Ličnu kartu, molim!

Lična karta, Osobna iskaznica
Na pitanju osobne iskaznice kao 'svetog pisma' jedinke pokazuje se, piše autor, koliko država služi čovjeku, a koliko je narod sužanj birokratije (Al Jazeera)

Siguran sam da će se većina koja bude čitala tekst, složiti da je u BiH, punoj blagodeti, stresno i teško živjeti. Da je „sistem“ skrojen protiv čovjeka. Da su uprkos tome, birokratija i politika konstantno dva najprivlačnija zanimanja.

Te da u takvom antisistemu, logično, sve manje mjesta ima za individualna prava. Čovjek se ovdje prividno osjeća slobodnim, a u stvarnosti je ukliješten s milion birokratskih začkoljica koje ga svakodnevno unesrećuju, razboljevaju i na kraju, prijevremeno, ubiju.

Ništa vam ovdje ne pišem napamet iako je naoko bizaran slučaj.

Mlada, po lijevoj ruci istetovirana djevojka sa srebrnom minđušom u nosnici, u jadno skučenoj mjenjačnici na Ilidži kod Sarajeva, ultimativno mi nedavno zatraži osobnu iskaznicu „ili pasoš“ da bi mi zamijenila jedan euro u 1,95583 konvertibilnih marka. Na pitanje „po kojem to, curo, zakonu radite“, ona se izbelji na mene uzvratnim protupitanjem „želite li, ili ne želite zamjenu“? I nastavi milkiti svoje srebrnastoolakovane noktiće zašiljene kao u mačke.

Nije mi pomoglo ni pozivanje na članove 17 i 18 Zakona o zaštiti osobnih podataka po kojem „kontrolor podataka ne može potraživati osobne podatke mimo volje davaoca, niti ih smije ustupati trećoj strani (čitaj vlasniku mjenjačnice, policiji ili činovnicima banke) prije nego što o tome obavijesti nosioca podataka. Ako nosilac ne odobri davanje ličnih podataka, oni se ne mogu otkriti trećoj strani osim ako to nije u javnom interesu…“ (što ni mjenjačnice niti privatne banke nisu).

Naravno, svi potrebni podaci o meni su ipak uzeti, otpremljeni su kudgod je trebalo, ja sam obavio fingiranu transakciju i otišao. Nesretan zbog antisistema koji je pravilo ovdašnjeg života.

Ovo je moje osobno iskustvo, autentična zbilja koju sam izrežirao početkom ovog mjeseca kako bih i kroz ovu vrstu empirije provjerio da li se išta u ovoj božanstvenoj zemlji čudnovatih ljudi promijenilo nakon što je Evropska unija, nezadovoljna vlastitom regulativom i sve masovnijim manipuliranjem osobnim podacima građana, krajem maja aktivirala novu, obavezujuću Opću uredbu sa zakonskom snagom.

Želio sam, dakle, provjeriti da li se, i u kojoj mjeri, ovdje čitaju direktive, preporuke, mišljenja i obavezujuće uredbe iz toliko voljenog Brisela. A najviše me je interesiralo da li se čuju i razumiju one evropske preporuke kojima se unaprjeđuju status, položaj i prava građanina pojedinca, ophrvanog hobotničkim pipcima nezasite države.

Dragan Čović nadmašio Copperfielda

Rezultati moje sarajevske empirije su poražavajući i očekivani: i na ovom primjeru se nedvojbeno potvrdilo da je ‘evropeizacija’ Bosne i Hercegovine najviše iskarikirana i formalizirana oblast u našoj zemlji.

Uz nacionalizam, ‘evropeizacija’ je najslađi mamac za manipulaciju masama uoči izbora. Vrhunska je formula za homogenizaciju etnosa. Najbolja prilika za pojedinačna i grupna hodočašća Briselu i obilati porodični šoping. Idealan poligon za politička nadmetanja i fantastičan izgovor za zloupotrebu dobrih medijskih namjera.

U protekle četiri godine niko u tome nije bio izdašniji od neprevaziđenog Dragana Čovića.

Njegovim iluzionističkim seansama i mađioničarskim trikovima bi se mogao zadiviti čak i sam David Copperfield, najglasovitiji majstor iluzionizma. Čovićeve netačnosti i loše procjene u vezi s datumima i perspektivom Bosne i Hercegovine u procesu evropskih integracija, teško da će ikada biti nadmašeni, ma koliko godina još taj proces bude trajao!

No, zašto sam se toliko ovoga puta ‘svezao’ uzimanja i davanja osobnih podataka i njihove zaštite? Zato što se na pitanju osobne iskaznice kao „svetog pisma“ svake jedinke od rođenja pa do smrti, pokazuje koliko koja država služi čovjeku, a koliko je narod sužanj sve birokratije.

Manipuliranje osobnom iskaznicom u našoj zemlji je do te mjere ukorijenjeno u mašti zakonodavne i poslušničke mašinerije da su uz ovu ispravu automatizirani i svi vaši saobraćajni prestupi, dobre ili loše ocjene na fakultetu, nehotični prijepor s uličnim policajcem, strogoća ili blagonaklonost vašeg poslodavca…

A vrhunac zlostavljanja našeg „običnog“ čovjeka je birokratska tupoglavost po kojoj se ni osobna iskaznica ni pasoš, niti bilo koji drugi osobni dokument, nisu mogli izdavati ili produžiti ako kojim slučajem niste na vrijeme uplatili bilo kakvu kaznu, ako ste teretni prema državi, ili imate neplaćenih računa prema javnom preduzeću koje vas je već zbog toga i utužilo!

Veća prava građanima

Tehnološkim razvojem i novim načinima obrade osobnih podataka, postalo je nužno donošenje novog instrumenta Evropske unije kojim će se osigurati zaštita prava i temeljnih sloboda pojedinaca u vezi s obradom njihovih osobnih podataka.

Nova Uredba Evropskog parlamenta i Vijeća EU broj 2016/679 od 27. aprila 2016. godine (https://eur-lex.europa.eu/legal-content/HR/TXT/?uri=celex%3A32016R0679) aktivirana je krajem prošlog mjeseca nakon dvogodišnjeg prijelaznog razdoblja, a odnosi se na zaštitu pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i na cirkulaciju takvih podataka.

Izvan snage je stavljena Direktiva 95/46/EZ iz 1995. koja se, povrh brojnih poboljšanja, pokazala zastarjelom za današnje informatičko društvo u kojem smo u većini robovi interneta i društvenih mreža. Uredba je obavezujuća za sve zemlje članice Unije, a u slučaju zloupotrebe priprijećene su i drakonske kazne.

Za Evropsku uniju je ovo, dakle, vrlo važno i složeno sociološko-pravno, humanističko, statističko i etičko pitanje.

Obrada osobnih podataka će u buduće biti u službi čovječanstva, a nikako naklonjena administraciji, političkim interesima ili bilo kakvim interesnim grupama, pojašnjeno mi je iz Evropske komisije. Imajući u vidu da pravo na zaštitu osobnih podataka nije apsolutno pravo, „odnos prema osobnim podacima će se morati razmatrati u vezi s njegovom funkcijom u društvu, te će biti ujednačeno sa svim drugim temeljnim pravima u skladu s načelom proporcionalnosti“.

Ovom se Uredbom posebno naglašavaju prava pojedinca u vezi s privatnim i porodičnim životom; pravo na dom i slobodu komuniciranja; pravo na zaštitu osobnih podataka, slobodu mišljenja, slobodu savjesti i vjeroispovijedi; slobodu izražavanja i informiranja; slobodu poduzetništva; te pravo na efikasan i pravičan pravni lijek i pošteno suđenje, kao i pravo na kulturnu, vjersku i jezičnu raznolikost.

