Lukavac – grad u kojem je teško živjeti punim plućima

„Kad su penzioneri živjeli punim plućima, moj sinko? Proveo sam radni vijek u koksari, a danas preživljavam s tih par stotina maraka. A ne pitaš me za penziju, nego za zagađenje? Ne možemo mi tu ništa“, sliježe ramenima stari Lukavčanin, predstavljajući se kao Ahmet.

Zajedno s još dvojicom sugrađana, šezdesetih godina, odlučio je iskoristiti lijep dan i sjesti na trg ispred lukavačke općine. Komentiraju prosvjede umirovljenika, koji su se tog dana (srijeda) okupili u Sarajevu. O zagađenju zraka, a njihov grad slovi za jedan od zagađenijih u Europi i svijetu, baš i ne pričaju, iako im je pitanje o disanju punim plućima bilo upućeno na temu zagađenja, a ne mirovina.

„Postalo nam je to normalno. Neko zagađuje, ali hajd’ ti znaj ko od njih. Ni ti uređaji više ne mogu izmjeriti koliko je to otrova u zraku. Nema tu velike pameti da kaže kako to zaustaviti. I da zaustaviš koksaru, sodaru ili cementaru, odoše radna mjesta. Šta će narod onda?“, pita Ahmetov kolega Jusuf.

‘Nismo nemoćni, ali ni moćni koliko bi trebali biti’

Načelnik lukavačke općine Edin Delić još uvijek nije dao svoj potpis za izdavanje okolišne dozvole kompaniji GIKIL. Najavljuje i da to neće ni učiniti dok ne ispunje određene uvjete. „Nismo nemoćni, ali nismo moćni koliko bi to trebali biti. Svojim potpisom trebam osigurati ono što lokalna zajednica bude smatrala da je pametno uraditi. Podržaću ono što usaglase ekološki aktivisti i predstavnici sindikata koji se bore da sačuvaju fabriku, ali tražim da postavimo domaću zadaću šta moraju da urade da bismo stavili taj potpis. I da svake godine provjeravamo šta su ispunili, a ako nešto ne ispune – gube dozvolu“, predlaže Delić.

„I nećeš ti, moj novinar, dobiti pametnih odgovora koga god da pitaš. U fabrikama će ti reći da rade sve kako treba i nas optužiti da ložimo ćumur, pa sami zagađujemo, političari će govoriti kako su uz narod, ali neće narod povesti u protest, a ovi ekolozi će uvijek istu priču“, dodaje treći iz društva, koji se samo predstavio kao ‘nezaposleni’.

Zagađeni i zimi, i ljeti

Prije nekoliko dana Lukavac je imao proglašenu „epizodu uzbune“, koja upozorava na nedozvoljene količine opasnih materija u zraku i upućuje građane da se što manje izlažu njihovom djelovanju. Već godinama taj je industrijski gradić, smješten na sjeveroistoku Bosne i Hercegovine, u redovitim izvješćima ekološke crne kronike – uz Tuzlu i Zenicu, a u kasnu jesen i Sarajevo, uz bok je makedonskim i kineskim gradovima koji se doslovno guše.

„Nije to kao u Sarajevu. Ovdje je to konstantno. Lukavac je uvijek zagađen i nikad nije normalno – i ljeti, i zimi. A mi, kao kladioničari kad prate rezultate, pratimo izvještaje o zagađenju. Proglasi se uzbuna, a u stvarnosti se ne dogodi ništa – djeca idu u školu, saobraćaj teče, fabrike i dalje dime“, kaže Dino Osmanović, urednik na portalu SodaLive.

Ubitačne ‘lebdeće čestice’

Medicinske ustanove bilo kojeg tipa ne mogu raspolagati podacima koji govore o morbiditetu i mortalitetu osoba zbog izloženosti aerozagađenju. Za takve podatke potrebna su istraživanja koja u uzročnoj vezi mjere aerozagađenje i posljedice po zdravlje u određenom vremenu“, kaže dr. Nurka Pranjić, profesorica na Medicinskom fakultetu u Tuzli. 

No, ona je nedavno predstavila rezultate istraživanja o utjecaju okoliša na zdravlje u prošloj i ovoj godini, a u kojem je sudjelovalo više stotina građana. Na uzorku od 402 stanovnika četiri naselja u blizini Termoelektrane Tuzla (Bukinje, Divkovići, Plane i Šićki Brod), uočila je alarmantne podatke. Konstatirala je kako „lebdeće čestice izazivaju oboljenja srca, karcinome, oboljenja pluća, a najgore je što utiču na reprodukciju i osteoporozu“. Za primjer je uzela Bukinje u kojem ljudi „imaju i po 10 ili 13 puta veće stope incidence pojavljivanja tih bolesti“.

