Logoraši iz Manjače u koloni sjećanja čekaju presudu Mladiću

To čovjek mora doživjeti da bi osjetio; maltretiranja, glad.., priča jedan od logoraša. (Ustupljeno Al Jazeeri)

Novembarski dan težak, usporen. Manjača, iznad Banja Luke u Bosanskoj krajini, prostor nekada jednog od najvećih vojnih poligona u bivšoj Jugoslaviji. Propada od tereta kojeg nosi. Zbog posjetilaca – bivših zatočenika ovog nekada logora smrti. A oni šutljivi, zakopčani, kao i njihovi kaputi, mantili, jakne. U koloni ispred hala pakla i smrti.

Prošlo je ovuda više od 6.000 civila Bošnjaka i Hrvata iz Prijedora, Ključa, Sanskog Mosta, Šipova, Mrkonjić-Grada, Kotor-Varoši, Doboja, Bosanskog Novog, Banje Luke…

Kao da je još neprobuđen novembar, 25 godina kasnije. Podsjećanje na bosanski Aušvic… I gotovo nevjerovanje da su preživjeli. Na dan 14. novembar 1992. godine, kada je, pod pritiskom međunarodnih organizacija, iz logora puštena prva grupa maloljetnih i starijih.

Ponor koji je gutao ljude

“Nije se nimalo griješilo kada je Manjača upoređena s Aušvicem. Jedino je bio manji i nije bilo gasnih komora. Ali, obim patnji, način organizacije, sve, sve je kao u Aušvicu”, podsjeća Enes Salihović.

“Danas, kada se sjetim kroz šta smo prolazili, kakve torture i muke, maltretiranja, fizička, psihološka… Stalne tuče, premlaćivanje, izluđivanje, sječu prsta… Bio je to ponor koji je gutao ljude i kao da još ne vjerujem da smo to preživjeli”, kazuje Fahrudin Ćemal iz Ključa, koji je iz Manjače deportiran u Batkoviće.

Bio je još i u logorima u Staroj Gradišci i Banjaluci.

I Jusuf Omerović iz Ključa proveo je u logorima 499 dana. Najviše ovdje, na Manjači.

“Jedan kruh sam rezao na 40 komada i te smo komadiće dobijali na jedan dan”, kaže.

Prijedorčani Vahid Rizvanović i Nihad Tadžić govore o uvjetima u kojima su boravili.

‘Smrt je bila nagrada’

“Sjećam se dana kada su mi obrijali glavu, a po njoj vaške-uši. Onda su mi čuvari palicama ‘pomagali’ da ih ubijem”, govori Rizvanović.

Tadžić podsjeća: “To čovjek mora doživjeti da bi osjetio. Maltretiranja, glad… Smrt je bila nagrada.”

Logor Manjača otvoren je, zapravo, 1991. godine, ali je kroz njega najviše zatočenika prošlo od maja do decembra 1992. godine. U transportu u i iz Manjače smrtno je stradalo 80 zatočenika, koji su ekshumirani iz šest masovnih grobnica.

Još je likvidirano najmanje 500 lhudi, što potvrđuje otkrivena masovna grobnica u krugu logora, iz koje je ekshumirano 540 žrtava. Logor je krajem 1992. godine bio rasformiran, ali je nedugo zatim ponovo stavljen u funkciju i ostao je sve do 1996. godine.

Tadžić pak podsjeća: „To čovjek mora doživjeti da bi osjetio. Maltretiranja, glad. Smrt je bila nagrada.“

U tišini je poslana i ovoga novembra poruka:

“Mi šaljemo poruku sjećanja na žrtve i kada je u pitanju memoralizacija i obilježavanje mjesta zločina, da je to vrlo bitno za Bosnu i Hercegovinu i sve njene građane. Jer, ni danas ovaj bivši logor ničim ne pokazuje da je ovdje bio logor u kojem je smrt bila najveća nagrada. Ni danas nam nije dozvoljeno postavljanje spomen-ploče, koju smo ponovo donosili. Danas je ovdje Poljoprivredno dobro Manjača i jedina rečenica gdje se nakon 1992. godine pojavljuju zajedno riječi dobro i Manjača.”

Za zločine počinjene u ovom logoru odgovaralo je tek sedam osoba, koji su kažnjeni s ukupno 80 godina zatvorske kazne. Ni godina za jednog ubijenog.

U BiH registrirano 657 logora

Podsjećajući na činjenice da je na prostoru Bosni i Hercegovini tokom proteklog rata bilo 657 logora, za koje postoje presude pred domaćim i međunarodnim sudovima i kroz koje je prošlo 200.000 civila: djece, žena i staraca, predsjednik Saveza logoraša Bosne i Hercegovine Jasmin Mešković dodaje da je u njima ubijeno 30.000 osoba, da je silovano više od 25.000 žena i muškaraca, da je na desetine hiljada trajnih invalida, da se još uvijek traga za 7.000 nestalih logoraša…

“Tražimo da se riješe ključne stvari, normalan pristup, memoralizacija i obilježavanje mjesta zločina, tražimo da se konačno kazne svi izvršioci. Tražimo još da se utvrdi tačan broj žrtava i da se izvrši repracija prema žrtvama. Država još ne prepoznaje ovu kategoriju, ali hoću da vjerujem da bi uskoro to trebao riješiti zakon o pravima žrtava torture”, ističe on.

Uz sve ovo, bivši su logoraši podsjetili da su zapravo svi logori u Bosni i Hercegovini, tokom proteklog rata, od Čelopeka u Zvorniku, Osnovne škole u Višegradu, u Bratuncu, Sušice u Vlasenici, Batkovića kod Bijeljine, Omarske, Keraterma, Trnopolja u Prijedoru, Manjače kod Banja Luke… ličili jedni na druge. Bili su unaprijed isplanirani i imali su jedan cilj – istrebljenje nesrpskog stanovništva. Još jedan princip činio ih je istim – logoraši koji nisu ubijeni mogli su u razmjenu pod uvjetom da ostave svu imovinu i da se potpišu uz to da se neće nikada više vratiti na taj teritorij.

U tišini čekaju presudu kreatoru i glavnom naredbodavcu ovih zločina, bivšem komandantu Vojske Republike Srpske, generalu Ratku Mladiću, u Haškom tribunalu. U tišini se u cijeloj Bosanskoj Krajini, u Prijedoru, Ključu, općinama od šest koje su uz Srebrenici u optužnici i koje su uz nju metafore bh. tragedije podsjeća na počinjene zločine i čeka presuda za genocid.

Zbog istine i budućnosti…

Mirsad Duratović, logoraš i predsjednik Regionalnog udruženja logoraša Banja Luka, kazuje: “Presuda za genocid bila bi mala satisfakcija žrtvama, ali bojim se da će nam ponovo biti nanijeta i po drugi put nepravda.”

“Ta bi presuda za genocid bila barem smiraj  žrtvama… Bilo bi dobro za sve u Bosni i Hercegovini, jer i dalje govorimo o suživotu, o pomirenju, a toga nema bez stvarne istine o tome šta se u Bosni i Hercegovini zaista dešavalo.”

Zbog istine i zajedničke budućnosti…

Izvor: Al Jazeera