Svaki građanin EU sada ima pravo da od državnog tijela za provođenje zakona i zaštitu podataka dobije na raspolaganje informacije o nazivu i kontaktima nadležnog tijela koje odlučuje o svrsi i sredstvima obrade njegovih osobnih podataka; svako ima pravo znati zašto se njegovi podaci obrađuju; svako može u svakom trenutku slobodne procjene podnijeti pritužbu nadzornom tijelu; te u svakom času može zatražiti pristup osobnim podatcima, zahtijevati njihovu ispravku ili brisanje.

Svako ima pravo i na ograničavanje obrade njegovih osobnih podataka.

Nova zraka nade

Općom uredbom o zaštiti podataka uvode se nove i pojednostavljuju postojeće definicije, određuju biometrijski i genetski podaci, preciznije opisuju postojeći pojmovi, jačaju prava ispitanika, te se smanjuju i pojednostavljuju pojedine administrativne obaveze. Sastavni dio usvojenog zakonodavnog paketa je i Direktiva o zaštiti pojedinaca pri obradi osobnih podataka od strane nadležnih tijela u svrhu sprječavanja, istrage, otkrivanja i progona kaznenih djela ili izvršavanja kaznenih sankcija.

Uredba se, na žalost, odnosi samo na članice Unije, pa će za sada ostati otvorena dilema do kada će se na šalterima ovdašnjih banaka i na vratnicama privatnih mjenjačnica nastaviti s ponižavajućim čeprkanjem po identitetu svakog namjernika koji stranu valutu želi zamijeniti u domaću. Ili obrnuto. Pa i onda kada i jedan jedini eurčić želite zamijeniti za konvertibilnu marku.

A priželjkujemo kobajagi turiste! Dodatnu dozu zabrinutosti izaziva činjenica da su “domaće” banke, osim nekoliko izuzetaka, u stopostotnom vlasništvu stranih finansijskih korporacija i fondova, a mjenjačnice, dakako, dio biznisa tek majušnog broja privilegiranih domaćih izabranika. E, ti i takvi nas legitimišu! Ti i takvi su ovdje ovlašteni da svoje datoteke hrane našim krvnim zrncima.

Ovako ponižavajuća manipulacija osobnim podacima i identitetom građana nezamisliva je na tlu Evropske unije. Pa ipak, zajedničko zakonodavstvo iz ove oblasti se, kao što vidimo, konstantno unaprjeđuje.

Osim zakonima, ovo krajnje suptilno pitanje identiteta fizičke osobe uređeno je i odredbama Povelje Evropske unije o temeljnim ljudskim pravima, a zakodovano je ojačano Ugovorom o funkcioniranju Evropske unije. Ovim aktima je uz ostalo utvrđeno i to da „svaka punoljetna osoba ima pravo na zaštitu svojih osobnih podataka, bez obzira na nacionalnost, dob, profesiju, ili boravište pojedinca“.

Upravo zbog toga, novu evropsku uredbu o zaštiti podataka doživljavam kao novu zraku svjetlosti koja će, htjela ne htjela naša vlast i birokratija, jednog dana obasjati i ovo podneblje. Jer drugog izbora nemamo osim suštinskog povratka Evropi nakon više od dvadeset godina iluzija, lažnih obećanja i manipulacija pozitivnim percipiranjem Evropske unije u ovdašnjoj javnosti.

Tračak nade vidim i u tome što je naša zemlja, kao i sve ostale iz regiona, potpisnica Sporazuma o stabilizaciji i prodruživanju, aplikant je za kandidatski status, a deklarativno i politički je opredijeljena za integraciju u EU i NATO.

Sve to zajedno producira neizbježnu obaveznost na prihvatanje i provedbu cjelokupne pravne stečevine Evropske unije i prije punopravnog članstva.

A Evropsku povelju o temeljnim pravima smo već morali provesti u djelo.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera