Lijek za fanatizam: Knjiga ‘Sufije’

Pišu: John Bell i John Zada

Militanti ekstremisti su 2012. godine, iskusni nakon borbe da svrgnu Muammara Gaddafija u Libiji, ponijeli svoj plijen, oružje i žar za borbom u ničiju zemlju na sjeveru Malija. Tamo su se pridružili pobuni Tuarega koja je odavno trajala, našavši sebi utočište i uporište odakle će učvrstiti svoju vlast.

Nakon što su osvojili drevni grad Timbuktu, nekada važno mjesto vjerskog učenja, militanti su prešli na uništavanje kulturne baštine u ovom gradu. Zapaljene su brojne biblioteke u kojima su čuvani vjerski, književni i naučni rukopisi.

U svojim nastojanjima da oblikuju stvarnost prema sebi, ekstremisti su također uništili nekoliko svetih mjesta i džamija posvećenih istaknutim sufijama, koji su obilježili prosvjetiteljski period u Timbuktuu. Ove građevine bile su na Listi svjetske baštine UNESCO-a i također su označavale prisustvo dobrih ljudi na Zemlji.

Ti postupci, sada uglavnom zaboravljeni, ustupili su mjesto većem i razornijem barbarizmu koji uključuje grupu Islamska država Irak i Levant (ISIL) i koji je zahvatio Irak i Siriju. I tamo su napadi na raznolikost i toleranciju postali dio nasilnih metoda.

Osim što progoni manjine, ISIL je svojim vozilima prelazio preko predjela značajnih za sufije u gradu Mosulu, još jednom dnevnom centru učenosti. (Ironija je da su se neki od militanata u Iraku nazvali po jednom od najpoznatijih sufijskih redova: nakšibendijama.)

Važna uloga u islamu

Uništavanje sufijske kulture se možda ne može porediti sa tragedijom i užasom koji izaziva ubijanje nevinih, ali je ipak vrijedno spomena. Jer sufije su zapravo odigrale značajnu ulogu u islamu, a i šire.

Ovaj mjesec se navršava 50 godina od objavljivanja knjige “Sufije”, koju je napisao pokojni Idries Shah. Ovaj klasik od jednog od najvećih autoriteta u ovoj oblasti napisan je za čitateljstvo na Zapadu, gdje je zavladala moda orijentalnih kultova duhovnosti ili pretjerano akademski pristup sufizmu.

Knjiga je tako osmišljena da pomogne čitateljima da bolje razumiju šta je sačinjavalo izvorni misticizam i da prenese ideju univerzalnosti sufizma koja je, prema mišljenju autora Shaha, nadmašivala ulogu koju je sufizam imao u islamu.

Shah tvrdi da su izvorne sufije slijedile drevnu tradiciju iskustvenog znanja koje je fleksibilno, koje se stalno unapređuje i čiji je krajnji cilj da sljedbenike dovede do razumijevanja prave prirode stvarnosti – koju biološki mozak ili um, slijep u kulturološkom pogledu koji funkcioniše prema određenom principu, ne može sam dokučiti.

Daleko od toga da su nužno bili članovi islamske sekte, sufije su, kako kaže Shah, oduvijek postojale u različitim vjerama i kulturama, uključujući i one iz rane antike, prije pojave islama.

Opsesivno razmišljanje se ne javlja samo među vjerskim fanaticima. Živimo u vrijeme brzog razvoja tehnologije, u kojem nas konzumerizam i manijakalna konzumacija digitalnih informacija pretvaraju u ošamućene i tjeskobne zatvorenike. 

To nije sistem misli ili akademski proces, objašnjava Shah, već živo stanje. Uistinu, šejh Abu el-Hasan Fushanji ovako to sažima: “Ranije je biti sufija značilo stvarnost bez imena. Danas je to ime bez stvarnosti.”

Čitajući ovu knjigu, saznajemo o fascinantnom i malo poznatom utjecaju sufija na svijet, uključujući Evropu i Zapad. Primjera radi, u knjizi je pokazano kako su muzika trubadura, Danteova i Chauserova djela, srednjovjekovno viteštvo i masoni, kao i brojni drugi u manjoj mjeri otvoreno mistični kulturološki plodovi, povezani sa sufijama s Istoka.

Ljudi za primjer

Mnogi od velikana među njima su nadaleko poznati širom svijeta: Dželaludin Rumi, Omer Hajjam, Saadi Širazi, Ibn Arabi i El-Gazali su samo neki od njih. Kroz njihova dostignuća je jednim dijelom nastavljana ideja da su sufije islamski mistici. No, Shah ih u svojoj knjizi koristi kao primjere. Najpoznatije sufije, sugeriše on, primjeri su šta ljudi na istoku, zapadu, sjeveru i jugu mogu biti.

