Ljudi vole da ratuju, zato ratovi ne prestaju

Deset godina sam na Bliskom istoku  i tamo je slična dinamika ratovanja kao u Bosni, kaže Ourdan (Al Jazeera)

Film ’’Opsada’’ autora novinara i ratnog izveštača Remyja Ourdana prikazan je u okviru 10-tog međunarodnog festivala dokumentarnog filma ’’Beldocs’’ u Beogradu. Film govori o opsadi Sarajeva sa distance od dvadeset i nešto godina. Ono što daje poseban kontekst filmu jeste činjenica da je autoru Remyju Ourdenu to bio prvo profesionalni zadatak, da je bio u Sarajevu tokom čitave opsade i još godinu dana nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma. 

  • Koju su vaši razlozi da napravite film o opsadi Sarajeva nakon više od dve decenije od opsade?

– Sarajevo je bilo moj prvi profesionalni zadatak kao ratnog reportera, tamo sam naučio svoj posao i što je još važnije, ono što znam o ljudima naučio sam u Sarajevu. U ovom filmu nisam hteo da govorim o ratu i njegovoj genezi, namera mi je bila da što je vernije moguće prikažem Sarajlije danas i pokažem njihov doživljaj tog rata. Uzeo sam arhivske snimke i svedočenja ljudi sa dvadesetogodišnjom distancom. Ta svedočenja danas, možda, zvuče pomirljivije. Hteo sam da na sat i po vremena koliko traje film, odamo poštu ljudima koji su se u jednom veoma nasilnom kontekstu rata u velikoj većini dobro poneli.

  • Priče koje čujemo, iako su ispričane sa distancom od dve i više decenije i dalje nose u sebi katarzu. Na koji vam je način to bilo važno?

– Radeći na filmu, trudio sam se da isečem puno činjeničnih informacija. Hteo sam da dođemo do srži, kako Francuzi to kažu, da budemo bliže ljudima, da čujemo njihove priče. Nisam hteo da ovo bude informativni film. Ovo je moj autorski film i ono što ste videli je ono što sam odlučio da prikažem od Sarajeva.

  • Film je sarajevska publika videla u okviru Sarajevo film festivala,a sada ga  je videla beogradska publika. Vi ste pre filma obraćajući se publici rekli da je ova priča univerzalna mada je važno što se igra ovde i sada. Kakvo vi imate iskustvo kada su u pitanju reakcije publike na film?

– Najbolji komentar na film sam dobio kada su mi u Parizu neki Sirijci rekli: Vidi, to smo mi. To je kao kod nas.

  • Borka Pavićević je nakon projekcije rekla da je važno što je film prikazan na Dan pobede nad fašizmom, kao opomena, jer bauk fašizma danas hara svetom. Da li je to i vaš utisak?

– Sigurno, inače se vraćam iz Mosula, izveštavam sa tamošnjeg ratišta i vraćam se sa ovog festivala tamo. Fašizam je itekako živ, tamo se zove ISIS. Naravno neću prikazivati  film u Mosulu, jer se tamo ratuje, ali sam siguran da bi se i tamo ljudi  prepoznali u ovom filmu.

  • Vi ste predsednik  WARM fondacije  koja je posvećena sećanju na rat i okuplja profesionalce iz različitih polja. Interesuje me, pošto je dijalog između različitih kultura neophodan, šta je po vašem  mišljenju ono što obezbeđuje kvalitetan, plodonosan dijalog?

– Tajna u pažljivom slušanju, kada pratite stranu koja vam priča zaista pažljivo onda ste u stanju da osetite i razumete drugog.

  • Postoji teza da do smanjenja ratova može doći samo ako se različiti narodi, različite kulture međusobno upoznaju. Sa druge strane gledajući čitav svet vidimo da smo daleko od toga, ljudi se plaše drugačijeg. Iako nas upravo susret sa drugom kulturom pokreće da zaista testiramo stvarnost i čak, dekonstruišemo konformizam u kojem živimo. Kako  vidite  budućnost naše civilizacije?

– Deset godina sam na Bliskom istoku  i tamo je slična dinamika ratovanja kao u Bosni. Ako me pitate za budućnost, kao ratni izveštač, ne vidim je svetlu, jer iz nekog razloga, reći ću vam – ljudi vole da ratuju. Zato ratovi ne prestaju. Naravno, sa druge strane da treba da pazimo na mir. Rat može pokrenuti bilo ko, lako ga je pokrenuti i može da traje veoma dugo. Onda kada kao na filmu nakon četiri godine rat prestane – vi se pitate kako se to uopšte moglo dogoditi. Suludo, ali je tako.

  • Moj  prvi  utisak je da je ovo film o dignitetu. Šta je ono što je, po vašem mišljenju naročito važno što se spominje u filmu?

– Postoji scena kada Srđan Vuletić govori da kada biste dobili jabuku tokom opsade bilo je pitanje da li ćete se sakriti negde i pojesti je sami, jer je niste dugo jeli ili ćete je iseći na kriške i podeliti sa vašim bližnjima. O tome se radi, o deljenju i to jeste dignitet o kojem govorite i o kojem svedoči ovaj film.

Izvor: Al Jazeera