tako su npr., od svjetske javnosti apsolutno izignorisani npr. bombaški napadi neonacističke grupe Nacionalsocijalističko podzemlje (NSU) koja je 2000. do 2007. godine (prije napada u New Yorku) ubila desetoro ljudi u Njemačkoj, od kojih je osmero Turaka. Kao jedan od motiva za snimanje filma o savremenom terorizmu, reditelj Akin je pronašao u činjenici da je dijete turskih imigranta u Hamburgu te da zbog toga predstavlja jednu od potencijalnih terorističkih žrtava. „Kao neko s turskim porijeklom, imao sam osjećaj da me se lično tiče i da može i meni da se desi“, rekao je Akin za njemačke medije, ukazujući na terorističko djelovanje grupe NSU. Također, dodatnu ljutnju kod Akina je izazvalo i to što su njemačka policija i tužilaštvo, istragu započeli „provjerom“ žrtava i njihovog stranog porijekla, smatrajući ih djelomično odgovornima za vlastitu pogibiju. Upravo se spomenutim „skandaloznim“ postupcima prezentovanim u stvarnosti, Akin bavi u svome filmu, definišući ih kao narednu fazu razrajuće lavine zvane terorizam čija vatra prvo zahvata pojedince i mijenja tok njihovih sudbina, a zatim ostavlja ožiljke na društvo, svijet i cjelokupno čovječanstvo.

Tri čina terorizma

Ostvarenje Iz ništavila je podijeljeno na tri dijela naslovljenja kao Porodica, Pravda i More i dok prvi donosi prikaz nestanka sretne porodice, a drugi prezentuje potragu za pravdom, treći, u kojem more metaforički upućuje na raj, rezervisan je za osvetu, odnosno novu smrt kao posljednji čin začaranog kruga terorizma. Osim sadržajno, ovi segmenti se razlikuju i žanrovski te na koncu kreiraju ostvarenje u kojem se isprepliću elementi drame, sudskog filma i trilera. „Porodica“ započinje nakon amaterskih dokumentaristički snimaka izlaska iz zatvora bivšeg dilera drogom Nuri Sekercija (Numan Acar) koga u vjenčanici dočekuje buduća supruga Katja.

U prvom dijelu, reditelj, dakle, jasno prezentuje veliku ljubav između tamnoputog Kurda Nurija i blijedolike Njemice, koja je takva uprkos nacionalnoj, religijskoj te rasnoj razjedinjenosti prisutnoj u njemačkom društvu. Već u narednoj sceni igrane forme, Katja stoji na ulici i drži dječaka Rocca (sina) za ruku. Nakon što automobil velikom brzinom projuri pored njih, ona zgrabi dječaja u naručje, spasivši tako i svoj i njegov život. Ovaj kadar, s jedne strane, prezentuje nezaustavljivu odlučnost majke da zaštiti svoje dijete, a s druge, dokazuje da je opasnost postala dio svakodnevnice 21. stoljeća te da smrt, odnosno pogibija, vreba iza svakog ćoška.

Uništenje porodice

Katja zatim sina ostavlja u kancelariji kod muža, smještenoj u „turskoj četvrti“, a pri izlasku sreće djevojku sa kapom i zelenom jaknom, koju upozori da ne ostavlja biciklo na ulici nezaključano. Sjeda u atomobil i odlazi na cjelodnevno kupanje u turskom kupatilu (što svakako svjedoči o uzaludnosti nacionalne i kulturne netrpeljivosti u njemačkom društvu), a na povratku je dočekuje policijska traka, mnoštvo uplašenih komšija i uništena muževa radnja. Naime, na ulici ispred je eksplodirala postavljena bomba, usmrtivši Nurija i Rocca.

Dakle, u samo jednom trenutku i nakon jednog terorističkog čina, Katja ostaje bez kompletne porodice i svega vrijednog što je stvarala cijeli svoj život. Ubrzo zapada u psihološki i duhovni pakao, ispunjen s pasivnom šokantnošću, neprolaznom boli, nevjericom, očajom, bijesom te fizičkim raspadom potpomognutim upotrebom raznih opijata. Nestanak njene uže porodice, sa sobom pokreće i raskol u njenom ostatku te dok se Katja lično sukobljava sa vlastitom majkom, Nurijevi roditelji odluče da napuste Njemačku i vrate se u rodnu Tursku. Katja u svoje „ništavilo“ s vremenom uvlači i gledatelje koji se apsolutno mogu poistovijetiti sa njenim emocionalnim satnjem te pokušati spoznati značenje momentalnog gubitka najbližih kao prvi i najdestruktivniji čin terorizma. S dna tog ništavila, u kojem još čeka samo suicid preostao, Katju na površinu povlači telefonska poruka od advokata Danila (Denis Moschitto), u kojoj joj saopštava da su ubice pronađene i uhapšene.

