Lijepa naša Trumpovino
Čitav politički svijet – onaj zapadni naročito – u prošla se dva-tri mjeseca suštinski rascijepio između dviju ličnosti: između američkog predsjednika Donalda Trumpa i njemačke kancelarke Angele Merkel. Njih dvoje personificiraju dva oprečna poimanja svijeta, politike i političke odgovornosti: Hrvatsku je vanjskopolitičko lutanje i urođena sklonost lakšim i ujedno glupljim rješenjima svrstala uz predsjednika Trumpa i uz društveno i demokratski najnazadnije zemlje trenutno u Europskoj uniji – Poljsku, Slovačku, Češku i Mađarsku. Glavni motiv Trumpovog dolaska u Varšavu, na sastanak Inicijative triju mora – što hoće reći Jadrana, Baltika i Crnog mora – bio je u tome da pruži podršku onoj grupaciji država unutar EU-a koja odnose u Uniji i zajedničku politiku vidi mnogo drukčije od kancelarke Merkel.
Drugi razlog, nešto manje važan, jest promocija američkih energetskih interesa, a na to se nadovezuje i treći razlog Trumpovog dolaska u Varšavu: diskretna podrška antiruskim snagama u Europi, u čemu prednjače Poljaci, premda je među članicama Inicijative triju mora i Mađarska, čija je vlast u velikoj mjeri proruska i pod utjecajem ruskog predsjednika Vladimira Putina. Širenje američkih energetskih interesa šifra je za smanjivanje ovisnosti dijela zemalja srednje, istočne i jugoistočne Europe o ruskom plinu, a u tom pogledu najvažnije točke su postojeći LNG-terminal u Poljskoj i LNG-terminal, koji bi se trebao graditi na otoku Krku u Hrvatskoj.
Ustrajati na cijepanju Unije
Trump je došao ponajprije zato da poruči Angeli Merkel da ne odustaje od svoje zamisli da politički rascijepi EU, i to tako da stvori lojalnu skupinu zemalja koja će opstruirati, zasad još uvijek dosta nejasne, njemačko-francuske napore u učvršćivanju i snažnijem unutrašnjem povezivanju Unije kojoj Sjedinjene Američke Države, barem kad je riječ o Berlinu i Parizu, više nisu prijatelj nego samo partner. Velika Poljska, sa svojih četrdesetak milijuna stanovnika i relativno stabilnom ekonomijom, u tom je pogledu, i u svakom drugom pogledu, savršena saveznica Trumpove administracije, a malena Hrvatska – zahvaljujući naporima predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović na planu samopromocije – trudi se da bude poljski privjesak u provedbi destruktivnih američkih interesa u Europi.
Poljska je jasno proturuski orijentirana, mnogo više nego što je to slučaj sa samim Trumpom, ali je istovremeno izrazito katolički konzervativna, ksenofobična i neprijateljski raspoložena prema Berlinu i Briselu, kao što je istovremeno rušilački raspoložena i prema ljudskim i manjinskim pravima, civilnom društvu, slobodi govora, demokratskim dostignućima i vrijednostima na kojima je okupljena EU. Hrvatska je sve to isto, samo u light ili superlight-varijanti.
Posljednji dokaz u prilog udaljavanju Hrvatske i Njemačke jest reakcija hrvatskog državnog vrha na berlinske i briselske poruke u povodu arbitražne presude o slovensko-hrvatskom graničnom sporu. Hrvatska, koja ne priznaje rezultat arbitraže, zbog dokaza o nedopuštenom slovenskom utjecaju na sud, praktički je ignorirala stav Europske komisije i Njemačke da valja poštovati i provesti arbitražnu odluku te se uhvatila za saopćenje američke administracije da je provedba presude stvar bilateralnog dogovora Slovenije i Hrvatske. Zašto Hrvatska polagano odustaje od tradicionalnog političkog prijateljstva s Njemačkom, prijateljstva koje je često značilo i njemačko mentorstvo, i okreće se Americi kao svom jedinom vanjskopolitičkom orijentiru i utočištu?
Lakše je biti marioneta
Zato što je, rekosmo, lakše zavući se pod Trumpove skute i biti marioneta koja u tom odnosu kamči mrvice, nego zasukati rukave i upregnuti razum, pa slijediti Njemačku u unaprjeđivanju građanskih prava i sloboda, u pitanjima izbjegličke i migracijske politike, u principijelnom, ali uravnoteženom odnosu spram Moskve te u shvaćanju politike kao racionalne djelatnosti. Hrvatska je, osim toga, shvatila da Berlin ne podržava njezinu politiku u Bosni i Hercegovini te da Merkel sve više pažnje poklanja ubrzanom europskom napredovanju Srbije. Priča, naravno, nije jednostrana, jer se Merkel u vanjskopolitičkoj domeni u najvećoj mjeri stavlja u službu ekonomskih interesa svoje zemlje i njemačkih kompanija, što podrazumijeva konkretna poslovna očekivanja od pojedinih manjih i siromašnijih država EU-a.
Ozbiljna i odgovorna politika učinila bi sve da svoju zemlju dugoročno svrsta uz Njemačku, Francusku, Švedsku i Nizozemsku, a ne uz današnju Poljsku, Mađarsku i Slovačku. Kratkovidna i lijena politika, pak, gleda samo kako će, uz minimum napora – dovijajući se prečicama i tražeći pokroviteljstvo nekog moćnijeg – ostvariti profite u vidu, zasad praktično nepostojećih, američkih energetskih investicija, izdašnije vojne pomoći i podrške hrvatskoj politici prema Bosni i Hercegovini, politike koja ide za još većim stupnjem dezintegracije susjedne zemlje. A premda se prečice i trikovi u politici katkad znaju pokazati korisnima i katkad znaju donijeti neki bljeskovit rezultat, vrijeme neumitno dovede do zaključka da se kretanje prečicama obilo o glavu. Za razliku od Angele Merkel, to još nisu naučili ni Kolinda Grabar-Kitarović, ni hrvatski premijer Andrej Plenković, ni njihov novi sponzor iz Washingtona.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera