‘Lovci na plagijate’ i odbrana master i doktorskih teza

Najpoznatiji svjetski softver za provjeru izvornosti naučnih radova Turnitin uveden je u praksu Sveučilišta u Rijeci 2014. godine (Arhiva)

Utvrđivanje procedure za izradu i odbranu  diplomskih, master i doktorskih teza  na Univerzitetu  u Banjoj Luci uzburkalo je profesorske “duhove” zbog, kako je to shvaćeno, odlučujuće uloge softvera u utvrđivanju da li je neki  rad validan, odnosno da li u njemu ima plagiranih mjesta. Vode se rasprave o tome da li će mašina na ovaj način potpuno zasjeniti ulogu mentora i komisija, a da postoji potreba za korištenjem softvera u akademskim zajednicama u regiji pokazuju brojni primjeri očiglednih plagijata, među kojima su javnosti najzanimljiviji oni državnih zvaničnika.

Plagirane  doktorske teze imaju, primjerice, gradonačelnik Beograda Siniša Mali i predsjednik novobeogradske opštine Aleksandar Šapić, u Hrvatskoj je aktuelan plagijat ministra obrazovanja Pave Barišića, a ranije “pravaša” Ante Đapića, koji je prepisao dvije trećine knjige svog mentora Borisa Kandarea, zatim Borisa Mlinarića, direktora KBC Rijeka, ili Milijana Brkića, glavnog tajnika Hrvatske demokratske zajednice. Na Fakultetu političkih nauka u Banjoj Luci utvrđeno je da su naučni radovi profesorice Radmile Čokorilo i profesora Ljubomira Zubera plagijati.

Plagijata ima i u razvijenim evropskim zemljama, primjer za to je barun Karl Theodor Guttenberg, koji je doktorat odbranio 2007. godine, dvije godine kasnije postao je savezni ministar gospodarstva i tehnologije, a 2011. godine pojavile su se sumnje da je plagirao doktorsku tezu. Nijemci su ovaj slučaj riješili zadivljujuće efektno- svega sedam dana od sumnji Guttenbergu je oduzet doktorat, a 11 mjeseci kasnije Državno odvjetništvo kaznilo ga je sa 20.000 eura. U regiji Balkana “procesi” oduzimanja doktorata traju nerazumno dugo i veoma često se nikada ne okončaju.

‘Dominacija mašina nad mentorima’

“Pobuna” profesora Miodraga Živanovića sa Filozofskog fakulteta u Banjoj Luci protiv softverskih procedura (dao je ostavku na sva mentorstva na Fakultetu na kome radi 25 godina) ogleda se u, kako je on to opisao, pretpostavljenoj krivici – kako autora, tako i mentora i članova komisija, jer su autori obavezni s radovima proći softversku kontrolu prije završne odbrane rada. Za Živanovića ovako postavljena uloga softvera ukazuje se kao KGB ili CIA, a mentori i članovi komisija postaju sluge mašini. On se protivi pretjeranoj birokratizaciji Univerziteta u Banjoj Luci, pa  – malo u šali, a više u zbilji – konstatira: “Ne bi me začudilo da rukovodstvo Univerziteta uskoro sačini i amandmane  kojima će utvrditi da kandidati svoje radove brane, na primjer, pred softverom…”

Put do odbrane radova pred mašinama još je dalek, ali Živanović, da ne bi bio pogrešno shvaćen, dodaje kako podržava primjenu softvera, ali u određenim situacijama.

“Mentori i komisije moraju primarno odlučivati, na primjer, o plagijatima, a softver je korisno angažovati samo u slučajevima kada postoje indicije da sa konkretnim radovima nešto nije u redu. Onda bi mentor trebao pozvati softver u pomoć. Jer, to i jeste osnovna namjena ovakvog programa, dakle, da bude pomoćno sredstvo, a ne da ima ovakvu ili onakvu izvršnu funkciju, ili funkciju odlučivanja”, mišljenja je ugledni profesor u autorskom tekstu o “dominaciji mašina nad mentorima”.

No, “lovci na plagijate” su odomaćena stvar i kod nas – doduše, ne u tolikoj mjeri kao u evropskim sredinama. Sarajevski Ekonomski fakultet još od 2012. godine koristi softver za provjeru radova, a u Hrvatskoj soficistirane sisteme za provjeru plagijata imaju samo sveučilišta u Rijeci i Osijeku.

Oprobana praksa i standard

Hrvoje Sikirić, redovni profesor Pravnog fakulteta u Zagrebu, zbog privatnih obaveza, nije mogao detaljnije odgovoriti na pitanja iz ove teme.

“Moje osobno mišljenje je da je praksa provjere na plagijat uobičajena na sveučilištima i doprinosti otvorenosti, odnosno transparentnosti postupka na koji se rad odnosi – diplomski, magistarski, doktorski…”, kaže on.

Profesor Pravnog fakulteta Univerziteta u Bihaću i ad hoc sudija Bosne i Hercegovine u Strasbourgu Genc Trnavci ističe kako je uvođenje protuplagijatskog softvera u naučno-istraživačke procese, posebno u domenu izrade magistarskih radova, doktorskih teza, pa čak i seminarskih radova od studenata, posljednjih desetak godina oprobana praksa i standard na etabliranim visokoškolskim ustanovama i naučno-istraživačkim centrima diljem svijeta.

“Takav softver jeste izvanredno pomoćno sredstvo, koje je dizajnirano prevenirati plagijat prije nego nastanu štetne posljedice po društvo, pa čak i za samog potencijalnog plagijatora, odnosno prije nego djelo bude objavljeno i postane temeljem sticanja (lažnih) akademskih i naučno-istraživačkih zvanja, što je poseban, gorući problem u našoj zemlji i regionu”, kaže Trnavci.

Objašnjava da kada mentor “provuče” rad kroz takav softver veoma lako će on i kandidat otkriti tehničke nepravilnosti i propuste u citiranju i navođenju izvora, prethodnih autorskih djela i faktografije na kojem se rad zasniva. To, prije svih, omogućava kandidatu, kao autoru, da ispravi sve uočene nedostatke i u tom smislu efektno učini rad besprijekornim.

Negativne recenzije nisu uvreda

“Imam pozitivnih iskustava s korištenjem takvog softvera, bilo kao mentor, bilo kao autor na desetine objavljenih radova u SAD-u, Evropskoj uniji i regionu, koji su prošli takve provjere”, naglašava Trnavci.

Edin Šarčević, profesor na Pravnom fakultetu u Leipzigu, objašnjava da su u Njemačkoj doktoranti obavezni objaviti svoje disertacije kao knjige, ili njemačkim bibliotekama dostaviti 200 primjeraka uvezanih doktorskih radova. Prije odbrane disertacije obavezni su dostaviti potpisanu izjavu kojom, između ostalog, potvrđuju da su samostalno pisali rad i da nisu plagirali. Nakon objave disertacije u odgovarajućoj formi, u pravilu, slijede recenzije u stručnim časopisima i u toj fazi zainteresirani instituti, publika, autori koji su se bavili srodnim temama ocjenjuju sadržaj disertacije i mogu provjeravati njenu originalnost.

“Od recenzija strijepe doktoranti i mentori; ovdje je kritički odnos stručne javnosti na visokom nivou. Negativne recenzije se ne doživljavaju kao uvreda. Pod lupom su, u pravilu, ličnosti iz političkog i javnog života i njihove disertacije. Svako ih može provjeravati i pokretati postupak za oduzimanje doktorske titule ako pronađe plagirana mjesta koja nisu na odgovarajući način citirana, ili autorstvo nije učinjeno vidljivim”, kaže Šarčević i dodaje kako softver za provjeru plagijata na fakultetima ne koriste kao dio procedure, ali svaki mentor nije spriječen da ih koristi ako ima na raspolaganju odgovarajući softvar i resurse.

“Rado buih koristio softver čak i kad sam siguran u originalost rada i mislim da oni nisu smetnja za ocjenu samog sadržaja i doprinosa teze nauci. U sistemima koji nemaju adekvatnu naučnu reakciju na promocione procedure i promocione radove, kao sto su obrazovni sistemi regije, mislim da bi otkrivanje eventualno plagiranih mjesta u disertacijama u proceduri predaje rada bili poželjni i ne vidim nikakvu smetnju da se mentori oslone na listu mogućih plagiranih mjesta koja bi se softverski izlistala”, naglašava Šarčević.  

‘Nova simbioza čovjeka i mašine’

Mirsad Hadžikadić, profesor na Koledžu za informacione tehnologije Univerziteta Sjeverna Karolina, u američkom gradu Charlote, smatra da je upotreba softvera u provjerama plagijata kod bilo kakve publikacije sasvim primjerena, uključujući i doktorate, magistarske radove, članke, ispite i zadaće.

“Tu se ne radi ni o kakvoj dominaciji mašine nad čovjekom, nego o jednostavnoj nemogućnosti bilo kog čovjeka da pregleda sve moguće izvore na internetu koje druge osobe mogu kopirati u svom radu. Znači, ovdje je softver samo pomagalo profesoru kako bi ta osoba mogla uraditi svoj posao što bolje. U ovom slučaju posao profesora je da pomogne svakom doktorskom i magistarskom kandidatu da se razvije na najbolji mogući način i da svoj doprinos razvoju nauke, a ne da koristi tuđe priloge kao svoje.”

Hadžikadić dodaje kako će razvojem vještačke inteligencije društvo doći u situaciju da će mašine moći kreirati originalne tekstove, umjesto da ih samo provjeravaju.

“Tada ćemo morati razmisliti o novoj simbiozi između čovjeka i mašine”, kaže Hadžikadić.

Na Odsjeku za istočnoevropske studije Londonskog univerzitetskog koledža, ako mentor posumnja u u originalnost rada, tada korisit razna tehnološka rješenja, uz pomoć kojih detektira plagijate. Ovdje koriste komercijalni softver. Student predaje i elektronsku verziju rada i tada program softvera upoređuje rad s knjigama i člancima u data bazi i s ranijim studentskim radovima. Ako se pokaže da je više od 20 do 25 posto rada iz drugih izvora, to je indikacija za provjeru.

Plagijati ‘nadjačali’ originale

Najpoznatiji svjetski softver za provjeru izvornosti naučnih radova Turnitin uveden je u praksu Sveučilišta u Rijeci 2014. godine. Provjera se vrši na dva načina: indirektno, preko Learning Menagement Systema, sistema za upravljanjem učenjem, odnosno softvera koji automatizira administriranje obrazovnih događaja MuDri, te korištenjem direktnog pristupa u Turnitin sistem putem web adrese turnitin.com.

Kandidat predaje mentoru rad u elektronskoj verziji (PDF format). Mentor potom “propušta” rad kroz Turnitin, a nakon toga pravi pozitivan ili negativan izvještaj, ovisno o rezultatima provjere. Kandidat je dužan priložiti mišljenje mentora na određenom obrascu prilikom službene predaje rada.

U 12 mjeseci (akademska godina 2014/15) na ovom sveučilištu “provučena” su 3.663 rada. Od toga je dobijen podatak da je u prosjeku po studentu bilo 17,45 posto podudarnosti s drugim izvorima. Kada je riječ o izvorima, najviše se plagiralo sa interneta (57 posto), iz baza podataka (23,5 posto) i publikacija (5,8 posto). Za dvije godine Turnitin je korišten za provjeru 9.155 “originalnih” radova, od čega je čak 6.406 radova imalo svega nula do 24 posto originalnosti, dok su samo 332 rada imala procenat originalnosti od 75 do 100 posto.

Izvor: Al Jazeera