Postoji li pravda ako teroristi nisu muslimani?

U drugom segmentu filma naslovljenom kao Pravda, Katja se istovremeno odlučno i naivno upušta u potragu za ovozemaljskom pravdom, ne shvatajući, zapravo, da se njom nastavlja teroristički akta, u kojem uloge terorista preuzimaju društvo i vlast. Naime, nakon napada na newyorške „blizance“, tadašnji predsjednik SAD-a George W. Bush je više od 30 puta spomenuo riječi „terorizam“ i „terorist“, obavezno ih kombinujući sa islamom i muslimanima. Uskoro je terorizam pretvoren u „islamski terorizam“ s muslimanima kao okorjelim ubicama, i u svjetskoj javnosti više nije bilo mjesta za „ostale“ teroriste. U ostvarenju Iz ništavila, prvi osumnjičeni za teroristički čin su islamski radikali, uprkos tome što su i same žrtve kurdskog porijekla te iako je napad izvršten u turskom kvartu. Također, dok je Katja ubijeđena da iza napada stoje neonacisti, policijski istražitelji, uzrok uporno pokušavaju pronaći u Nurijevoj kriminalističkoj prošlosti i eventualnom povratku dilanju droge te tržišnoj konkurenciji.

Ipak, Katjina slutnja se ispostavi istinitom i za glavne optuženike biva priveden mladi neonacistički bračni par Andre (Ulrich Brandhoff) i Edda Moeller (Hanna Hilsdorf), koje Akin ne definiše kao skinheadse prepoznatljivog radikalnog izgleda, već kao krajnje miroljubive, zaljubljene i povučene ljude koji nikome nisu i ne mogu biti prijetnja. Birajući njih, reditelj terorizmu oduzima tjelesnu prepoznatljivost, specifičnost i nametnutu povezanost sa „zlim bradatim muškarcima“ te ga predstavlja kao skrivenu globalnu pojavu infiltriranu u sve pore društva današnjice. Nasuprot mnoštvu materijalnih dokaza koji osuđuju Andrea i Eddu te pored svjedočanstva Andreovog oca koji je u svojoj garaži pronašao ostatke eksplozivne naprave identične onoj sa mjesta zločina, sud teroriste proglašava nevinim.

Na ovaj način, zajedno sa ubijenim mužem i sinom te krajnjim raspadom porodice, za Katju nestaje i jedini preostali oblik duhovne utjehe i mogućnost ostvarenja katarze, a sa njima biva usmrćena i ovozemaljska pravda kao posljednji smisao postojanja čovječanstva. Jer, za razliku od islamskih terorista koji ili budu ubijeni ili momentalno i unaprijed osuđeni, teroristi drugih religija i nacija po pravilu ostaju na slobodi, kao što je to svojedobno bio slučaj sa stvarnom trojkom Nacionalsocijalističkog podzemlja, Beateom Čepe, Uve Benhartom i Uwe Mundlosom koji su otkriveni tek kada su se sami predali.

Osveta i smrt multikulturalnosti

More kao imenica koja na ovome svijetu predstavlja raj i za koje su ustvari vezana sva ljudska i porodična sretna sjećanja, u Akinovom ostvarenju, ono postaje prostor tragične osvete (Grčka) i konačnog samoubilačkog napada glavne junakinje. Sa njenom smrću, simbolistički umire i cjelokupno društvo multikulturalnosti, cijeli nacionalno, religijski i rasno šaroliki svijet koji također nije uspio pobijediti sveprisutni strah i mržnju te je pod njihovim pritiskom popustio i aktivirao bombu.

Prije nekoliko godina je njemačka kancelarka Angela Merkel izjavila kako je „projekat multikulturalnog života  u Njemačkoj i zapadnoj Evropi mrtav“. Film Iz ništavila, na svoj upozoravajući te simbolistički način i u jeku nove imigrantske svjetske krize, upravo potvrđuje njene riječi.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.