„Lukavac je uporediv sa ta četiri istraživačka naselja, prekomjerno izložena lebdećem česticama i teškim metalima. No, za sigurnu izjavu potrebno je istraživanje. Istraživanja uvijek zahtijevaju uzročno-posljedičnu vezu između izloženosti i procjene posljedica na zdravlje“, kaže Pranjić.

Po njenim riječima, „ima indicija i zbog toga što je je mnogo profesionalno oboljelih radnika u koksari“ te upozorava kako je “visoka stopa profesionalnih karcinoma“.

Otkako je pokrenuo portal, a tome je osam godina, prebrojao je najmanje 500 vijesti na temu zagađenja zraka u Lukavcu. Priče o zagađenju voda ili zemljišta nije brojao. I u tih osam godina, kaže, dogodilo se da samo jednom građani izađu na ulice.

„Očigledno je narodu ovdje dobro, jer niko ništa ne poduzima. Konstantno pišemo, obavještavamo i upozoravamo. A šta ljudi rade? Samo pišu komentare po Facebooku i našem portalu, jedni drugima govore kako su jedni zeleni, a drugi crveni i to je sve“, ukazuje Osmanović.

O zagađenju zemljišta se ne priča

I Sadik Sinanović iz Udruženja za zaštitu prirode i okoline „Aer Aqua Terra“ potvrđuje ono što govore i građani. Mjerni uređaji u nekim situacijama ni ne mogu izmjeriti količinu zagađenja, tvrdi, pa su čvrste čestice (PM 2,5) znale imati vrijednost 900 mikrograma po prostornom metru, iako upozorenje mora biti izdano već na 150. O emisiji sumpor-dioksida ni ne govori.

„Sve to ide u vodu i zemlju, pa je ugroženo zdravlje svima. U svemu, niko ne obraća pažnju na zemlju, jer stanje zraka možemo pratiti i to znamo. Doduše, da ne objavimo ne bi se ni to znalo, ali niko ne obraća pažnju na zagađeno zemljište“, primjećuje Sinanović.

Žali se kako se u rješavanju problema zagađenja u Lukavcu najmanje pita struka. Nije za zatvaranje bilo koje od tvornica, jer zna da njih tri zapošljavaju gotovo 1.750 radnika, ali jeste za poštovanje minimuma standarda i proizvodnje, i ekološke zaštite.

„Govorilo se i o pravljenju registra zagađivača u kojem bi jasno stajalo odakle šta dolazi, ali kad su ljudi shvatili ko treba da napravi registar i koliko je zastupljena struka ostaje pitanje kako će to biti napravljeno. Bez saznanja odakle dolazi zagađenje, ne možete ni djelovati nikako“, konstatira Sinanović.

‘Ako bi zaustavili industriju, zaustavili bi i život’

Općinski načelnik Edin Delić na početku razgovora konstatira kako je Lukavac „sredina sa najgorim kvalitetom zraka u BiH“ i to je, kako kaže, nešto što je činjenica i nešto nesporno. Smatra da „živjeti i odrastati u takvoj sredini, ali i imati fabričke krugove u komšiluku nije nikakva privilegija, nego nešto sa čime se jako teško nosimo“. „Čak i ako se pomirimo da ćemo otrpjeti zbog razvoja i radnih mjesta, postavlja se pitanje koliko svoju djecu imamo pravi opteretiti tim faktorima“, napominje Delić.

Podsjeća da je Lukavac izgrađen na industriji, jer je „prvi objekt u gradu bila fabrika sode, a prvu ulicu naselili su radnici“. Ako bi zaustavili industriju, dodaje, zaustavili bi i život u Lukavcu.

Uspostaviti princip ‘zagađivač plaća’

Lokalne vlasti u Lukavcu svjesne su činjenice da je, u često puta spomenutom GIKIL-u, najmanje 1.000 radnika čije obitelji žive od koksare i koja nema ništa protiv kompanije. „Pomnožite to sa četiri i dobit ćete pola biračke populacije koja glasa i oni će biti za to da GIKIL radi – nema veze zagađenje, nego ima da fabrika radi. S druge strane imate ljude koji su okolinski odgovorni i koje to guši i njih je jednak broj. I imate ostale koji su indiferentni. Moramo nastojati da se emisije gasova svedu na dozvoljene, uspostaviti čvrstu kontrolu, a u trenutku ispada tehnološkog procesa kazniti one koji neodgovorno vode procese. Ako tako nastave, dobit će i fakturu – sve po principu ‘zagađivač plaća'“, najavljuje Delić.

„Ti dimnjaci koje gledamo i čiji dim udišemo vezani su za prošlost, sadašnjost i budućnost ovoga grada. A ovo što trpimo je zbog neke svijesti i poimanja da će se stvari popraviti, jer u Evropi vidimo da se može imati industrija, rast i razvoj, radna mjesta, a da nije nužno živjeti u ovakvim uslovima“, govori Delić.

Kad govori o dimnjacima i tvornicama, a na konstataciju kako se oni brane da poštuju pravila, propise i norme, odgovara kako to „apsolutno nije tačno“. Po njemu, „razlike između tri fabrike su drastične“.

„Fabrika cementa je u vlasništvu jedne austrijske korporacije i tamo je gotovo sve kako bi trebalo biti. Nije najbolje, ali bili bismo vrlo zadovoljni kad bi druge dvije bile blizu njih. Tad bi 80 posto naših problema bilo riješeno. Kad je u pitanju Sisecam Soda, dosta se napravilo i još puno posla ima. A u koksari GIKIL je haos. To je fabrika koja se potpuno neodgovorno vodi, jer nije samo ugrožena okolina nego i sam tehnološki proces. S druge strane, to je firma koja zapošljava 1.000 ljudi, ona je ekonomski vrlo značajna, ali godinu dana radi bez okolinske dozvole, dakle radi ilegalno. Ako bismo primijenili pravo, GIKIL već ne bi trebao raditi“, upozorava Delić.

GIKIL: Nismo krivi za stanje uzbune

Iz kompanije GIKIL, punim imenom Global Ispat Koksna Industrija Lukavac, odgovaraju kako „procedura obnavljanja okolinske dozvole ima svoj tok i te se aktivnosti odvijaju po svojoj proceduri“. Kažu i da provode aktivnosti na „otklanjanju nedostataka koji bi mogli uticati na povećane emisije štetnih gasova“.

„Sve zakonske norme još nisu zadovoljene, ali vremenom je za očekivati nastavak investiranja u okolinske projekte, što je direktno uslovljeno pozicioniranjem na tržištu proizvodnje koksa i ostalih GIKIL-ovih proizvoda i to na međunarodnom tržištu, a što nam u ovom momentu ide na ruku“, poručuje Jasmin Imširović, menadžer za okoliš i upravljanje kvalitetom u GIKIL-u.

Izloženi su svi

Iz Zavoda za javno zdravstvo Tuzlanskog kantona navode kako “vodeći uzroci oboljevanja stanovnika Općine Lukavac, ali i stanovnika Tuzlanskog kantona pripadaju grupi akutnih i hroničnih respiratornih oboljenja, te kardiovaskularnih oboljenja, dok su vodeći uzroci smrti takođe iz grupe kardiovaskularnih oboljenja (moždani udar, kardiomiopatije, akutni infarkt), te iz grupe malignih oboljenja (karcinom pluća)”.

“Literaturno je iskazana moguća povezanost uzročnosti oboljevanja i smrti sa dugotrajnom izloženošću aerozagađenju. Međutim, tačni podaci o povezanosti oboljevanja i smrtnosti sa aerozagađaenjem mogu se dobiti samo populacionim istraživanjima”, tvrde.

Dodaju i kako su, ako se govori o ugroženosti grupa stanovništva, “zagađenosti ambijentalnog zraka izloženi su svi”, no posebno su ugrožene starije osobe, djeca te kronični bolesnici.

Odbacuje tvrdnje da su krivi za nedavno proglašeno stanje uzbune. Priču usmjerava na privatne kotlovnice čije aktiviranje, kako navodi, „za posljedicu ima najveći negativni uticaj na zagađenje zraka, a koji se još više odražava zbog temperaturnih inverzija u ovo vrijeme, tako da je proglašenje ‘epizode uzbune’ itekako vezano za početak grijanja okolnih naselja općine Lukavac“.

„Ne želimo ovdje prebacivati optužbe na korisnike privatnih kotlovnica, ali su one i u drugim gradovima problem, jer u velikom broju za gorivo koriste otpadne materijale kao što su stari željeznički pragovi, gume, plastična ambalaža, staro rabljeno ulje i drugo. Pored njih, okruženi smo i mnogim drugim zagađivačima, ne isključujući ni industriju. Ako skoro pa isti problem imaju Lukavac, Tuzla, Sarajevo, da li to treba da znači da svi oni trebaju upirati prstom u GIKIL“, odgovara Imširović.

I on podržava izradu katastra zagađivača u Tuzlanskom kantonu, za koji smatra da je „jedini način koji će otkloniti sumnje i nedoumice javnosti“. Time će se, po njemu, „definitivno i egzaktno pokazati ko i koliko utiče na okoliš i zdravlje ljudi, pa samim tim ko i koliko treba da snosi odgovornost, uključujući i odgovornost zbog oboljelih posljedicom zagađenja okoliša“.

„Dok se to ne dogodi, u okolnostima u kojima jesmo, radimo sve što možemo da damo odgovarajući doprinos, uključujući i brojne interne i eksterne humanitarne akcije liječenja, bez obzira na uzroke bolesti“, zaključuje Imširović.

Izvor: Al Jazeera