S obzirom na dosta čudnu situaciju koja vlada u svijetu, ona vrsta razmišljanja predstavljena u “Sufijama” i ostalim Shahovim djelima zaista je sada možda potrebnija nego ikada. Sa svojim fleksibilnim i organskim pristupom životu te osvježavajućim manjkom ekskluzivizma, sufizam predstavlja snažnu protutežu dogmatskim i nasilnim opsesivnim idejama ekstremista širom svijeta.

Sufija, zanesen i često štetan po vlastite okolnosti, za razliku od ekstremista koji su zatvoreni, može se definisati kao onaj koji je otvoren, kroz iskustvo i učenje, za bilo koju i svaku mogućnost prikladnu horizontu konteksta koji se uvijek širi.

Ali opsesivno razmišljanje se ne javlja samo među vjerskim fanaticima. Živimo u vrijeme brzog razvoja tehnologije, u kojem nas konzumerizam i manijakalna konzumacija digitalnih informacija pretvaraju u ošamućene i tjeskobne zatvorenike. Nama manipulišu, a mi to često i sami želimo.

Sufijski put, kako nam kaže Shah, počinje shvatanjem i priznanjem da smo mi skup refleksa i uvjetovanja koji upravljaju našim mislima i ponašanjem, predstavivši nas kao bića koja se ponašaju praktično automatski.  Način razmišljanja i učenja koje Shah opisuje ima veću svrhu: da pomogne oslobađanje od ovih okova i od idola za koje nas oni vežu, bili oni materijalni, mentalni ili emocionalni. Kroz ovaj put, daleko od fiksiranja na forme, bilo istočnjačkog ekstremizma ili zapadnjačkog konzumerizma, pojavljuju se nove i bolje mogućnosti.

Putovanje u nepoznato

Prema ovoj knjizi, odgovor leži u našim umovima. “Mi smo bezgranično usavršivi kroz usklađivanje sa cjelinom postojanja”, piše Shah. Kroz ravnotežu fizičkog i duhovnog, gdje je cijeli život način na koji se mi brusimo, možemo učiti – pa i kroz greške.

Kako je rekao Jorge Luis Borges, argentinski pisac, “date su nam greške, date su nam noćne more, gotovo svaku noć, a naš zadatak je da ih pretočimo u poeziju”. Borges ih je doslovno pretočio u poeziju, jer je on bio pjesnik. Također je govorio u metaforičkom smislu: dužnost je svakog od nas da te loše stvari pretvorimo u bilo koji vid ljepote koji možemo prikupiti oko nas.

To veliko unutrašnje putovanje u nepoznato, koje Shah naziva “neophodnom avanturom”, u velikoj je suprotnosti s načinom na koji mi danas živimo: neskloni izazovima i rizicima te zaokupljeni prijatnim virtuelnim svijetom i njegovim često trivijalnim izvedenicama.

Kult komfora i sigurnosti se nastavlja, a njegov zaštitni znak je patološko štićenje djece od vanjskog svijeta u kojem su brojne neophodne lekcije. Ovo je zamijenilo ranije konzistentnije napore ljudi koji su pokušavali prevazići vlastite barijere tako što su se direktno suočavali sa životom.

Sufije, nasuprot tome, nisu bježale od opasnosti. Mnogi od njih morali su se boriti i preživjeti protiv fanatika u svojoj okolini.

Rumi i njegova porodica su pobjegli pred najezdom Mongola, a Fariduddina Attara su oni ubili. Desetke drugih manje poznatih ili sada zaboravljenih sufija tadašnje vlasti su kažnjavale ili ubijale, u nekim slučajevima samo zato što su pokušavali pokazati šta postoji van našeg mentalnog labirnita.

Klasični sufizam je cvjetao na istoku, ali nije ograničen na istok. Jedna izreka kaže: “Mjesto tvom tepihu u dnevnom boravku je na podu tvoje kuće, a ne u Mongoliji, odakle možda dolazi njegov dezen.” Savremeni sufizam, kao način razmišljanja, relevantan je danas.

U ovo vrijeme velikog nereda i stanja zbunjenosti u svijetu knjiga “Sufije” nas podsjeća da zapravo postoji put prema jasnoći, koherentnosti i zdravom razumu, i čak više od toga – poveznici sa većom svrhom. Početak je u otvorenosti prema ovoj mogućnosti.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera