Licemjerna i stereotipna izjava Angele Merkel o Balkanu

Piše: Davor Gjenero

Otkad Angela Merkel u javnosti više nije stroga kancelarka, koja se brine o ekonomskoj disciplini i insistira na čvrstom proračunskom ograničenju, nego je postala „Majka Angela“, i Balkan je postao važnim elementom u argumentiranju njene politike. Naime, na skupu svojih stranačkih kolega, koje se dobrim dijelom teško može jednoznačno nazvati „pristašama“, na samom početku studenoga, razlog zašto insistira na tome da njemačke granice ostanu otvorene za migrante objasnila je brigom za Balkan.

U svome govoru u Darmstadtu, na konvenciji CDU, rekla je kako je ona, iz straha od novih sukoba na Balkanu i „napetosti koje je prouzročila rijeka izbjeglica“, inicirala nedavnu konferenciju na razini Europske unije o tzv. balkanskoj ruti. Pritom je naglasila da je to učinila zato „jer ne želim da tamo ponovno dođe do oružanih sukoba“.

Kako to obično biva s ozbiljno ciničnim i licemjernim izjavama, tako su i ovu mnogi pogrešno razumjeli. U njoj su se prepoznali lideri balkanskih država, koji su se svi požurili javno ustvrditi kako je lijepo od kancelarke to što je postala i „balkanskom majkom“, ali da se ona ipak ne treba brinuti, jer da se oni neće međusobno sukobljavati i da na Balkanu ne prijeti nikakav novi rat. Mnogo je licemjerja u izjavi njemačke kancelarke: prije svega ona nije namijenjena liderima Balkana, nego liderima njene vlastite stranke i stranaka koalicijskih partnerica – CSU i SPD. Balkan je svojevrsni „grješni jarac“ Europe, pa se kancelarka tako njime i koristi u ovoj svojoj izjavi.

Predrasuda i stereotip, koji stoje iza nje, lako su prepoznatljivi: mi kultivirani već ćemo nekako riješiti probleme, što ih donosi ova migracijska kriza, ali što ćemo s vječno nestabilnim, nepredvidivim i primitivnim Balkanom. U srcu Europe ne prijete ratovi niti sukobi na granicama, ali što će biti s balkanskim urođenicima, e to je teško predvidjeti.

Iz njene izjave može se pročitati i kontekst prebacivanja krivice za krizu. Istina je, Europa se u krizi ne snalazi, kasne zajedničke reakcije, ne uspostavlja se jedinstvena europska vanjska politika, ali o tome zašto je do krize došlo u „pristojnom se društvu“ neće raspravljati.
Postoji nada za „jednostavno rješenje krize“, a ona je povezana s balkanskim prostorom.

Tursko rješenje krize

Taj jednostavni odgovor trebala bi dati Turska, koja bi u toj konstrukciji trebala na sebe preuzeti izbjegličku krizu Bliskog Istoka, Srednje Azije, pa i dijela Južnog Mediterana.

Kancelarka Merkel nastoji širiti uvjerenje, koje lako preuzimaju lakovjerni političari, ne samo oni u središtu Europe, kako bi, nakon parlamentarnih izbora u Turskoj, na kojima su predsjednik Recep Tayyip Erdogan i njegova stranka odnijeli uvjerljivu pobjedu i nakon kojih Stranka pravde i razvoja može osnovati Vladu na čelu s Ahmetom Davutogluom, i to bez potrebe za postizbornim koaliranjem, Turska mogla zaustaviti izbjeglički val prema Balkanu.

Pitanje na koje kancelarka nema odgovora glasi: zašto bi Turska to napravila, zašto bi na sebe preuzela teret krize, a Europi osigurala status „free ridera“, muktaša, onoga koji ne plaća cijenu krize, a i sam je doprinio njenu nastajanju. Odgovor sigurno ne mogu biti tri milijarde eura pomoći, što ih Merkel u ime Europe nudi kao kompenzaciju za troškove zbrinjavanja izbjeglica u Turskoj. Još manje to može biti nedefinirano obećanje o obnavljanju pristupnog dijaloga Turske s Europskom unijom, ali takvog iz kojeg bi unaprijed „otpalo“ ono što je uvijek do sada bilo definirano kao rezultat pregovora, punopravno članstvo zemlje koja je završila pregovore s Europskom unijom.

Ključni događaj u tursko-europskim problemima bila je promjena administracije u Njemačkoj 2005. godine. Za razliku od socijaldemokratske administracije, koja je zagovarala pregovore o članstvu s Turskom i jasnu perspektivu turskog pridruživanja Uniji, Merkel i njene stranke CDU i CSU, odbacivale su perspektivu turskog članstva nakon završetka pregovora. Tom promjenom uspostavljena je nova politička dinamika u Europi, tadašnji  francuski predsjednik Nicolas Sarkozy, koji je u mnogo čemu funkcionirao kao osigurač u odnosu na moćnu njemačku kancelarku i nametao svojevrsna ograničenja njenoj moći te djelovao po modelu ustuka i ravnoteže, u pitanju politike prema Turskoj potpuno je podupirao „čeličnu kancelarku“.

Deset godina nakon što je Turska sustavno zaustavljana u procesu pridruživanja, pri čemu su u blokadi njena pristupnog dijaloga samo formalno prednjačili Grčka i Cipar, a stvarno ih je pritom podupirala Merkeličina Njemačka, Turska se stubokom promijenila. Erdoganova vlast osigurala joj je golemi rast, uspostavljen je novi model vladavine, Turska je u modelu neoosmanizma, što su ga definirali Erdogan i Davutoglu, afirmirala svoj geopolitički položaj i postala je energetskim čvorištem Europe i u svojim rukama drži ključ europske energetske stabilnosti. Turska je važan partner Amerike, a vješto vodi politiku i prema Rusiji. Europa se prema njoj pokušala ponašati paternalistički, održavati stereotipe i predrasude u politici prema njoj i time je Tursku odgurnula od sebe.

Civiliziranje Turske

Merkel sada nudi „nastavak pregovora“, koji u njenoj konstrukciji ne bi završili članstvom Turske u EU, nego nekim posebnim statusom, što je za današnju samosvjesnu Tursku ponižavajuće. Ideja je – mi ćemo vas „civilizirati“, odredit ćemo vam pravila po kojima morate voditi svoju državu i svoju ekonomiju. To će biti naša pravila, ali to ne znači da ćete vi postati dijelom „obitelji“.

Mnogi u Njemačkoj shvaćaju da je kancelarka Merkel izgubila „common sense“, zdravorazumski pristup u ovladavanju migrantskom krizom, pa zato gubi potporu i na njemačkoj ljevici i desnici, a nije isključeno da bi proces mogao postati posve nekontroliran te završiti ili dramatičnom promjenom njene politike ili odlaskom s političke scene.

Teško je nagađati što bi se onda događalo sa „zajedničkom europskom vanjskom politikom“, ali je jasno da bi to bila klima za povlačenje radikalnih rješenja – ne na Balkanu, nego u srcu Europe. U takvim bi uvjetima i njemačka i austrijska granica preko noći postale zatvorene.

One se i ovako postepeno zatvaraju, insistiranjem na usporavanju protoka migranata. Europa je taj problem stvorila i ona ga ne smije prepustiti na rješavanje Makedoniji i Srbiji, koje su tek u ranim fazama procesa pristupanja Uniji. Dio europskih političara boji se da bi prebacivanjem odgovornosti za izbjeglice na balkanske države, nečlanice Unije, Unija mogla izgubiti kontrolu nad svojom zajedničkom politikom proširenja, a da bi države, koje na sebe preuzimaju dio europskog problema, zauzvrat mogle očekivati, ali i dobiti, ustupke u pristupnom procesu. Njemačka, doduše, sa snažnom Merkel na čelu, trenutno zagovara usporavanje procesa proširenja, jer se Unija mora početi „restrukturirati“, a migrantska je kriza samo učinila evidentnima slabosti njenih zajedničkih politika.

Ne, Angela Merkel nije odlučila postati „balkanskom majkom“, a kad govori o opasnosti od rata na Balkanu sama o tome ne razmišlja.

Razmišlja o spašavanju svoje politike i prikrivanju njenih pravih kontroverzi. Kao ni mnogo drugih procesa, balkanski politički lideri niti ovo ne razumiju, pa zato i naivno i nepripremljeno reagiraju. Upravo kao što su neprikladno reagirali jesenas, kad se izbjeglička kriza počela komplicirati, pa je bilo lako stvoriti sliku kao da su sukobi na Balkanu, a ne pogrešne politike Europske unije i njenih najmoćnijih država, generator zajedničkoga europskog problema.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera